Ekskluzivni razgovor s bivšim avanturistom, a danas redovnikom – Elvir Tabaković: Gospa je bdjela nada mnom

Sva ta putovanja na kojima sam bio sama su po sebi bila uzaludna i jalova, ali Bog je sve okrenuo na dobro i sada mogu zahvaljujući njima dati snažno svjedočanstvo za Krista, kaže Elvir za Bitno.net

Elvir Tabaković

Elvir Tabaković oduvijek je volio pustolovine. Vožnja skuterom iz Hrvatske do najsjevernije točke Europe (negdje u Norveškoj), prolazak legendarnom američkom cestom Route 66 koja povezuje istočnu i zapadnu obalu SAD-a, kajtanje i snowboarding na najatraktivnijim svjetskim lokacijama, vožnja motorom i najluksuznijim automobilima…Sve je to i još više radio Elvir, što mu je bilo omogućeno i zahvaljujući njegovoj profesiji – on je bio fotograf i to jedan od najtalentiranijih svoje generacije. Još ranije, kao tinejdžer, bavio se i punk glazbom – svirao je bas gitaru u osječkom bendu Diverzija. Detalje o Elvirovu obraćenju već vjerojatno znate. Priča o dojučerašnjem avanturisti koji je „imao svijet na dlanu“, a potom ga ostavio radi Isusa i ulaska u redovništvo, ispunjavala je stranice svjetovnih medija. Mi u Bitno.netu osjetili smo pak da bi bilo dobro još jednom popričati s Elvirom o svemu što je proživio u burne posljednje dvije godine svoga života.

– Većina priča o obraćenjima uvijek sadrži neke dramatične okolnosti u kojima su se ljudi nalazili prije nego što su upoznali Isusa Krista. Životne tragedije, depresije, ovisnosti i slično…Tvoja priča je ipak nešto drugačija, iako se ne može reći da ti prije obraćenja život nije bio „u opasnosti”?
Dobro, bavljenje adrenalinskim sportovima sigurno može biti opasno, ponekad i završava kobno. Posebno kajtanje. Naiđe neki vjetar, digne te u zrak 20 metara, pa te baci na zemlju i gotovo je. Nakon obraćenja često sam vrtio film unatrag i shvatio koliko me je Bog zapravo cijeli život čuvao. Koliko sam puta mogao poginuti i kako sam izbjegavao smrt za dlaku. Kao onaj put kada sam imao prometnu nesreću na motoru kada je kamper izletio pred mene, praktički stvorio zid.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Gdje je to bilo?
U blizini Trogira, na Jadranskoj magistrali. Vozim oko 100 na sat, otvorena cesta, dupla crta. Majstor, mislim da je bio Čeh, okretao je polukružno i doslovno postavio vozilo okomito na cestu. Mogao sam poginuti tek tako. Bilo je čudo da sam uspio dobro zakočiti i udariti tako u vozilo da sam prošao s natučenim ramenom i koljenom. Za tri dana sam bio kao nov. To ti je samo mali primjer. Kada to samo statistički pogledaš – u tri godine prošao sam nekih 240.000 kilometara i pri tome mi se ništa nije dogodilo. Shvatiš da je Bog bdio nada mnom.

– Jesi li doista bio ovisan o adrenalinu?
Vjerojatno je to bila neka vrsta ovisnosti. Ja sam kroz sva ta putovanja tražio ispunjenje, sreću i užitak. To ti je uvijek povezano i s ekipom oko tebe. Mlad si, želiš biti prihvaćen i priznat, želiš biti “cool”. A zapravo želiš biti ljubljen.

– Ivan Pavao II. je jednom rekao da nas ta potreba za ljubavlju motivira cijelo vrijeme. Da oni koji idu u javnu kuću također traže ljubav, na pogrešnom mjestu.
Istina. Baš sam neki dan razmišljao o tome kako sam u prošlosti bio opsjednut potragom za „novim”, za „modernim”, jer sam mislio kako je sve što je staro prevladano, beskorisno. A sada shvaćam na što je mislio Sveti Augustin kada je govorio „O Bože, istino tako stara i tako nova”. Istina je bezvremenska i vječna. Mi smo u ovom današnjem svijetu odgajani tako da smo usmjereni samo na napredak, na razvoj tehnologije i znanosti. To je onaj stav – prirodne znanosti jednom će moći objasniti nastanak svijeta. Dok to ne budu sposobne, ne zamarajmo se time. U takvom ozračju sam formiran, u tom zazoru prema svemu što je staro. Ali, to je predrasuda. Recimo, čitam Augustina i to što je napisao u 4. ili 5. stoljeću. Pa, to kao da je jučer napisano. Što se tiče istinitih duhovnih spoznaja, nema promjena, one su uvijek istinite.

