Ekumenizam nije relativizam u kojem apostolsko nasljeđe i veza s Petrovim nasljednikom ne igraju nikakvu ulogu

Ovih je dana moj odgovor jednoj zabrinutoj majci, objavljen na portalu Bitno.net, podigao nešto prašine. Dobio sam, naime, pisanu reakciju, koja je objavljena na portalu samopismo.net. Ovim se želim osvrnuti na ono što je tamo napisano. Obraćam se pritom svim zainteresiranim čitateljima, koji neka sami vide koliko ta reakcija “drži vodu”.

Najprije ću ukratko podsjetiti na stav Crkve o odnosima s kršćanskim zajednicama proizišlim iz reformacije, a zatim to povezati s konkretnim slučajem o kojem je bilo riječi.

Dekret o ekumenizmu “Unitatis redintegratio” II. vatikanskog sabora podsjeća da su te crkvene zajednice “povezane s Katoličkom Crkvom naročitom srodnošću i vezama, zbog duga života kršćanskog naroda u crkvenom zajedništvu tijekom prošlih stoljeća”. No ipak, otvoreno se priznaje kako među nama “ima vrlo krupnih nesuglasica… u prvom redu nesuglasja u tumačenjima objavljene istine” (UR 19).

Pritom Katolička Crkva priznaje sve ono što je u tim zajednicama vrijedno i istinito. Tako prepoznaje njihovu usmjerenost prema Kristu, valjanost svetog krštenja, veliku ljubav i poštovanje prema Svetome pismu, njihov molitveni i moralni život, različite ustanove djelotvorne ljubavi prema bližnjemu… Također se ne dovodi u pitanje mogućnost spasenja odijeljene braće, polazeći od uvjerenja da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže pashalnom misteriju Isusa Krista. Tu su i drugi vrijedni elementi duhovne, teološke, disciplinske i liturgijske baštine, koje Katolička Crkva također priznaje i sama pristaje biti njima obogaćena.

Međutim, Crkva, služeći istini, ne može zanemariti niti nedostatke tih kršćanskih zajednica. Tako se ističe kako “crkvene zajednice koje nisu sačuvale valjani episkopat i izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog otajstva, nisu Crkve u pravom smislu riječi” (Dominus Iesus, 17). S nedostatkom valjanog episkopata, a onda i općenito ministerijalnog svećeništva, povezana je također nemogućnost pravog slavljenja sakramenata pokore i bolesničkog pomazanja. Također, te crkvene zajednice niječu ulogu koju svetoj Predaji i crkvenom Učiteljstvu pripisuje Katolička Crkva, a tu su i druga “nesuglasja u tumačenjima objavljene istine”, od pitanja opravdanja, do štovanja svetaca i uloge blažene djevice Marije u otajstvu spasenja…

Sažeto rečeno, Katolička Crkva kontinuirano naučava kako izvan njezinih vidljivih granica (pa tako i u reformiranim zajednicama) postoje elementi posvećenja i istine, ali je izvor njihove učinkovitosti u punini milosti i istine koja je povjerena Katoličkoj Crkvi (usp. DI 16). Stoga je ekumenizam za katolike put prema punom jedinstvu, koje će se ostvariti kada svi budu imali udjela na toj punini sredstava spasenja koja je Krist ostavio svojoj Crkvi (usp. Ut unum sint 86).

Petrova služba je za Katoličku Crkvu pritom vidljiv znak i jamstvo jedinstva, što je utemeljeno na samome Svetome pismu (usp. UUS 88; Mt 16,18-19; Lk 22,31-32; Iv 21,15-17). Također, “jedinstvo koje želi Bog može se ostvariti samo zajedničkim prihvaćanjem neokrnjena sadržaja objavljene vjere. Kad se radi o vjeri, kompromis je u suprotnosti s Bogom, koji je istina” (UUS 18).

Polazeći od toga, Katolička Crkva kao majka prati svu svoju djecu i želi im dati ono najbolje što ima, želi im prenijeti tu puninu istine i milosti. Ujedno, ona čuva svoje vjernike od toga da gubljenjem zajedništva s Crkvom i njenom vjerom izgube tu puninu.

