Proslavu dvadesete obljetnice rođenja za Nebo kardinala Franje Kuharića predvodio je pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško u Župi sv. Ivana apostola i evanđelista, Utrina. Na svečanom misnom slavlju su koncelebrirali biskupski vikar za pastoral i kancelar Nadbiskupskog duhovnog stola preč. Marko Kovač, domaći upravitelj župe vlč. Tomislav Škender i drugi svećenici Zagrebačke nadbiskupije, Bjelovarsko-križevačke biskupije i Križevačke eparhije.

Biskup Šaško u uvodu je pozdravio sve okupljene i prenio zajedništvo u molitvi i pastirsku blizinu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Istaknuo je da uz ovu proslavu na osobit način na srca stavlja tri nakane: korizmenu molitvu Crkve u Europi za preminule tijekom proteklih dviju godina, za stradanja povezana s pandemijom bolesti Covid 19; molitvu za mir u napadnutoj Ukrajini; te osluškivanje što Gospodin govori o putu Crkve.

U homiliji se osvrnuo na tri važne teme: dar otajstva života, djelovanje kardinala Kuharića i mir u Ukrajini i svijetu. Istaknuo je da Isus došao nadopuniti Zakon “tako da u središte stavlja otajstvo, nerazdruživost čovjeka i Boga. (…) Da bi se nekoga ubilo, potrebno mu je oduzeti vrijednost, obescijeniti ga u njegovu dostojanstvu, natovariti krivnju na smo njegovo postojanje, oduzeti mu dostojanstvo Božjega djeteta. Lakše je nekoga ukloniti čiji život nema težinu ni utjecaja, koji – navodno – smeta; takav čovjek treba biti prikazan kao ne-čovjek, kao nedostojan življenja. A barem danas vidimo koliko je mogućnosti, počevši od raznih oblika medija, za blaćenje i ponižavanje, za ocrnjivanje i isključivanje.” Nadodao je da je obescijenjenost temelj za uništenje. “S druge strane, kršćanski je put put odgajanja, put liječenja srca, oblikovanja savjesti, upućivanja na ljepotu i dar otajstva života.”

Biskup Šaško nastavio je riječima da je obitelj oslonac koji “podupiru svi koji žele dobro čovjeku, društvu i narodu; i koju napadaju svi koji žele vladati nad srcima ljudi, iščupati iz njega zakon stvorenosti, povezanost s Bogom i vječnošću” i nadodao citat kardinala Franje Kuharića, kojeg je izrekao u Mariji Bistrici 9. srpnja 1990., „U obitelji se odgaja čovjek molitelj, čovjek vjere, čovjek ljubavi i čovjek mira.“

Upravo je obitelj “susretište i s brigama koje za sobom povlači ratno stradanje. Gledamo ljude koji odlaze iz svoje Ukrajine”, istaknuo je mons. Šaško i nadodao da “kardinal Franjo u sadašnjim okolnostima može biti izvrstan uzor u riječi i djelu i za pastire i za vjernike. On je osjetio razne oblike neprijateljstava i prijetnja; osobno proživio progonstva, ali i udarce na tijelo i dušu pojedinaca i naroda.”

“Njegove riječi izgovorene u homilijama, raznim nagovorima i govorima; riječi koje su nam ostale zapisane mogu poslužiti kao poglavlja udžbenika o kršćanskome mirotvorstvu, građenomu na Božjoj ljubavi, na dostojanstvu čovjeka, oblikovanju savjesti, na učenju svima razumljivoga jezika sućuti i milosrđa, na zalaganju za pravednost i na usmjerenosti prema vječnosti. (…) Kardinal Kuharić uvijek je isticao načela. Među njima je i ono da drugima činimo što želimo da bude učinjeno nama.”

Nakon popričesne molitve biskup je pozvao okupljene svećenike i vjernike da zajedno izmole molitvu za mir sv. pape Ivana Pavla II. koja seže najprije u 1982., a zatim je proširena i 25. ožujka 1984., u godini Izvanrednoga jubileja otkupljenja, na kraju euharistijskoga slavlja Jubileja obitelji, izmoljena kao Molitva posvete cijeloga svijeta i narodâ Bezgrješnomu Srcu Marijinu.

Na kraju misnog slavlja upravitelj Župe zahvalio je dragom Bogu, zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću što je odabrao Župu Utrine za proslavu ove obljetnice, biskupu Šašku, okupljenim svećenicima i vjernicima.

Donosimo i cjelovitu homiliju mons. Šaška:

Braćo i sestre!
1. Gospodin nam daje svoju bremenitu i snažnu riječ za otajstvo koje večeras slavimo, dok su nam srca ispunjena slojevitim osjećajima: spomenom i zahvalnošću, strepnjama i prošnjom.
Ta je Riječ uvijek živa i životvorna, jer je Božja.