– Kako si se ti zapravo osjećao prije samog obraćenja? Jesi li počeo osvješćivati što je ono što zapravo stoji iza tog avanturizma?
Obraćenje se nije dogodilo „odjednom”. Neke dvije godine prije obraćenja moja prijateljica je bila na duhovnim seminarima i pričala mi što se tamo događa. Pričala mi je o molitvi koja djeluje, o duhovnim i tjelesnim ozdravljenjima. S jedne strane me to dotaklo, jer sam joj vjerovao, bila mi je dobra prijateljica. S druge strane, nisam htio u sve to vjerovati. Vjerovati u to čudo značilo bi vjerovati u sve što dolazi s tim – postojanje Boga, Isusovo utjelovljenje, Crkvu…

Elvir Tabaković i Ivan Dominik Ilčić

– To je bila neka vrsta straha od istine?
Svi neobraćeni ljudi prolaze kroz to. Možda je mala digresija, ali ovih dana razmišljam o jednoj drugoj vrsti straha. Neki ljudi, kada prihvate vjeru, misle da je pred njima samo muka i patnja. Znaš – progoni, križevi, naporne molitve, samo im je to pred očima. A u stvarnosti, život s Isusom je puno ljepši i lakši, život u vjeri, nadi i ljubavi.

– A razmišljaš li ikada o tom križu koji je ipak neminovan?
Trudim se ne razmišljati o njemu u ljudskim kategorijama, nego molim Boga da mi da snage ponijeti taj veliki križ, kada dođe vrijeme za njega. Da ga prihvatim u slobodnoj volji i da ga nosim s potpunim pouzdanjem u Boga. Znam, Bog je realist. Nikada nam neće dati križ veći od naših mogućnosti. On se s ljudima i njihovim snagama ne igra. Daje nam samo ono za što nam je dao i snagu.

– Vratimo se na priču o obraćenju.
Da, vratimo se. Stvar je u tome da su sve te avanture u koje sam ulazio, svi ti provodi i izlasci počeli postajati bezvezni i dosadni. Osjećao sam zasićenje, ali nisam to htio sebi priznati. Odem na kajtanje i već nakon trećeg dana mi je dosadno. Počeo sam postavljati sebi pitanja o budućnosti. Što dalje? Hoću li se ikada smiriti?

– Negdje u to vrijeme upoznao si Miju (Mijo Barada, laik karizmatik koji je imao veliki utjecaj na Elvirovo obraćenje, op.a.)?
Ja sam njega upoznao iz znatiželje. On mi je odmah rekao kako me neće pokušavati uvjeriti u nešto. Ja sam vapio za tim da vidim djelovanje molitve, da se netko pomoli za mene ili nekoga drugoga i da doživim kako molitva djeluje. Taj put, kada sam se susreo s Mijom, netko ga je nazvao, osoba koja je imala problema s đavolskim utjecajem, a Mijo je stavio mobitel na razglas da čujem kako demon reagira na zaziv imena Isusa Krista. To je bilo baš ono što mi je trebalo – dokaz o postojanju duhovnog svijeta. Ali, nakon tog susreta upao sam u niz putovanja, uopće nisam imao vremena raščistiti sa sobom ono što sam posvjedočio. Ipak, sam od sebe, počeo sam izbjegavati neke vrste grijeha. Prestao sam psovati, recimo. Ali, trebalo mi je čitavih godinu dana da svi ti doživljaji sjednu na mjesto. Naprosto nisam, kako je to Isus rekao učenicima, „mogao ponijeti“ tu istinu. Prihvatio sam načelno da je duhovna stvarnost istinita, da Bog postoji i nije neki strog sudac nego prava Ljubav. Ali, nisam još mogao donijeti slobodnu odluku za obraćenje. Tijekom te 2011. još dva puta sam se susreo s Mijom i on mi je prorokovao o mom obraćenju i poslanju.

Elvir Tabaković

– Prorokovao ti je?
Da. I kasnije sam proučavajući Bibliju shvatio da je prorokovanje najnormalnija moguća stvar. Pa, sveti Pavao poziva sve vjernike na prorokovanje, na taj dar koji „gradi crkvu“. Isto je i s istjerivanjem zlih duhova koje molimo u svakom Očenašu. Potpuno normalna stvar koja ima svoje pokriće u Bibliji i dokumentima Crkve i ne znam zašto neki kompliciraju oko toga. Kako bilo, mislim da je za moje obraćenje bio presudan treći susret s Mijom. Nakon toga sam počeo proučavati i čitati o Isusu, svecima, vjeri. Našao sam na internetu svjedočanstva ljudi koji su se obratili, našao sam svjedočanstva iz Međugorja. Međugorje je zapravo bilo jako važno za moje obraćenje.

