Nakon što su se u obranu zvona od onih koji bi ih htjeli utišati javili humorom nadahnuti vjernici, u svojoj novoj kolumni za Večernji list naslovljenoj „Ne može se zvono sveti na buku“ i Boris Beck se osvrnuo na važnost i značaj crkvenih zvona.

„Zvono uopće nije zvuk ovoga svijeta. Otkad su telefoni prestali zvoniti, u običnom građanskom životu može se čuti zvonce još u školama, na ponekim starinskim vratima ili na biciklu, i to bi bilo sve. Ali pravo zvono, ugođeno na određeni ton, sa svojom jekom i dubinom, rezervirano je samo za crkve”, piše Beck.

Unatoč napretku u tehnologiji, zvuk zvona “ostao je jednako drevan i jednako ponire u dušu. On nije jednostavna buka, koju sudski vještak može svesti na decibele, kako se to napravilo na hrvatskom sudu, nego dio kulture i povijesti”, nastavlja kolumnist Večernjeg lista.

„Zvuk zvona neodvojiv je od društva i krajolika, baš kao i crkva i njezin zvonik. On vas nađe ma gdje bili, ma što radili, i dok radite i dok sjedite. On je znak identiteta i zato su fratrima u Bosni pod Turcima zvona bila zabranjena pa su vjernike pozivali čegrtaljkama. Ali zvono je i više, a to se baš očituje noću. Jer noću je čovjek sam sa sobom, i koju god masku nosio danju, kako se god pravo ili lažno predstavljao u društvu, ona tada pada.“

Podsjetivši na riječi pape Benedikta XVI kako nema nijednog ateista ili agnostika koji se povremeno ne zapita postoji li možda ipak Bog, Beck primjećuje kako upravo noćna zvonjava može u čovjeku produbiti pitanje o Božjem postojanju.

„Zato zvono ne uznemiruje uho, nego savjest; ono ne remeti san, nego moralnu ravnodušnost; ono ne budi spavača u krevetu, nego spavača u duši. I da se ugase sva zvona svijeta, nemiran čovjek neće naći mir“, zaključuje Beck, čiju kolumnu u cijelosti možete pročitati ovdje.

Bitno.net