Ona odzvanja osobito snažno, kada je sučeljena s bezboštvom i s nedjelima, s obraćenjem i pravednošću. Snažna je u svojoj izravnosti o poštivanju života, o zabrani ubojstva, ponirući u jezgru uzroka, do ljudskoga srca iz kojega proviru naša dobra djela i zlodjela.

Biblijska etika je etika odgovora i odgovornosti, nakon susreta s Božjom ljubavlju; nakon prepoznavanja Božje slike u sebi na koju smo stvoreni. Zakon nebeskoga kraljevstva isti je Zakon koji je dan Mojsiju, ali je obasjan objavom otajstva Isusa Krista. Odatle nova jasnoća i novi zahtjev: Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.

2. Pismoznanci su viđeni kao ovlašteni tumači Zakona koji istražuju, definiraju značenje i opisuju moguće posljedice. Na temelju toga iznose što je izražaj Božje volje. Oni preuzimaju određeni izrijek i tumače ga.

Isus ne postupa tako. On objavljuje što Bog daruje čovjeku, a taj dar kao jedinu mjeru ima odgovor u ljubavi. Isus objavljuje što čini ljubav, što čini i što je činiti čovjeku koji nema veće radosti od života s Bogom. U etici Božje djece ne mjeri se dar, nego se tim darom želi doći do punine. Iz takvoga je stava jasno da se neće tražiti što je dopušteno, a što nije, nego što daje rasti u izobilje.

Nije li to obilje vidljivo u stavu Božjega milosrđa koje naviješta prorok Ezekiel za obraćene bezbožnike: „Sva njegova nedjela što ih počini bit će zaboravljena: zbog pravednosti što je čini, živjet će“? Ali to isto vrijedi i za pravednika, ako počne činiti nepravdu: zaboravit će se njegova pravedna djela i umrijet će zbog grijeha i nepravde koje je počinio.

Isus je sam ustvrdio da nije došao dokinuti nego nadopuniti Zakon. Štoviše, za njega je nedopustivo mijenjati i ‘jotu’, zarezić u njemu. Istodobno ga susrećemo kako sa svojim učenicima odstupa od propisa i običaja. Kako onda nadopunjava Zakon? Tako da u središte stavlja otajstvo, nerazdruživost čovjeka i Boga.

3. Na to se nadovezuje Isusov izrijek: A ja vam kažem koji ne znači da treba činiti nešto suprotno, nego znači: Tražim od vas nešto više. ‘Više’ od čega? Od onoga što zovemo ‘izvanjskom pravednošću’, onom pravednošću koja previđa čovjeka i njegovu bol, koja nije sposobna povezati pobožnost u ‘hramu’ i svagdašnji život, koja ne vidi besmisao pozivanja na Boga u trenutku uništavanja onoga što je Bog objavio kao njemu najdraže.

Puno je filozofa prava tražilo ‘duh zakonitosti’ u religioznim, političkim i kulturalnim uvjetima; neki su vladari proglašavali i proglašavaju sebe i svoje režime vrhovnim normama, ali Isus objavljuje da se dopunjavanje Zakona treba ostvarivati u nama. To je dar susreta s Kristom koji nam daje živjeti tu ‘dopunu srcem’, dopunu koja kršćanskim pristupom zlo zahvaća i preobražava u njegovu korijenu.

Ne bude li vaša pravednost veća od… Isus tom rečenicom kaže da se naša pravednost treba prelijevati preko ruba izrečenih riječi, treba obilovati (r. 20 gr. eán me periseúse). Jer plodove srca prožete milošću ništa zemaljsko ne može ni sadržavati ni zadržati. To je otajstvo križa koje je očitovalo da tamo gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost (usp. Rim 5, 20).

4. Poznato nam je da Isus grijeh smješta u srce čovjeka, koje je za semitski mentalitet sjedište odluka i izbora. Naš Učitelj s društvene i pravne razine naglasak premješta u nakane i planove: u nakani je već dio odluke. Zbog toga je za Isusa srditost načelo ubojstva. Tako je i pogrda bližnjega dio istoga načela, jer pogrdom obescjenjujemo bližnje.

Da bi se nekoga ubilo, potrebno mu je oduzeti vrijednost, obescijeniti ga u njegovu dostojanstvu, natovariti krivnju na smo njegovo postojanje, oduzeti mu dostojanstvo Božjega djeteta. Lakše je nekoga ukloniti čiji život nema težinu ni utjecaja, koji – navodno – smeta; takav čovjek treba biti prikazan kao ne-čovjek, kao nedostojan življenja. A barem danas vidimo koliko je mogućnosti, počevši od raznih oblika medija, za blaćenje i ponižavanje, za ocrnjivanje i isključivanje.