– Na koji način?
To je povezano i s jednim događajem iz ranog djetinjstva. Ja sam kao beba bolovao od produžene žutice. Bilo je opasno, liječnici su imali vrlo loše prognoze, da ću imati teška oštećenja vida, sluha, živčanog sustava itd. Časna sestra koja je radila u bolnici savjetovala je moju mamu da se zavjetuje Gospi Međugorskoj za moje zdravlje. To je bilo otprilike vrijeme kada se već počelo hodočastiti u Međugorje, ja sam rođen 1986. I mama je to učinila, a ja sam ozdravio i to bez ikakvih posljedica. Danas vjerujem da me je tada Gospa uzela pod svoje okrilje i da me cijelo vrijeme njezin snažni zagovor prati kroz život. A to prepoznavanje njezine nazočnosti dogodilo se kada sam čitao o Međugorju. U prosincu 2011. otišao sam prvi put u Međugorje, sam i autobusom. Sjećam se kako sam došao negdje oko osam navečer. Bila je zima, temperatura ispod nule. Cijelu noć sam hodočastio – išao sam na Križevac, a onda na Brdo ukazanja. Nisam susreo ama baš nikoga, bio sam sam cijelo vrijeme. A tko bi drugi osim mene avanturista izašao na ciču zimu i penjao se cijelu noć po brdima (smije se, a onda radi pauzu op. a.). A gledaj, ja sam čovjek koji se skuterom vozio do Norveške i natrag, pa ni ovo nije ništa čudno (smijeh). Kako bilo – bez Marije ništa, s Marijom sve!

– I evo, nije prošlo ni dvije godine od tih prvih koraka i već si u redovničkom habitu. Jesi li malo šokiran s tom brzinom?
Nisam, a sada ću ti reći zašto. Kada gledam na svoj život unatrag, shvaćam da sam stvoren i cijeli život pripreman za ovo poslanje. Pa i sve ono što sam pogrešno radio Bog sada okreće na dobro. I ono što je bilo krivo, Bog sada radi nešto novo iz toga. Sve što Bog stvori jest dobro, a zla djela to izopačuju. Međutim, i to izopačeno Bog iznova okreće na dobro.

– Pojasni mi to.
Recimo, sva ta putovanja na kojima sam bio. Ona su sama po sebi bila uzaludna, jalova, nisu donosila nikakvog trajnoga dobra nikome, pa niti meni, osim što sam s vremenom shvaćao njihovu beskorisnost. Sada, ja mogu zahvaljujući njima dati snažno svjedočanstvo za Krista. Evo, gledajte – sve što sam u svjetovnom životu htio, dobio sam. I to me nije ispunilo. Jer jedino je u Bogu, našemu Stvoritelju, ispunjenje – to sada proživljavam.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Kada te Duh Sveti iznenadio zadnji put?
Iznenadilo me je koliko je sve što je izašlo o mom obraćenju u medijima bilo korektno preneseno, bez muljaže. Pazi, govorimo o medijima poput Jutarnjeg lista i sličnih (smijeh) koji uopće nisu naklonjeni Crkvi. A stvarno je bilo korektno. Vidio sam u tome potvrdu Božje volje. Bog je naprosto htio da se moje svjedočanstvo čuje i to na pravi način. On se želi proslaviti. Ja nisam zvao niti jednog novinara, svi su se meni javili. Bio sam na početku skeptičan, ali sam se pomolio i dobio potvrdu da je to sve na veću slavu Božju.

– Poljski rock glazbenik Maleo napisao je kako su nakon obraćenja on i njegova supruga izgubili gomilu prijatelja s glazbene scene, ljudi kojima je smetala njihova vjera, ali im je Bog dao nove prijatelje. I ti dolaziš iz te jedne sredine koja je dosta daleko od Boga. Imaš slična iskustva?
Moram ti reći da sam ostao u kontaktu s mnogim svojim prijateljima od ranije. Do mene su rijetko stigle loše reakcije. Najgore što je bilo jest nešto u stilu: Puk’o je čovjek, žao mi ga (smijeh). Sa svima komuniciram kao i prije. Zapravo, uvijek osluškujem Duha Svetog, da iskoristim priliku za evangelizaciju, ali ne želim pri tome biti nametljiv, ne želim forsirati. Želim reći točno onoliko koliko treba. Ono što uvijek nastojim jest dati svjedočanstvo. Da sam upoznao Boga i da je naprosto divan.

