Konferencija „Bitka za djetinjstvo”, održana u Zagrebu, otvorila je teme koje roditelji sve teže mogu ignorirati: koliko daleko smije ići država u odgoju djece, gdje su granice prava roditelja da vrijednosno usmjeravaju njihovo odrastanje i kakve posljedice različiti kurikuli i društveni pritisci ostavljaju na dječji razvoj.

Iz Strasbourga je u Zagreb stigao Christophe Foltzenlogel, pravnik za ljudska prava i stručnjak European Centre for Law and Justice, koji je upozorio na francuski primjer kao na mogući smjer kojim Europa ide. Govorio je o zemlji koja je nakon dvadeset godina neobveznog spolnog odgoja uvela obvezni program bez mogućnosti izuzimanja djece, a isti kurikulum danas moraju provoditi i vjerske škole, čak i kada je u izravnoj suprotnosti s njihovim vrijednostima. U takvom modelu, upozorio je, država više ne postavlja samo okvir obrazovanja, nego sve dublje ulazi u prostor odgoja i roditeljima oduzima pravo da sami vrijednosno oblikuju odrastanje svoje djece.

Iz tog pravnog i društvenog okvira rasprava se spustila na samo dijete, njegov razvoj, njegove granice i njegovu ranjivost. Iva Šmigovec, specijalistica psihijatrije i subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije, podsjetila je na važnost razvojnih faza i na osjetljivost dječjeg propitivanja seksualnosti. Posebno je naglasila da dijete još nema kapacitet samo razumjeti ono što mu se događa, nego iz reakcije roditelja i drugih odraslih tek uči kako tumačiti vlastito iskustvo. Upravo zato, reakcija odraslih jedan je od temelja na kojima dijete gradi svoj unutarnji svijet.

Foto: Bitka za djetinjstvo

Pitanje što suvremeni sadržaji i kurikuli rade dječjem mozgu otvorila je dr. sc. Josipa Nemet, upozorivši da takvi utjecaji nisu kvalitetno istraženi. Objasnila je razvoj dječjeg mozga i način na koji se kod djeteta oblikuju navike i slika o vlastitom tijelu. Posebno je istaknula da prerana i učestala izloženost seksualiziranim sadržajima ostavlja trag u sustavu nagrade i učenja. Informacija sama po sebi, upozorila je, nije dovoljna. Zato zapravo ni ne znamo kako program seksualnog odgoja doista utječe na djecu ako mjerimo samo ono što su zapamtila, a ne i ono što takvi sadržaji čine njihovu ponašanju.

Na odnos kao ključnu riječ cijele rasprave upozorila je dr. sc. Marina Katinić Pleić, filozofkinja i bioetičarka. Govoreći o spolnom odgoju, naglasila je da je on potreban, ali da ne može ostati sveden na biologiju, rizike i tehničke informacije ako želi biti dostojan čovjeka. Spolnost, poručila je, uvijek traži i perspektivu odnosa, jer je upravo relacijska dimenzija ono što ljudsku spolnost razlikuje od pukog nagona. Upozorila je i na sve prisutniju epidemiju usamljenosti, kao i na to da se djeci i mladima sve češće nudi iskrivljena slika stvarnosti, pa se trudnoća, spolnost i veze prikazuju gotovo isključivo kroz rizik, prijetnju i povredu.

Iako su govornici dolazili iz različitih disciplina, slažu se da odgoj djece spada među temeljna pitanja budućnosti društva. Država ne smije na ideološki obojen način intervenirati u odgoj, a kad se to dogodi, roditelji ne smiju pristati na ulogu pasivnih promatrača. Njihovo mjesto ostaje ondje gdje je oduvijek i bilo: roditelji su prvi i najvažniji odgojitelji vlastite djece.

Foto: Bitka za djetinjstvo