Draga braćo i sestre,

dragi župljani,

dragi Oče provincijale, oci i braćo franjevci trećoredci,

danas slavimo svetkovinu posvete ove crkve svetom Franji Ksaverskom i prisjećamo se vašeg dolaska u ovu župu prije stotinu godina.

Crkva je mjesto gdje se okuplja kršćanska zajednica kako bi slavila svoju vjeru i dala slavu Bogu zbog njegove ljubavi.

U središte ste ove zajednice, po tajanstvenom naumu Božje Providnosti, pozvani vi, franjevci trećoredci. Na području vaše župe također se nalaze i sjedište Biskupske konferencije, Vojni Ordinarijat i Papinsko predstavništvo. Da, i mi smo vaši župljani!

Ovom vam prigodom želim zahvaliti na vašem služenju i osobitoj raspoloživosti prema nama.

Brojne su aktivnosti koje provodite u župi: brinete se za liturgiju i pobožnosti, kao što je križni put tijekom korizmenih nedjelja, organizirate kateheze, pomažete potrebitima – primili ste i veliku skupinu izbjeglica iz Ukrajine – uređujete crkvu s prekrasnim orguljama, obnovljenu nakon oštećenja u potresu, posvećeni ste proučavanju i očuvanju glagoljice.

Sve je to lijepo i važno, no pozvani ste ovdje, kako kaže sveti Petar u odlomku iz Prve poslanice koju smo čuli, prije svega da „budete uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“.

To je bît vaše prisutnosti: objasniti nadu koja prebiva u vama. U tom smislu vaša prisutnost mora biti misionarska, nadahnuta upravo svecem kojemu je crkva posvećena: svetim Franjom Ksaverskim.

Papa Franjo bi vam rekao da morate biti „crkva koja izlazi“, otvorena za dijalog sa svijetom, a ne zatvorena u sebe. Svi znamo da je dobro izaći van, razgovarati s osobama koje susrećemo, tražiti izgubljene ovce. Znamo da je važno dati obrazloženje nade koja prebiva u nama, ali što to znači? Kako se treba voditi dijalog?

Kada gledamo neke rasprave na televiziji ili pratimo komentare koje pojedinci objavljuju kao reakciju na neke članke objavljene na internetu, a koji govore o životu Crkve, postavlja nam se pitanje vodi li se uopće dijalog ili ne.

Pojedine okrugle stolove, umjesto dijaloga, mogli bismo nazvati „ratovima“, pravim „verbalnim ratovima“, koncentratom uvreda kojima cilj nije tražiti istinu, već uništiti drugoga koji misli drugačije od mene, ušutkati ga i pokazati da on ništa ne razumije!

Napuci koje nam sveti Petar daje u odlomku koji smo čuli, zasigurno su bitno drugačiji.

Kada Petar poziva da budemo „uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“, što pod time misli? Evo nekoliko misli.

1. Prije svega kaže da moramo biti „spremni na odgovor“ i stoga moramo čekati da se „zatraži obrazloženje“. Da bi se to dogodilo, potrebno je da drugi u nama vide nešto drugačije, naš stav koji potiče propitivanje, ponašanje koje provocira, na način da ne ostavlja ravnodušnim, već propitkuje i daje tračak neuobičajene nade. Ukratko, naš navještaj mora uslijediti nakon radosnog i, upravo zbog toga, privlačnog svjedočanstva. Mora se primijetiti da nas pokreće svjetlo koje se rađa iz naše vjere.

2. Potrebno je „biti uvijek spremni na odgovor“. Ponekad je to jako teško jer često ni sami ne znamo zašto vjerujemo, niti što je razlog naše nade. Jednostavno vjerujemo. Uvijek smo vjerovali. Krstili su nas kada smo bili mali. Naša je obitelj uvijek bila kršćanska… ali to nisu dovoljni razlozi! Treba znati koji je razlog… odnosno čime je motivirana naša nada. I tu ne možemo zanemariti osobni susret s Kristom, s Njegovom ljubavlju. Samo ako je On ušao u naše živote, ako je promijenio naša srca, možemo biti sposobni odgovoriti onima koji nas pitaju za razlog nade u nama. To se ne uči u knjigama, ni na vjeronauku. Sve dok ne osjetimo da je Krist ušao u naš život, da nam je to najvažnije, nikada nećemo moći dati odgovore i obrazložiti svoju nadu. On je razlog naše nade!