Elvir Tabaković

– Tvoj red, regularni kanonici, dosta su nepoznati u Hrvatskoj. Kakva je njihova duhovnost zapravo?
Znaš što, i ovdje u Njemačkoj oni su prosječnom vjerniku uglavnom nepoznanica. Regularni kanonici su najstariji svećenički red u Crkvi. Zajednički život svećenika vuče svoje korijene od apostolskih vremena, a kroz pravilo svetoga Augustina krajem 4. stoljeća postaje reguliran. Primjerice, sveti Dominik i sveti Antun isprva su bili regularni kanonici. E sada, naša kongregacija, Windesheim, je vrlo specifična. Svoj vrhunac je imala u 15. stoljeću kroz pokret „devotio moderna“ (moderna pobožnost) koji je obnavljao Crkvu iznutra. Najveći plod te duhovnosti je knjiga „Nasljeduj Krista“ od Tome Kempenca, koja je i dan danas druga najtiskanija knjiga nakon Biblije.Od tadašnjih stotinjak, današnja kongregacija Windesheim ima samo 3 samostana  jer nam je nakon sekularizacije u 19. stoljeću država sve oduzela te punih 96 godina nije bilo više nijednog redovnika. Kongregacija je „spašena“ reutemeljenjem 1961. i danas ima po jedan samostan u Rimu, Bavarskoj i Češkoj. Trenutno je Windesheim, s jedne strane, prilično tradicionalistički nastrojen, a s druge otvoren Karizmatskoj obnovi u Duhu Svetome.

– Dakle red s bogatom tradicijom koji je ujedno i karizmatski nastrojen?
Nekim ljudima je to nespojivo, ali mislim da svatko tko je u kontaktu s Duhom Svetim ne vidi problem u tome. Ljudi bi nas strpali u ladicu, ali ne znaju koju. Ja sam ovdje došao skoro pa „naslijepo“, jer me je Mijo ranije doveo kao gosta i nakon spoznaje svećeničkog poziva kasnije u Hrvatskoj, po Duhu sam se vratio ovdje u kandidaturu. A sada se kroz novicijat svaki dan uvjeravam koliko je svećenički život u zajednici idealan i koliko mi to odgovara. Odgovara mi i karizmatska duhovnost, ali imam dojam da neki ljudi imaju pogrešnu predodžbu o „karizmama“, da ta riječ izaziva predrasude i nerazumijevanja. Za mene, karizmatska duhovnost jest intenzivna suradnja sa Duhom Svetim. Sveti Pavao konstantno priča o karizmama. One nisu tu da bi se mi osjećali moćnima, bili super pred drugima, nego da bi služili izgradnji Crkve – spasenju i oslobođenju ljudi, prema volji Božjoj.

– Kako izgleda tvoj prosječan dan u samostanu?
Ustajem negdje oko 6 sati, nakon toga je jutarnja molitva časoslova. U pola 8 slavimo svetu misu, potom je doručak. Nakon toga se svi posvećuju svojim obvezama; studiranju, dušebrižništvu ili kućanskim poslovima. U pola 12 je molitva, potom ručak. Nakon toga razdoblje dana kada se opet svi posvećuju obvezama i privatnoj molitvi. U 17 sati je večernja molitva, nakon toga večera, pa molitva povečerja i u 20h zajedničko druženje. Osim toga, četvrtkom je jednoipolsatno klanjanje pred Presvetim u crkvi, a mi mlađi se češće samostalno okupljamo te uz gitaru i pjesmu slavimo Gospodina u zasebnom oratoriju.

– Koji dio dana ti je najvažniji za tvoje formiranje?
Uživam u svakom trenutku povezanosti s Bogom, u molitvi ili razmatranju. Zapravo u svakoj situaciji koju mi donese dan. Pokušavam rasti duhovno i taj proces mi je prekrasan. Učim i čitam koliko mogu, ponekad mi se čini da bih trebao više, ali tu su i svakodnevne obveze koje treba odraditi. Evo, uskoro nam dolaze dva nova postulanta i trebalo je urediti i okrečiti sobe za njih, rastaviti, preseliti i sastaviti ormar 3 metra visok i 3,5 metara širok, za to nam je trebalo nekoliko dana vremena.