Isto tako postupa i zabrinuta majka koja mi se obratila zabrinuta što njen (odrasli) sin prelazi iz Katoličke Crkve u jednu takvu kršćansku zajednicu. Ta majka dala je krstiti svoje dijete, odgajala ga u katoličkoj vjeri, zasigurno trudeći se dati što je moguće bolji primjer. Ona želi da njen sin ostane u toj punini milosti i da tu puninu još obilnije upozna i koristi, i kakva li čuda u tome da jedna majka želi svome djetetu dati najbolje što ima? Nikad još nisam čuo da je neka majka, čije dijete u školi dobiva dvojke i trojke (a moglo bi bolje), bila zbog toga sretna! Ne, svaka majka želi za svoje dijete najbolje moguće, uvijek i u svemu. Za sve katolike, pa tako i za ovu ženu, to “najbolje” je punina povjerena Katoličkoj Crkvi. Stoga sam, iskazujući iste osjećaje majke Crkve, tu sestru u Kristu podsjetio na put svete Monike koja je isto tako željela “vratiti sina na pravi put” i predložio joj da nasljeduje njezin primjer strpljenja, molitve i dobrog primjera.

Međutim, gosp. Jasmin Koso tvrdi da bi se ta majka trebala radovati, jer eto, sada je njen sin kršćanin. Mene pak, zbog toga što ne dijelim njegovu radost, nego žalost ove majke, proglašava neekumenski nastrojenim pripadnikom nekih prošlih vremena.

Smatram njegov odgovor uvelike promašenim, i to iz više razloga.

Prvo, svaki istinski dijalog, pa tako i ekumenski, podrazumijeva poštivanje sugovornika. U ovom slučaju mislim prvenstveno na poštivanje slobode Katoličke Crkve da ekumenizam poima na svoj način, a ne na način koji bi joj netko htio na silu nametnuti. To je poimanje već naznačeno u prvom dijelu ovog teksta i ima svoj smisao u kontekstu cjeline katoličkog nauka. Međutim, moj kritičar protestira zato što smatram da je objektivno loše, što netko iz Crkve koja ima puninu istine i milosti prelazi u zajednicu koja nema ni sve elemente crkvenosti. Smatra taj stav zaostalim i nereprezentativnim, iako je iz ranije navedenoga vidljivo da je on odraz aktualnog, službenog crkvenog nauka. Za dotičnog službenika jedne reformirane zajednice, ekumenizam je očito relativizam, u kojem ni apostolsko naslijeđe, ni prisutnost valjanih sakramenata, ni cjelovit nauk, niti veza s Petrovim nasljednikom ne igraju nikakvu ulogu u “kvaliteti” kršćanstva. Također, on očito računa na dijalog s onima koji, premda su nominalno katolici, dijele takve stavove. Poštujem da i to može biti nečije shvaćanje ekumenizma. Ali to nikako nije shvaćanje Katoličke Crkve i u najmanju ruku nije pristojno to joj nametati.

Iz takvog, za katolike neprihvatljivog poimanja ekumenizma, proistječe također osuda samog spomena Zakonika kanonskog prava, crkvenog raskola, krivovjerja ili bilo čega u tom stilu. Sve to u jednoj relativističkoj perspektivi, u kojoj je jedinstvo Crkve nešto apstraktno i nevidljivo, jednostavno nema svoje mjesto. Međutim dovoljno je, primjerice, letimično pregledati Prvu poslanicu Korinćanima kako bi se vidjelo kako se nauk i crkvena disciplina oduvijek isprepliću. Crkva jest otajstvo, ali je također i vidljivo zajedništvo, uređeno društvo. Tako u njoj imaju mjesta i mjere, koje su po svojoj naravi popravne, “medicinske”, pravni lijekovi u punom smislu! Njima se želi posvijestiti osobi da (suprotno ekumenskim nastojanjima) razdire jedinstvo Crkve i da odstupa od istine, te ju se potiče na obraćenje. Nijekati Katoličkoj Crkvi pravo na takvo čuvanje jedinstva i pravovjerja svojih vjernika, također znači nijekati Sveto pismo, kojega inače pripadnici reformiranih zajednica veoma dobro poznaju (usp. npr. Mt 16,18-19; Mt 18,15-18; 1 Kor 5; Tit 3,10-11; 1 Tim 1,18-20; 1 Tim 5,20; Heb 12,6…) .

