VLČ. ODILON SINGBO

Afrički svećenik koji djeluje u Hrvatskoj: Zahvalni smo Bogu na europskim misionarima, osobito Hrvatima

“Kadgod misionari obilaze to je bilo kao Božić. To je jedno ozračje koje nam je puno značilo za rast i za nadu.”

afrički svećenik u hrvatskoj duhovnik hks-a odilon singbo

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Uz jučerašnju Misijsku nedjelju u emisiji Školski sandučić Hrvatskog katoličkog radija urednica emisije Snježana Kirinić Grubić razgovarala je s vlč. Odilonom Singbom, misionarom iz Benina, koji vrši svoje poslanje u Hrvatskoj kao duhovnik na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

Govoreći o stanju u Beninu, istaknuo je: “Zahvalni smo Bogu što su misionari iz europskih zemalja, posebno iz Hrvatske, došli k nama u Benin. To je zemlja koja je ne tako davno čula za Isusa Krista i u kojoj su ljudi živjeli prema nekim svojim uvjerenjima i božanstvima. Dolaskom misionara stanovnici Benina otkrili su ljepotu Evanđelja. Prije 150 godina došli su prvi misionari, a prije 30-40 godina Hrvati – vlč. Franjo Jačmenica i vlč. Toni Štefan, Tamo i dalje djeluju redovnice iz Hrvatske, Marijine sestre”.

Benin je u zapadnom dijelu Afrike, ima oko 9 milijuna stanovnika, površina mu je dvije Hrvatske. Ljudi nastoje živjeti svoju vjeru koja je raznolika, neki imaju svoje domaće religije koje zovemo animizam, neki su se obratili, neki se još nisu obratili, ima nemali postotak muslimana, nešto protestanata, a katolika je oko 35 posto. U prosjeku obitelj ima četvero-petero djece. Ljudi tamo shvaćaju vrijednost obitelji i mnogi nalaze utjehu upravo u obitelji. Mnoge obitelji su siromašne ali to im nije nikakva prepreka da prihvate novi život, da rastu zajedno, jer ne razmišljaju o djetetu kao o nekom teretu.

Tijekom 12 godina provedenih u Hrvatskoj, ocjenjuje da djeca ovdje imaju silne mogućnosti što se tiče razvoja u svakom smislu – školovanja, odgoja, obrazovanja, djeca ovdje imaju sve. U Beninu nije takav slučaj. Mnoga djeca u Beninu ne idu u školu jer roditelji nemaju novaca i ne mogu platiti školarinu koja se plaća od vrtića do zadnje godine fakulteta. Mnoge obitelji, pogotovo mnogobrojne, ne mogu to platiti pa se bira tko će ići u školu. Idu samo dječaci, jer djevojčice će se kasnije udati pa se ne isplati na njih trošiti novac. Pored toga tamo je djeci u mnogim krajevima nepoznato što je mobitel, kompjuter, čak i lopta. Od djece u Africi možemo učiti o zajedništvu, smatra misionar.

Djeca su tamo obično zajedno i u zajedništvu – kroz nogomet, kroz razne igre oni se druže ili okupljeni na večer oko odraslog čovjeka koji im ispriča neke afričke priče, neke strašne, neke divne, ali sve to daje im da rastu u mudrosti i zajedništvu. I ovdje postoje takve mogućnosti da se ljudi druže, ali mislim da se to pomalo gubi i pozvao bih djecu da nastoje raditi na tome, rekao je vlč. Singbo. Njegova obitelj nije imala novaca za njegovo školovanje, no svjedoči da “upornost, predanost i radinost mogu svakako pomoći da ostvarujemo neke svoje snove, uz Božju pomoć… Svakako školovati se moramo, bez toga nema budućnosti.”

Nadalje opisuje kako je prisutnost misionara bio posebno važan dio života u Beninu “zato što smo primijetili da misionari ne samo da propovijedaju Božju riječ, govore o Božjem kraljevstvu, kako se trebamo ponašati i moliti, nego su bili ljudi koji su bili konkretni, koji su nas obilazili po selima, dolazili kod nas doma da vide kako živimo, imamo li ono potrebno za život, koji su nam znali darovati bombone… Kadgod misionari obilaze to je bilo kao Božić. To je jedno ozračje koje nam je puno značilo za rast i za nadu.”

