Nadbiskup Kutleša u Kninu: Suvremeni čovjek nije spreman darovati život, tu je srž problema
“Jedan od najdubljih znakova dekadencije zapadne civilizacije jest to što više ne znamo za što bismo bili spremni umrijeti. A kad ne znaš za što vrijedi umrijeti, nećeš znati ni za što vrijedi živjeti. I tu je srž problema suvremenog čovjeka”, poručio je mons. Dražen Kutleša
Zagrebački nadbiskup i predsjednik HBK mons. Dražen Kutleša, predvodio je danas svetu misu za Domovinu u crkvi Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu.
Na početku homilije nadbiskup je upozorio da “živimo u vremenu u kojemu se i najdublje istine pokušavaju obezvrijediti”, u kojemu “više nije jasno ni tko smo ni komu pripadamo”.
Tome je suprotstavio tri stvarnosti koje su vrijedne naše pažnje, molitve i umiranja – Bog, obitelj i Domovina.
Dotaknuvši se prvo Boga, mons. Kutleša podsjetio je da ga “hrvatski narod u trenucima krize nije napuštao, nego je još čvršće prianjao uz njega”.
“Kad je svijet bio protiv nas, Bog je bio s nama. Kad su nas pokušali iskorijeniti iz vlastite duhovne baštine, hrvatska majka je šaptom molila Očenaš, hrvatski je djed križao kruh prije blagovanja, a svećenik prinosio misnu žrtvu za svoj narod ne pristajući na šutnju uime režima. To nas je održalo.”
“Danas, kada ponovno osjećamo prijetnju duhovnoga iskorjenjivanja, kada se srce naroda prazni bivajući izloženo ispraznim riječima, lošim strategijama i površnim zabavama – potrebna nam je duhovna obnova, pokret za čovjeka usklađen s Božjim planom o njemu. Potrebna nam je odlučnost da se Krist ne izbaci iz školskih programa, da se ne sramimo njegova križa u javnosti.”
“Bez Boga zastava je samo komad tkanine”, istaknuo je prelat, dodavši: “Bez Boga mi smo samo biološke jedinke. S Bogom postajemo narod svetaca, mučenika i heroja, narod koji ne živi samo za trenutak, nego za vječnost. S Bogom smrt postaje sjeme vječnoga života, a patnja rađa plodom. S Bogom, i mali narod ima neizmjernu vrijednost u Božjoj vječnosti.”
Danas se najžešći rat vodi protiv obitelji
Zagrebački nadbiskup istaknuo je potom važnost obitelji, nazvavši je “pokretačkom snagom zajedništva i razlogom izdržljivosti”.
“Majke su plakale, ali su molile. Očevi su išli na bojišta, ne za ideologiju, nego za svoju obitelj i za svoj dom. Tada se nije pitalo što je ‘identitet’ ili ‘rodna uloga’ – znalo se tko nosi križ, tko se žrtvuje, tko moli, tko prašta.”
“Zato, nije čudo da se danas vodi najžešći ideološki rat upravo protiv obitelji”, nastavio je. “Ako se razori obitelj, gdje naučiti ljubiti i darivati se? Kad se brak proglasi privremenim ugovorom, a djetetov život izborom, onda se brzo zaboravi da je svaki život dar od Boga, a ne proizvod nečije volje.”
“Branitelji koji su položili svoje živote nisu išli u smrt da bi škole bile mjesta ideoloških eksperimenata, da bi se brak obezvrjeđivao, a majčinstvo ismijavalo.”
Svaka misa je čin izgradnje domovine
Na kraju se mons. Dražen Kutleša dotaknuo domovine, naglasivši kako se ona “obnavlja poniznim povratkom Bogu”.
“I zato je svaka misa, svaki čin milosrđa, svaka oproštena krivnja, čin izgradnje domovine. Naša je domovina sveta jer se za nju molilo i ginulo, za nju se vapilo ponizna srca. Njezina su brda i doline natopljeni krvlju branitelja i pomazani molitvom svetih duša.
“Jedan od najdubljih znakova dekadencije zapadne civilizacije jest to što više ne znamo za što bismo bili spremni umrijeti. A kad ne znaš za što vrijedi umrijeti, nećeš znati ni za što vrijedi živjeti. I tu je srž problema suvremenog čovjeka: sve zna, a ni za što nije spreman darovati život. Mnogi su stručnjaci, a rijetki svjedoci. Gotovo svi žele prava, a malo tko želi dužnosti.”
“Naši branitelji nisu ginuli da bismo zaboravili tko smo i komu pripadamo. Oni su dali život jer su znali da je domovina mjesto gdje se živi vjera, gdje obitelj ima dom, gdje je sloboda pitanje časti.”
“Ne budimo narod koji zaboravlja, jer zaborav rađa ravnodušnost, a ravnodušnost vodi u duhovnu i moralnu smrt”, zaključio je u homiliji nadbiskup.