Obescijenjenost je temelj za uništavanje.

S druge strane, kršćanski je put put odgajanja, put liječenja srca, oblikovanja savjesti, upućivanja na ljepotu i dar otajstva života.

5. Gdje to naći i odakle krenuti? Danas smo došli u Utrinu. S razlogom. Ako razmotrimo njezinu prošlost i nastajanje župa u Novome Zagrebu, imamo što naučiti i za sadašnjost, za put Crkve koja trajno živi svoju sinodalnost, u jezgri i na rubovima, pri čemu zapravo i nije razvidno što je središte, a što periferija. Ako je Crkva istinska, ona posvuda živi crkvenost.

Bilo je to vrijeme nadbiskupske službe kardinala Kuharića; vrijeme koje je zahtijevalo kršćansku maštovitost u okruženju ideološkoga totalitarizma, s naglascima na teorijskome i praktičkome ateizmu. Činilo se da je sve pod nadzorom, uvjetovano, na dohvatu vlastima; da nema prostora za oblikovanje crkvenoga života.

Ipak, na dohvatu nisu bila ljudska srca koja su osjećala potrebu za obitelji, za molitvom, za zajedništvom. Iz razgovora sa starijom subraćom, s onima koji su u Novome Zagrebu živjeli crkvenost i bili Crkva, tako je opipljivo zajedništvo svećenika i vjernika laika, bliskost, pomaganje, „jedno srce i jedna duša“, razumljivo: uz puno protivljenja i nevolja.

Okupljali ste se u stanovima, poznavali jedni druge, pritjecali upomoć, dijelili tegobe. Činilo se da niste imali puno, gotovo ništa, a imali ste sve, sve što je potrebno. Možda će se misliti da idealiziram. Valja znati da je u mnogočemu bilo puno teže negoli danas; bez pomoći drugih, i izvan Hrvatske, ne bi bilo ostvarivo ono što je ostvareno. Razni predstavnici Crkava koji su ovamo dolazili naišli su na vjeru koja je njima i njihovim zajednicama nedostajala; za kojom su čeznuli, sigurno svjesni da to nije moguće jednostavno preslikati.

6. Sada su drukčije okolnosti, ali ne treba ni pomisliti da je ta snaga nestala i da se do nje ne može. Naš sinodalni hod ovdje može pronaći oduševljenja, temelje za nove zahtjeve u gradu Zagrebu i u cijeloj Nadbiskupiji. Na nekim mjestima čak su i izvanjske okolnosti slične. Na primjer: imamo pred sobom potrebu građenja novih liturgijskih prostora, s nemalim poteškoćama, ali u tim župama postoji ista jezgra i ista snaga, oslonjena na vjeru i na obitelji.

Ta jezgra se uvijek širi; nailazi na osporavanja; nije ju lako sačuvati snažnom, ali uvijek postoji isti oslonac – obitelj – na koju se oslanjaju, koju podupiru svi koji žele dobro čovjeku, društvu i narodu; i koju napadaju svi koji žele vladati nad srcima ljudi, iščupati iz njega zakon stvorenosti, povezanost s Bogom i vječnošću.

Dovoljan je samo kratak navod kardinala Franje: „U obitelji se odgaja čovjek molitelj, čovjek vjere, čovjek ljubavi i čovjek mira.“ (Marija Bistrica, 9. srpnja 1990.)

7. Tu je susretište i s brigama koje za sobom povlači ratno stradanje. Gledamo ljude koji odlaze iz svoje Ukrajine.

Obično ih nazivaju izbjeglicama, ali bi puno primjerenije bilo zvati ih prognanicima, ono što uistinu jesu, baš onako kako smo mi dobro razlikovali pojmove u našim mukama. Ti prognanici pokazuju snagu koja jamči njihovu konačnu pobjedu, a to je privrženost obitelji. Bake i djedovi, roditelji i djeca; majke koje na sigurno sklanjaju djecu i brinu se da što manje trpe; majke koje u samoći svojih molitava skrivaju suze.

Već sam u jednoj prigodi napomenuo da bi bilo zanimljivo u procesu pregovaranja vidjeti na strani napadača i na strani napadnutih – majke. Obično u tim razgovorima i pregovorima nema žena, nema majki. Vjerujem da bi odnosi bili puno drukčiji. I nije dovoljno reći: One se u to manje razumiju. Mislim upravo suprotno. Majke sve to najbolje razumiju.