Dodao je kako se njegov susret s Isusom nije mogao dogoditi bez misionara. “Taj susret se ojačao kroz aktivnosti koje sam imao u župi – bio sam ministrant i pjevač. U jednom trenutku sam čak bio i kateheta. Premda sam tada bio prvi razred srednje, znao sam čitati i mogao sam katekizam čitati i objasniti i odraslima i vršnjacima. I puno sam čitao Sveto pismo a pogotovo Evanđelje… Bog se brine za svaki detalj našeg života samo moramo otvoriti oči i prepoznati to.”

O svom boravku u Hrvatskoj vlč. Singbo ističe: “Ja najprije učim od ljudi i zbog toga što sam drukčiji ljudi isto puno uče od mene. Drukčija kultura, drukčiji pogled na život, na Kristovo evanđelje i to je određeno obogaćenje ne samo s moje strane nego i sa strane ljudi kojima sam poslan. Biti misionar u Hrvatskoj to je za mene divota, a s druge strane je izazov…”

“Trenutačno sam sveučilišni kapelan, moja je prvotna zadaća biti blizu studentima, profesorima, djelatnicima našega Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, posebno kroz razne duhovne razgovore, duhovne susrete, sakramentalna slavlja – misa, ispovijed – sve što radimo u župi sa župljanima, ali ovdje imaju malu prednost a to je da im je kapelan stalno dostupan, da oni mogu kod svećenika kad god zatrebaju”, kazao je.

Na pitanje kako djeca Crkve u Hrvata mogu materijalno pomoći djeci Crkve u Beninu, odgovorio je: “Ovdje moram zahvaliti i pohvaliti Misijski ured u Zagrebu i po ostalim biskupijama Lijepe Naše. Svako dijete u Hrvatskoj, pogotovo u nekim urbanim krajevima, na dan potroši 10 kuna. Mogu li ja kao dijete odvojiti kunu na dan za neko dijete, prijatelja u Africi, koga vjerojatno nikada neću vidjeti, ali znam da moja kuna može njemu spasiti život. Postoje misijske kasice koje djeca imaju i to je jedan dobar način. Postoje u nekim školama vjeroučitelji koji animiraju djecu kroz razne igrokaze i radionice To su male geste koje djeci i odraslima tamo u Africi život znače.

Mislim da svako dijete u Hrvatskoj nije tako siromašno da ne može nešto učiniti za svoga siromašnog prijatelja u Africi. To su mali koraci ali veliko dobro ljudima u Africi. Osnovna škola za jedno dijete u Beninu, sve što treba platiti (školarina, pribor i uniforme) to je otprilike oko sto eura godišnje. Roditelji se doma brinu o prehrani. Tu moram spomenuti da smo počeli u jednoj školi omogućavati djeci da imaju prehranu u školi, i odmah smo od 400 djece došli do 650. To znači, mnogi bi rado išli u školu kad bi imali što jesti.

Isus nam kaže u Evanđelju ‘Dajte im vi jesti!’ To znači – mi smo misionari, mi smo poslani da njima dajemo jesti – baš hranu. I mnogi kad bi imali hranu nekako bi još uspjeli pronaći tih sto eura za školarinu kroz godinu. Ali kad roditelji razmišljaju kako platiti tih sto eura, kako ih hraniti cijelu godinu – to je malo teško. Onda radije djecu povedu sa sobom na polje, djeca rastu uz njih kao poljoprivrednici, no zemlju obrađuju ručnim radom, nego da ih pošalju u školu. I to je jedna velika borba u Africi. Naša Crkva puno radi na tome. U našoj smo biskupiji, u mojem selu, zahvaljujući mnogim ljudima iz Hrvatske sagradili jedan dom u kojem primamo djevojčice bez jednog ili oba roditelja. I ljudi iz Hrvatske brinu o toj djeci kroz razne akcije i radionice. Misijski ured nam puno pomaže. Kad god vidim djecu u tom domu koliko su sretna, vesela, dirnut sam i oduševljen. Jer da nismo to napravili oni ne bi imali nikakve budućnosti.

Na kraju poručio bih svima, posebno djeci, da budemo svjesni da smo svi misionari i da zaista možemo biti misionari tamo gdje jesmo. Ako dobro slušamo Isusovu poruku ‘Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje’ poručio bih da se naši mali misionari ne boje angažirati kroz razne akcije za djecu koja su u onim krajevima u kojima su se rodili, ni krivi ni dužni, a ne mogu ići u školu. I treća stvar ako jednog dana Gospodin pozove nekoga od vas, djeco i mladi, samo recite ‘Evo me Gospodine. Ti mene pošalji. Idi ispred mene. Ne bojim se.’ Mislim da je to i naše poslanje, naš poziv, jer naš je život obogaćen ukoliko ga darujemo drugima.”

IKA | Bitno.net

Objavljeno: 24. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi