OTKRIĆE DR. ANTE MIKIĆA

EKSKLUZIVNO Priča o uglednoj židovskoj obitelji koja je za vrijeme NDH svoje blago povjerila na čuvanje Kaptolu

“Ovaj rad svjedoči kako Židovi u Hrvatskoj, u trenutku kad su bili izloženi najvećoj opasnosti, upravo u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj – njezinim službenicima, ali i istaknutim vjernicima laicima – traže i pronalaze prijateljstvo, utočište i spas”

Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Zagrebačka nadbiskupija je za vrijeme Drugog svjetskog rata sakrila te tako sačuvala zlato ugledne židovske obitelji Berman. Štoviše, postoje naznake da je gospođa Melanija Berman, udovica Bernarda Rechnitzera, koji je smrtno stradao u Jasenovcu, uspjela izbjeći smrt povremeno se skrivajući i na tavanskim prostorima zagrebačkog Nadbiskupskog dvora.

Ovo su rezultati znanstvenog istraživanja koje je dr. Anto Mikić, profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, objavio u novom broju časopisa Instituta za crkvenu povijest KBF-a u Zagrebu “Chroatica christiana periodica”.

Mikić je, tako, doznao kako su se Bermani još 1942. godine obratili za pomoć kanoniku Antunu Slamiću, koji je bio bliski suradnik tadašnjeg Alojzija Stepinca, te mu povjerili na čuvanje svoje obiteljsko blago. O svemu ovome morao je biti upoznat i tadašnji kardinal Alojzije Stepinac.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Na prvi trag ove zanimljive teme ‘naletio’ sam još prije nekoliko godina u neobjavljenom Dnevniku kardinala Franje Kuharića, koji je pohranjen u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. No, tih nekoliko rečenica bilo je nedovoljno za njenu potpunu rekonstrukciju. A kad sam, dvije godine kasnije, u Hrvatskom državnom arhivu istraživao jednu drugu temu, slučajno sam naišao na fascikl s korespondencijom između predstavnika crkvenih i državnih vlasti o sudbini pronađenog židovskog zlata, odmah sam prepoznao da se radi upravo o događaju koji opisuje Kuharić”, kazao nam je u razgovoru dr. Mikić.

Godina je 1943. Nadbiskup Stepinac snimljen na povratku zavjetne procesije grada Zagreba iz Marije Bistrice, ispred crkve sv. Petra u Zagrebu. Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Ova nevjerojatna priča, koja dodatno rasvjetljuje ulogu Katoličke Crkve u pomaganju Židovima za vrijeme NDH, započinje 1942. godine kada kanonik prokustos Antun Slamić, najvjerojatnije po nalogu nadbiskupa Stepinca, odlučuje dio blaga Riznice zagrebačke katedrale pohraniti na tavanu nadbiskupskog dvora, kako bi ga zaštitio od ratnih (ne)prilika. Kanonik Slamić i njegov poznanik Emanuel Manko Berman (u “Židovskom biografskom leksikonu” navodi ga se i pod imenom Manojlo Behrmann), ugledni član Židovske općine u Zagrebu, ove su predmete nešto kasnije premjestili na drugo mjesto na istom tavanu. Tom prilikom je gospodin Berman, koji je očito imao bliske kontakte s Katoličkom Crkvom, zamolio kanonika Slamića da na istome mjestu sakrije veću količinu obiteljskog zlata njegove sestre Melanije.

Ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata kanonik Slamić je iznenada preminuo od posljedica upale slijepog crijeva. Tada se Crkva našla u vrlo nezavidnoj situaciji: ostala je bez jedinog svjedoka mjesta na kojem su skriveni vrijedni riznički predmeti, a s njima i zlato židovske obitelji. Kanonik Slamić je pred smrt čak pokušao kolegi kanoniku Dragutinu Hrenu opisati lokaciju skrivenog blaga, ali mu to nije pošlo za rukom ili ga ovaj nije dobro razumio, pa je blago ostalo skriveno više od dva desetljeća.

Mikić piše kako postoji mogućnost da je Kaptol vrlo brzo uočio nedostatak predmeta u svojoj riznici, ali to nije prijavio državnim organima vlasti, i to ponajprije zbog straha. Nepotrebno je podsjećati kako je to poratno vrijeme obilježeno progonom Crkve, njezinih svećenika, ali i samog kardinala Stepinca. Međutim, Republički zavod je 1951. godine zbog izrade novog Inventara zatražio uvid u Riznicu, pa se onda doznalo za manjak predmeta u riznici. Komunističke vlasti su očito zaključile kako predmeti nisu nestali nego ih je Crkva namjerno skrila, ili su ga neki njeni službenici „ukrali“. Zbog toga su uhićene dvije časne sestre te još troje laika, koji su u zatvoru proveli 92 dana, ali su nakon toga pušteni na slobodu.

Pismo koje je otkrilo blago

Godine 1968. kardinal Franjo Šeper imenovan je pročelnikom Kongregacije za nauk vjere. Kad je došao u Zagreb organizirati selidbu svojih stvari u Rim, zatekao je pismo izraelskog državljanina Emanuela Manka Bermana, njemu potpuno nepoznatog čovjeka, u kojem doznaje kako se na tavanu Nadbiskupskog dvora nalazi obiteljsko blago Bermanove sestre Melanije. Mikić smatra kako je Berman očito procijenio kako će kardinal Šeper s nove pozicije moći snažnije utjecati na povratak obiteljske imovine. Berman je u pismu opisao točnu lokaciju gdje je s kanonikom Slamićem tijekom rata sakrio riznične predmete i imovinu svoje sestre. Kardinal Šeper je nakon toga zagrebačkom kanoniku Antunu Ivandiji povjerio posao provjere informacija iz pisma. Dr. Ivandija je  naposljetku na opisanom mjestu doista pronašao izgubljene predmete, blago Riznice i kazetu, tešku više od deset kilograma i ispunjenu zlatom obitelji Berman.