– Jesi li imao neka očekivanja od toga kako će samostanski život izgledati? Jesi li naišao na neke poteškoće?
Nisam imao nikakva očekivanja jer zapravo, nisam niti nešto previše dobro poznavao Crkvu i svećenički život da bih mogao nešto očekivati. Inače i prije obraćenja razmišljao sam o preseljenju u München, meni je uvijek odgovarala ta njemačka disciplina i red. Pošto sam u samostan došao radi spoznaje Božje volje, a ne radi ljudi, tako niti ne planiram otići radi ljudi. Naime, s Božjim pozivom moramo prihvatiti puninu onoga što je pripremio za nas – ne samo lijepe trenutke molitvenog zanosa, veselje zajedništva, itd. nego i križeve poput neslaganja i nerazumijevanja koji su u životu ionako neizbježni.
Tu vidim paralelu s onim kad ljudi ne žele ići u crkvu zbog licemjernog susjeda koji je svake nedjelje na svetoj misi, ali i s onim kad netko odlazi u crkvu samo radi druženja, izostavljajući iskrenu molitvu i susret sa živim Bogom. U oba slučaja je motiv pogrešan – jedan zbog ljudi ne ide u crkvu, a drugi samo zbog ljudi ide u crkvu.

Elvir Tabaković

– Sada će neki reći – bio je takav avanturist, a sada si je oduzeo slobodu koju je imao.
Ali, to je bila lažna sloboda. Ja sam bio rob samoga sebe i svojih hireva. Sve što sam si poželio u glavi, morao sam ispuniti. Ako ne bih ispunio to što sam želio, onda bih bio frustriran, ako bih to dobio, onda bi zadovoljstvo kratko trajalo. Tek sada sam slobodan, jer odluka o tome da se zaredim bila je odluka koju sam donio u slobodi, svjestan situacije; svjestan duhovne stvarnosti. Plus, mnogi nisu uopće svjesni da mi nismo autori svake misli koja nam padne na pamet. Neke od tih misli su napasti, a neke su poticaji Duha Svetoga. Stoga je ključno raspoznavanje duhova kako bismo mogli ispravno donositi odluke. Jer konačna odluka je na nama, hoćemo li prihvatiti neku misao ili ne.

– Fotkaš i dalje?
Da, relativno često. Fotografiram prizore iz svakodnevnog samostanskog života, liturgiju, ali i prirodu. U ovom trenutku ne znam kada i na koji način će darovi koje imam doći do svoje punine. Ali, znam da su svi talenti koje imam darovi od Boga, znam da nisu uzaludni i da svatko od nas ima svoju svrhu u Božjem planu za spasenje ljudi.

– A glazba? Kako sada gledaš na svoju punk fazu?
Kao na potragu za pravednošću i slobodom. Samo što sam ih tražio na pogrešnom mjestu – u anarhiji. A te vrijednosti su zapravo tamo gdje postoji red, jer Bog je Bog reda. Ali, ne postojimo mi radi reda, nego red postoji zbog nas. Ne želim omalovažavati taj dio svoje prošlosti, kao što ne želim omalovažavati nekoga tko prolazi kroz iste stvari kroz koje sam ja prolazio, nego se želim moliti za njega i njegovo obraćenje.

– Kako vidiš svoj poziv u budućnosti?
Regularni kanonici nisu isključivo kontemplativni, nego prije svega pastoralni i evangelizatorski, svećenički red. Djelujemo bilo kroz dodijeljene nam župe, bilo kroz razne oblike dušebrižništva. Iskreno, ne želim previše razmišljati o tome što me čeka u budućnosti jer ne želim svojim konstrukcijama stati na put Božjoj volji. Ne želim brinuti za sutra nego za ono danas. Moje je da sada dobro naučim njemački i nastavim školovanje. Ali, mogu ti reći da se kao budući svećenik vidim među ljudima, pronoseći radosnu Istinu. Možda u nekom radu s mladima, jer dobro poznajem njihovu kulturu, način razmišljanja i življenja. Znaš, meni ne mogu doći i reći: O čemu ti pričaš, nemaš pojma o životu! (smijeh). Mislim da je glavni problem mladih što ne poznaju puninu istine, ne poznaju duhovnu stvarnost. Ja se nisam obratio zato što sam, eto, odjednom odlučio ući u svijet bajki, nego zato što sam iskusio duhovnu stvarnost, doživio i spoznao Božju ljubav. Prateći uzor Blažene Djevice Marije i svetaca poput sv. Augustina i bl. Ivana Merza, volio bih svima koji su u potrazi za istinom posvjedočiti da Isus Krist zaista jest Gospodin i Bog u kojem će pronaći puninu istine te potpuno ispunjenje u svojim životima.

Elvir Tabaković

Razgovarao: Goran Andrijanić
Fotografije: Elvir Tabaković


Objavljeno: 25. lipnja 2013.

Možda vam se svidi