Danas je četvrta obljetnica smrti Olivera Dragojevića, čovjeka čije su pjesme obilježile živote čitavih generacija.

Iako je zbog svojih glazbenih uspjeha bio javna osoba, čuvao je svoju intimu od javnosti. Utoliko je vrjednije ono što je o posljednjim mjesecima njegovog života iznio splitski franjevac fra Ante Vučković u knjizi Neostvarena sloboda.

„Crkva ne smije sebi dopustiti zatvorenost. Znam za ljude koji nisu imali jak odnos prema Crkvi, ali su preko Crkve svejedno pronašli svoj odnos s Bogom. Na primjer, pokojni Oliver Dragojević nije izvana bio neki vjernik, a ipak je u posljednjim mjesecima svoga života dolazio u crkvu u Veloj Luci. To je bilo često u vrijeme kada ne bi nikoga bilo u njoj. Ušao bi i sjedio. Njemu je to bila velika stvar. U tim trenutcima nije činio nešto veliko ni drugima ni svijetu. Nije ni trebao. Bio je samo tamo. Sjedio je i bio izložen blizini Presvetoga. Možda i bez jasne spoznaje o tolikoj blizini s Bogom. Meni se čini da je to nijemo sjedenje u crkvi usporedivo s osjećajem kada slušamo Oliverov glas u pjesmi Moj galebe. Odnos s Bogom može biti vrlo sličan ljepoti ležanja na plaži i užitka u promatranju galeba u visini.“

Fra Ante je o Oliveru govorio i za naš portal nedugo nakon njegove smrti. U razgovoru s Rašeljkom Zemunović, podijelio je svoja sjećanja na legendarnog hrvatskog glazbenika:

“Oliver je očito bio stidljiv čovjek. Imao je veliku barijeru oko izlaganja nutrine javnosti. Nije pisao pjesme kako se ne bi izlagao. Pjevao je tuđe stihove. Premda je izbjegavao izlagati svoju dušu, bio je majstor u interpretiranju tuđih emocija svojim glasom. Živio je nenametljivim životom, o sebi nije pričao velikim riječima, nije se hvastao niti je imao potrebu biti napadno i stalno prisutan u javnosti. Uvjeren sam kako je takvo ponašanje kod ljudi stvorilo osjećaj kako se radilo o doista velikom čovjeku. Veliki ljudi ne govore o sebi velikim riječima. To redovito čine mali ljudi.”