Pronalasku blaga svjedočio je i tadašnji biskup Franjo Kuharić koji je u svojem dnevniku dana 21. studenog 1968. godine opisao kako je izgledao trenutak otkrića na tavanu. “Dakle ipak! A mislilo se i sumnjičilo se svašta povodom toga blaga Riznice. Berman je otkrio tajnu i nađeno je što se smatralo ukradenim. A što sada s Bermanovim zlatom? Hoće li on dobiti svoje i kako”, piše.

Nadbiskup Kuharić je također napisao kako se kardinal Šeper još istoga dana počeo raspitivati o međunarodnim propisima u vezi s povratom pronađenog zlata. Štoviše, već u prvom pismu, u kojem je Komisiju za vjerska pitanja upoznao s pronalaskom predmeta iz Riznice, Šeper je apelirao da se pronađeno zlato mora vratiti vlasnici Melaniji Berman. U pismu im je dostavio njezinu adresu u Torontu. “Nije mi poznato kakvi su internacionalni propisi i koji je put da obitelj Berman dođe u posjed svoje imovine. Oni su žrtve fašizma, a nema sumnje da je to njihovo vlasništvo”, ustvrdio je u pismu.

“Berman je otkrio tajnu i nađeno je što se smatralo ukradenim. A što sada s Bermanovim zlatom? Hoće li on dobiti svoje i kako”, piše Kuharić te 1968. Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Kako su tadašnje komunističke vlasti odugovlačile s povratom zlata, tadašnji biskup Kuharić tijekom dvije godine uporno je slao službene zahtjeve različitim državnim institucijama – sve do kabineta tadašnjeg predsjednika Tita u Beograd! – da se pronađena imovina vrati svojim pravim vlasnicima. Državne vlasti pritom su pokušavale osporiti i činjenicu da je gospođa Berman stvarna vlasnica zlata. Kako nam je u razgovoru pojasnio Mikić, tu su sumnju vjerojatno temeljili na činjenici da je Berman bio zet najvećeg predratnog izdavača i suvlasnika tiskare „Tipografija“ Dragutina Stjepana Schulhofa. On se najprije kao Židov za vrijeme NDH morao odreći dionica tiskare u korist Matice hrvatske, da bi mu nakon rata tiskaru oduzele komunističke vlasti te su od nje napravili izdavačku kuću „Vjesnik“. Kako je Schulhof u vrijeme pronalaska zlata živio u tadašnjoj Jugoslaviji, za razliku od Melanije Berman koja je živjela u Kanadi, te je angažirala i kanadske odvjetnike, vlasti su vjerojatno procijenile kako će sa Schulhofom, kao jugoslavenskim državljaninom kojem su već jedanput oduzeli pozamašnu imovinu, puno lakše „izaći na kraj“.

“Crkva koja izlazi u susret”

Premda Mikić u svom istraživanju nije uspio pronaći službenu pisanu potvrdu da joj je obiteljsko blago uistinu vraćeno gospođi Berman, na temelju izostanka naknadne prepiske ili dokumentacije o ovome slučaju, zaključuje kako je Melanija ipak bila zadovoljna načinom okončanja spora. Pozivajući se na kanonika i povjesničara Stjepana Kožula, koji je također bio upoznat s ovim slučajem, Mikić zaključuje kako je država zlato vjerojatno zadržala, ali je Melaniji Berman isplatila neku odštetu.

Na pitanje kako ocjenjuje važnost svojeg otkrića, Mikić zaključuje:

“Ovaj rad, svakako, ne spada u rad nekih epohalnih otkrića, no ipak predstavlja jedan ‘kamenčić u sve bogatijem mozaiku’ koji prikazuje, u jugoslavenskoj historiografiji potpuno prešućenu, pozitivnu ulogu Katoličke Crkve u spašavanju Židova u NDH. Jedna se ugledna židovska obitelji, čiji su životi i imovina ugroženi, za pomoć obraća upravo Zagrebačkoj nadbiskupiji, na čijem je čelu nadbiskup Stepinac. Ona im izlazi u susret i skriva njihovu imovinu, a, kako se čini, barem povremeno pruža utočište i samoj gđi Melaniji u jednoj od kula koje okružuju zagrebačku katedralu. Ugledni kanonik i prokustos, suradnik kardinala Stepinca, otvoreno prijateljuje s jednim uglednim članom Židovske općine i zajedno s njime skriva crkvene i obiteljske dragocjenosti. Istog tog Manka Bermana koji je i sam jedno vrijeme proveo u zatočeništvu u Jasenovcu, ugledni katolički intelektualac, profesor u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, enciklopedist, pokretač i urednik Hrvatske enciklopedije Mate Ujević – kako bi ga zaštitio od progona – angažira na projektu enciklopedije te mu, na taj način, omogućuje da sa svojom obitelji pribavi dokumente te, napokon, izbjegne iz NDH. Za to je – no tek 1990-ih – Ujević službeno i dobio priznanje Pravednika među narodima. Riječju, i ovaj rad svjedoči kako Židovi u Hrvatskoj, u trenutku kad su bili izloženi najvećoj opasnosti, upravo u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj – njezinim službenicima, ali i istaknutim vjernicima laicima – traže i pronalaze prijateljstvo, utočište i spas.”

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Objavljeno: 13. studenoga 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi