Bulesic

“Zahvalni smo Božjoj Providnosti što će Crkva uzdići na čast oltara mladog svećenika Miroslava Bulešića. Tim činom daje se do znanja kako je on ubijen iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) te da je mučeničku smrt podnio iz ljubavi prema vjeri (in amorem fidei). Pulska Arena će 28. rujna svjedočiti o nečemu što se u Areni nije nikada zbilo. Taj prostor svjetske i profane zabave pretvorit će se u ozračje najuzvišenijeg događaja za Porečku i Pulsku biskupiju i hrvatski narod. Kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih, objavit će Crkvi i čitavom svijetu da imamo novog blaženog mučenika, mladog svećenika, Hrvata, Miroslava Bulešića. On je svojom krvlju potvrdio vjernost Kristu. A mjesto na kojem je ispovjedio vjeru i zakoračio u vječni život postaje svetim prostorom kamo će ljudi rado poći na hodočašće”, poručuje mons. Puljić, ističući da je s tek navršenih 27 godina života i nepunih pet godina svećeništva Bulešić sazrio do punine koju čovjek teško dostiže. Postao je mučenikom krizme i novim zaštitnikom Istre i svećenika.

“Katolička teologija gleda na mučenika kao na dovršenog čovjeka i kršćanina. Jer on je u najtežim okolnostima, uz prolijevanje krvi, svjedočio o Božjoj ljubavi. Mučenike razlikujemo od drugih po tome što su služili braći do krajnjih granica i dali vlastiti život za više ideale. A to su učinili isključivo iz ljubavi i radi ljubavi. Ali, i u ljubavi prema svojim progoniteljima; onako kako je to uradio sâm Krist. Zato je u mučeništvu isključen svaki oblik mržnje. Sveti Augustin je u tom vidu uobličio klasično načelo kako mučenika ne stvara kazna, nego razlog”, piše nadbiskup, uz ponos što je Kongregacija kod Bulešića našla takve razloge. Prema svjedočanstvima, Bulešićev kratki svećenički život bio je sav u znaku mučeništva. Okolnosti su bile takve da je brzo postao svjestan kako bi vjernost svećeništvu mogla doći u iskušenje. Zato je bio spreman i na mogućnost mučeništva, što potvrđuje u svom dnevniku 22. ožujka 1944: “Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja”.

Svjedoci kažu da je don Miroslav bio uzoran svećenik, pun pastoralne revnosti, čovjek molitve i djelotvorne ljubavi. Imao je veliko srce za siromahe i sve potrebne. Takvog ga otkriva i njegov dnevnik: “Između tužnog i krvlju okupanog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci koji tješe i liječe, podižu i zavijaju svaku ranu u bijeli omot ljubavi. Jer mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane.”

Mons. Puljić podsjeća na Bulešićeve riječi u dnevniku u prigodi svog svećeničkog ređenja u Svetvinčentu 11. travnja 1943: “Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: Sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počinjao biti stvar Božja.” Od 1943. g., kad je bio župnik u Baderni, Bulešić se dvije ratne godine hrabro i nesebično zauzimao za ljude, osobito najugroženije. Zbog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja, Bulešiću su prijetili s raznih strana, pa je zapisao: “Ako me hoćeš k Sebi, Gospodine, evo me pripravna. Darujem Ti sasvim život za svoje stado.” Da se njegovu spremnost za žrtvu ne bi krivo protumačilo, objašnjava za što je spreman položiti život: “Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje kao i duša svojih vjernika”. Protivnicima i progoniteljima poručuje: “Moja je osveta – oprost.”

Nadbiskup podsjeća i kako je od 1945., kad je imenovan župnikom u Kanfanaru, Bulešić duhovno obnovio prostranu i zahtjevnu župu. Komunisti su grubo odvraćali vjernike od mise i crkvenih obreda. Počeli su uvoditi ‘civilna vjenčanja’ i pogrebe. Usprkos tomu, kanfanarski župljani u većem broju dolazili su u crkvu. Zato su članovi KP 1946. na kanfanarskom trgu zaključili: “Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke”. Nagovarali su rodbinu da pođe u Italiju gdje je studirao. No on je rekao: “Tu je veća potreba za svećenicima, pa ovdje treba ostati!”. Prenijeli su mu i prijetnje da ne govori tako otvoreno, jer bi mogao nastradati. On je odgovarao: “Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!” Bulešić je bio spreman dati život da spasi svetinje, ističe mons. Puljić, podsjećajući da je kod dijeljenja krizme u Buzetu 23. kolovoza 1947., pred komunistima koji su upali u župnu crkvu, Bulešić svojim tijelom branio svetohranište. Smirena duha im je rekao: “Ovamo možete proći samo preko mene mrtva”. Sutradan, na blagdan sv. Bartola, 24. kolovoza 1947, nakon podijeljene krizme u Lanišću, pobunjenici su ga u župnoj kući ubodima nožem u grlo ubili. Prema očevidcima, osjećao je da umire te je zazivao: ‘Isuse, primi dušu moju!’.

“Povijest Crkve kroz dvadeset stoljeća pamti milijune znanih i neznanih svjedoka vjere koji su svojom krvlju posvjedočili ono u što su vjerovali, što su osjećali, živjeli i smatrali najbitnijim”, podsjeća mons. Puljić, dodajući da je Hrvatska bila komunistička zemlja u kojoj su Titovi komunisti ubili više od šesto katoličkih svećenika. To je oko 17% hrvatskog klera. Stotine svećenika su trpjeli po zatvorima. Ubijena su 73 bogoslova i sjemeništaraca (to je čitava bogoslovija), 22 brata laika iz raznih redovničkih zajednica te tridesetak redovnica. U radosnom iščekivanju beatifikacije, nadbiskup Puljić poziva na molitvu novom blaženiku: “Potvrde svete ti darove štitiš, Duha i Istine milosni dar. Blaženi Miro, podaj nam snage: Božanske ljubavi čuvaj nam žar!” (ika/bitno.net)