3. Važno je, nakon što smo upoznali Kristovu ljubav, formirati se u svojoj vjeri, neprestano se pitajući koji su temelji naše vjere. Ako se, i kulturološki također, ne nastavimo formirati, obogaćujući sadržaj svjetlom koje je zasjalo u našim srcima, svjetlom Onoga koji nas je oduševio, ostat ćemo na razini onih pojmova koje smo kao djeca naučili na vjeronauku i koji su bili prikladni za djecu, ali više nisu dostatni ni mladima ni odraslima.

4. Netko bi mogao reći: nisam završio visoke studije i ne mogu se mjeriti s jednim sveučilišnim profesorom. Obrazloženje vlastite nade nije neka vrsta natjecanja iz religiozne kulture. Nije potrebno poznavati Teološku sumu svetog Tome Akvinskoga, niti je potrebno moći se suprotstaviti Jehovinim svjedocima dok navode biblijske retke. Obrazloženje vlastite nade je prije svega dar koji se prima odozgor. To je mudrost: ona mudrost koju imamo u srcu i koja je glas Duha koji nam je darovan. Svi mogu čuti taj glas kada slušaju svoju savjest. Potrebno je pouzdati se u Duha koji govori u nama: „Ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći“ (Lk 12,11-12). Duh Sveti je taj koji potpomaže našu nemoć.

5. Nije slučajno da Petar kaže: „Predragi, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama,“ Ne možemo obrazložiti nadu koja je u nama ako se ne naučimo klanjati Gospodinu u našim srcima. Dakle, ne samo kada dolazimo u crkvu ili kada molimo kod kuće, već uvijek. Neprestano se možemo klanjati Kristu u svojim srcima, upućujući mu našu molitvu klanjanja. I On, prisutan u našem srcu, moli Oca da nam pošalje Duha istine zajedno s njegovom Mudrošću, koji nas oblikuje i odgaja u vjeri. Mudrost jednostavnih osoba koje žive Evanđelje, koje slušaju glas savjesti, vrlo je često razoružavajuća. Ne mogu zaboraviti sve one prilike kada bih ulazio u sobu svojega djeda, tada već starca, i iznenadio ga dok je klečao na klupi uz otvoren prozor, laktovima oslonjen na prozorski okvir, i molio gledajući u nebo. Nije poznavao teologiju poput mene, no kakvu li mi je poduku davao! Bez riječi, obrazlagao je nadu koja ga je uvijek nadahnjivala.

6. Petar kaže: „Ali (obrazloženje nade neka se dade…) blago i s poštovanjem, dobre savjesti, da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.“ Svakako možemo naići i na nerazumijevanje. Štoviše, što je naš život dosljedniji poruci Evanđelja, to više postajemo „neshvatljivi“, a samim time i neshvaćeni. Što naš način razmišljanja postaje sličniji Kristovu, to se više udaljavamo od načina razmišljanja svijeta. Zašto? Jer svijet ima drugačije vrijednosti. Svijet traži kraljevstvo na ovoj zemlji, dok mi pokušavamo skupiti blago na nebu jer Kraljevstvo Kristovo, a time i naše, nije od ovoga svijeta! Upravo stoga, svoju nadu moramo naviještati „blago i s poštovanjem“. Ne očekujući da ćemo biti shvaćeni, moramo ponizno ponuditi svoj način gledanja, „i tada će oni koji kleveću naše dobro ponašanje ostati posramljeni“. Nije svima dano razumjeti, nisu svi u stanju odmah shvatiti. Papa Benedikt XVI. je govorio o „naviještanju vjere s poštovanjem“. Naviještanje je puno poštovanja kada se, umjesto da se vrijeđanjem pokuša uvjeriti onoga koji ne razumije, ponizno nastoji dati svoje svjedočanstvo kao dar, kao milost primljenu Odozgor.

7. Nemojmo se uznemiravati ako nikoga ne možemo uvjeriti. Pustimo ih da nam se izruguju: „ta bolje je trpjeti čineći dobro, nego čineći zlo“, odgovarajući na uvrede novim uvredama. Poput Krista „koji je ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu“.

Evo nekih naputaka koje nam sveti Petar daje za dijalog sa svijetom. Ne bojmo se vlastitog neznanja, već računajmo na snagu onoga Duha koji se nalazi na izvoru naše nade.

Dragi oci i braćo trećoredci, dragi župljani, hvala vam na vašem svjedočanstvu i ne zaboravite da… će svijet uzvjerovati samo ako ste ujedinjeni u Kristu (Iv 17,21).