Nadalje, moje isticanje primjera svete Monike protumačeno je kao uvredljivo i deplasirano, budući da se u slučaju njenog sina radilo o pripadnosti manihejskoj sekti, a ne kršćanskoj zajednici. Ovdje valja imati na umu kako se usporedba kao literarna figura temelji na onome što je u dva slučaja slično, a ne na onome što je različito. U ovom slučaju očita je sličnost: majka koja brine zbog sina “koji se udaljio od pravog puta”. Uspoređivati ne znači tvrditi identičnost. Inače bi se valjda moglo zaključiti kako tvrdim da će sin ove gospođe također na koncu postati biskup i crkveni naučitelj? Uostalom, na drugom sam mjestu eksplicitno ustvrdio da njen sin ipak vodi i produbljuje kršćanski život, dakle jasno je da ni na koji način nisam izjednačavao ovu ili bilo koju crkvenu zajednicu s poganstvom.

Četvrto, usprkos mojim poticajima da valja biti nenametljiv i poštivati tuđu slobodnu volju, imputira mi se – sasvim neshvatljivo – nesnošljivost i netolerancija. Tolerancija je, naime, podnošenje neke štete bez nasilnog postupanja, a u ime suživota (barem tako tvrdi Wikipedija). Ako se malo bolje pogleda moj odgovor, tamo stoji da je svetoj Moniki (koja je, kako kažu, Augustina u jednom trenutku čak bila otjerala), Bog sugerirao blagost i strpljivost. To je upravo ono što sam i ja preporučio, te mi stoga stvarno nije jasno o kakvoj bi se to netoleranciji radilo.

Iz svih navedenih razloga (a i još nekih, o kojima nisam htio ovom prilikom), smatram da je reakcija na moj odgovor zabrinutoj majci, koju potpisuje gosp. Jasmin Koso, službenik Reformirane episkopalne crkve, zaista nekorektna.

Ja sam, kao katolički svećenik, odgovarao katoličkoj vjernici, u skladu s katoličkim naukom i disciplinom, posredno se obraćajući i drugim katolicima u sličnim situacijama. Moj je kritičar, međutim, sasvim nepozvan upao u tu katoličku priču “kao Pilat u Vjerovanje”. Pritom je pokušao nametnuti neprihvatljivo i neodrživo poimanje ekumenizma, nijekanje na Pismu utemeljene crkvene discipline i neshvatljivo poimanje tolerancije, da bi me prema tim i takvim mjerilima “bratski” osudio. Čak si je dao truda pa između redaka predbacio gospođi, kojoj se nepozvan obratio u jednoj tako osobnoj stvari, da joj vjera “naginje na pogansku”.

Nadam se da će ubuduće ekumenski dijalog na ovim našim prostorima ipak biti pristojniji, argumentiraniji, istinoljubiviji i plodonosniji od ovoga, što sam imao priliku pročitati i na što sada, zamoljen, odgovaram.

Dapače, ovo bih manje povezao s ekumenizmom, a više s prozelitizmom. Tim, naime, pojmom označujemo promoviranje vlastite vjere nekorektnim i nametljivim načinima i sredstvima. S takvim se pristupom pojedinih crkvenih zajednica, nažalost, kao studentski kapelan ponekad susrećem i u studentskim domovima.

Na pamet mi pada, kao dobar primjer ekumenskog dijaloga, onaj s anglikanskim zajednicama. Taj je dijalog već doveo do punog, euharistijskog zajedništva između jednog dijela tih zajednica i Katoličke Crkve. Dao Gospodin da takvog dijaloga i takvih plodova bude što više.

U Kristu vaš,

don Damir Stojić, SDB
Studentski kapelan

Bitno.net