A naš kardinal Franjo u sadašnjim okolnostima može biti izvrstan uzor u riječi i djelu i za pastire i za vjernike. On je osjetio razne oblike neprijateljstava i prijetnja; osobno proživio progonstva, ali i udarce na tijelo i dušu pojedinaca i naroda.
Njegove riječi izgovorene u homilijama, raznim nagovorima i govorima; riječi koje su nam ostale zapisane mogu poslužiti kao poglavlja udžbenika o kršćanskome mirotvorstvu, građenomu na Božjoj ljubavi, na dostojanstvu čovjeka, oblikovanju savjesti, na učenju svima razumljivoga jezika sućuti i milosrđa, na zalaganju za pravednost i na usmjerenosti prema vječnosti.

8. No, ujedno se pita i nas, osobito one koji bi mogli utjecati da ne bude stradanja, da se ne čine zločini protiv ukrajinskoga naroda.

Pred onima koji nešto opravdavaju, tumače ili nameću, kao i pred onima koji šute dobro je postaviti pitanje koju to Božju riječ, evanđeosku stranicu, Kristovu uputu odražava dotično stajalište opravdavanja strahota. Naši kršćanski kriteriji moraju biti za sve jednaki.

Što činimo mi kršćani; iz svih kršćanskih zajednica? Nemoguće je ne povlačiti paralele; nemoguće je ne pitati se što su činili istinski pastiri, što su činili istinski kršćani u prošlosti, a što činimo mi. Ne odvaguje li se još uvijek svaka riječ i slovo koje je izgovorio i napisao kardinal Stepinac; ne pita li se je li učinio dovoljno u obrani čovjeka? A što činimo mi, što čine pastiri koji izravno mogu utjecati na zaustavljanje zvjerstava?

Nikoga ne osuđujući, ali zastupajući istinu, činimo što je nama moguće. I dok nas duša boli zbog trpljenja blizih i dalekih, mi ponajprije molimo, a iz molitve se rađaju djela ljubavi; vrijedi i obrnut smjer. Važno je imati srce prožeto Kristovom ljubavlju.
Kardinal Kuharić uvijek je isticao načela. Među njima je i ono da drugima činimo što želimo da bude učinjeno nama. Tako 5. srpnja 1991. (u sv. misi za poginule i za mir u zagrebačkoj prvostolnici kaže:

„Tek u ovakvom vremenu nasilja i nemira ta načela postaju jasna kao temelj čovječne civilizacije. U svjetlu toga načela svaki onaj tko čini nasilje protiv tuđega prava, slobode, mira i samoga života, morao bi se pitati: Bi li sam htio da mu se ruši kuća, da mu se pljačka imovina, da mu se djeca šalju u smrt i da napokon i sam bude ubijen?“

I dodaje: „Zaista, bez obzira na stupanj tehničke civilizacije, unatoč svim kompjutorima i elektronici, ako se ne poštuju etička načela pravednosti, upada se u barbarstvo, okrutnosti i pokolje. Sigurno je da svaki čovjek, i svaki narod, ako nije otrovan mržnjom i pohlepan za tuđim, želi živjeti u miru i sigurnosti; svaki želi imati dobroga susjeda i susretati dobroga čovjeka. Tko si onda prisvaja vlast, i od koga mu je dana, da naređuje napad na drugi narod ili narode koji žele biti slobodni i svoji na svome? Stoga su svi ljudi dobre volje, muževi i žene u svakom narodu pozvani da odlučno osude svako nasilje i da stvari nazovu pravim imenom. Tiranija je tiranija. Sloboda je sloboda. Moralno je pravo svakome nepravednom napadaču kazati da čini zlo! Ne može se na istu moralnu razinu staviti napadač i branitelj.“

Bilo je to u ljetu 1991. – u Hrvatskoj! Koliko sličnosti s ranim proljećem 2022. – u Ukrajini!

9. I tako je molio, suosjećao i poučavao iz mjeseca u mjesec, počevši od upozoravanja na pripremu podloga za agresiju koje su bile građene na neistinama, na obescjenjivanju, da bi rodile sukobima i stradanjima. Uistinu bi bilo vrijedno pratiti sadašnje vrlo slične korake nasilja i nastojanja da se slabiji obrani.

Dragi vjernici, naš Nadbiskup Josip rekao mi je da i s ovoga mjesta pozovem sve vas, dragi svećenici, braćo i sestre, da spremno prihvatimo prognane iz Ukrajine; da svojim zagrljajem sućuti i utjehe budemo uz njih te da putem našega nadbiskupijskoga Caritasa, koji je dao naputke kako to valja činiti, pomognemo svima u potrebi.

Poznajemo svoje granice, nakon pandemije i potresa, još i više, ali ne zaboravimo snagu koja je u nama po Božjemu Duhu, koji ne prestaje djelovati u Crkvi. To nam pokazuje sluga Božji kardinal Franjo; to nas uči nastajanje Crkve u Novome Zagrebu; time nas hrane vrijedni plodovi trpljenja našega naroda; time nas privlači sadašnji hod Crkve u istini i ljubavi.

Amen.