Jaroslav Daniška novinar je i komentator slovačkog konzervativnog tjednika Týždeň, koji izlazi u Bratislavi. Student fakulteta političkih znanosti u Trnavi, Pragu i Varšavi, dobro poznaje političku situaciju u zemljama središnje Europe, a neko vrijeme je radio i kao savjetnik slovačkog ministra unutarnjih poslova. Osnivač je i glavni urednik katoličke publikacije Impuls koja objavljuje eseje i znanstvene radove kršćanskih intelektualaca iz tog dijela Europe.

S Hrvatskom je povezan kroz proučavanje lika i djela Stjepana Tomislava Poglajena, hrvatskog isusovca koji je u godinama Drugog svjetskog rata organizirao “Obitelj” – svojevrsnu “podzemnu Crkvu”, odnosno male katoličke zajednice koje su pomogle da tamošnja Crkva intelektualno preživi godine nacizma, a potom komunizma. Ova “podzemna Crkva” dala je katoličke intelektualce poput Silvestera Krčméryja ili Vladimira Jukla koji su u godinama komunizma djelovali kao oporbenjaci i tako bili prethodnica današnjih demokršćanskih snaga u Slovačkoj.

S Daniškom smo razgovarali o referendumu o zaštiti obitelji koji se u Slovačkoj treba održati 7. veljače, te o situaciji u kojoj se europsko demokršćanstvo nalazi danas.

– Možete li nam ukratko prepričati političke okolnosti koje su dovele do ovog referenduma?

Ovo što se događa u Slovačkoj u biti je pod velikim utjecajem onoga što se događalo u Hrvatskoj. Slovački pro-life pokret bio je iznenađen kada je socijalistički premijer Robert Fico u sklopu predizborne kampanje prošle godine, zajedno s Kršćansko-demokratskim pokretom (KDH), predložio ustavni amandman koji brak i obitelj definira kao zajednicu muškarca i žene. Taj amandman demokršćani su predlagali već 10 godina, a prošle godine su konačno dobili većinu za njega u parlamentu i amandman je izglasan. Robert Fico ipak nije izabran za predsjednika. Nakon toga u samoj socijalističkoj stranci čuli su se glasovi kako nakon usvajanja amandmana treba “uspostaviti ravnotežu“ i usvojiti zakon koji će ozakoniti istospolne zajednice. S druge strane, pro-life pokret, okupljen oko Saveza za obitelj, tražio je još striktniju zaštitu obitelji, primjerice u pitanjima poput zabrane posvajanja djece ili zabrane istospolnih zajednica. Političari nisu bili spremni to podržati i Savez je krenuo u akciju za raspisivanje referenduma.

 – Što očekujete od ovog referenduma, glede njegovih rezultata, ali i utjecaja koji će imati na društvo i politiku u Slovačkoj?

Iskreno, bit će veliko iznenađenje ako referendum uspije. Potrebno nam je 50 posto odaziva, a takav se na referendumima dogodio samo jedanput – kada smo glasali za ulaz u EU. Ali, ono što se dogodilo u kampanji referenduma već je promijenilo političku scenu. Socijalistička stranka Roberta Fica više nije ista. Sam Fico najavio je kako će izaći na referendum, a njegova stranka sigurno u iduće četiri godine neće predlagati nikakve zakone o ozakonjenju istospolnih zajednica. Treba znati – zahtjevi Saveza imaju potporu između 60 i 90 posto stanovništva i tu činjenicu moraju prihvatiti sve važnije političke stranke.

S druge strane, liberalne snage su se također promijenile. Više ne govore o partnerstvima, nego otvoreno traže istospolne „brakove“ i posvajanje djece. Ta otvorenost dobra je za javnu raspravu o tim pitanjima.

 – Željka Markić nedavno je bila gost u slovačkom parlamentu. Očito je kako je suradnja nevladinih udruga iz Hrvatske i Slovačke koje rade na zaštiti obitelji sve jača?

Da, ta suradnja već postoji. Treba napomenuti kako je javna rasprava tijekom kampanje za referendum bila obilježena cenzurom. Video spotovi koje je napravio Savez bili su zabranjeni kako na javnoj, tako i na privatnim televizijskim postajama. Jedan naš biskup spomenuo je u homiliji referendum, nakon čega je prijenos mise na javnoj televiziji bio odmah prekinut. Sigurno je da će biskupi o tim problemima govoriti i izvan granica Slovačke. Moramo spomenuti i javnu potporu pape Franje koji je pohvalio hrabrost nevladinih aktivista koji su organizirali referendum.

 – Kao novinar koji prati tu problematiku, kako komentirate situaciju u kojoj se nalaze demokršćanske stranke u Europi danas? Koliko je moguća njihova suradnja u kontekstu Europske unije i u kojoj mjeri se takve stranke na zapadu i istoku Europe razlikuju u svojim ciljevima i strategijama?

Potpuno je jasno kako demokršćani u različitim zemljama EU-a više ne dijele iste vrednote. Neka formalna suradnja u Europskom parlamentu je moguća, ali mislim da nam treba postati jasno da nitko više ne može očekivati da se ta suradnja temelji na kršćanskim vrednotama. To više nije moguće.

S druge strane, to nije nova situacija. Povijesno govoreći, kršćani su naviknuti da na politička zbivanja djeluju u „valovima“. Trenutačna kriza sigurno će ponovno dovesti do njihova jačeg angažmana. Primjerice, situacija nastala nakon terorističkih napada u Parizu. Ona dokazuje koliko je Francuskoj potreban jači utjecaj Crkve, kršćani koji će odlaziti u siromašne muslimanske četvrti Pariza i pomagati tamošnjim ljudima živjeti bolji život. Sekularizam se u tom smislu ne može natjecati s religijom. On jednostavno nema ništa za ponuditi.

 – Još malo o demokršćanstvu. Mađarski premijer Viktor Orban trenutačno je najpopularniji političar te orijentacije. Vi, međutim, nemate dobro mišljenje o njemu?

Smatram ga promašenim političarem. On je nesposoban riješiti velike socijalne i ekonomske probleme Mađarske u kojoj oko 14 posto ljudi živi ispod granice siromaštva, uvjeti života su sve gori, kao i razina nezaposlenosti. Čak i ako ste turist koji dolazi u Mađarsku, možete vidjeti da ljudi tamo žive sve lošije. Orban ne rješava i druge socijalne probleme. Mađarska ima najveću stopu abortusa u regiji, ali njegova vlada ne čini ništa da to spriječi. Orban je političar koji vodi ideološke ratove, ne one koji se tiču stvarnih problema. Primjerice, uveo je ustavnu zaštitu obitelji, ali nije učinio ništa da promijeni postojeće zakone koji dopuštaju istospolna partnerstva. Mislim da će neko buduće vrednovanje njegove vladavine biti nemilosrdno prema njemu.

daniska_01

Slovački novinar i publicist Jaroslav Daniška.

– Nedavno ste boravili u Parizu, nakon napada na redakciju „Charlie Hebdoa“. Koji su vaši dojmovi?

Dvije su zanimljive stvari, koje promatrač iz inozemstva propušta uočiti. Prvo, Francuzi se osjećaju izolirani. Vidjeli su kako se veliki dio Europe ne slaže s njihovim predodžbama o slobodi govora, na pravo na blasfemiju koje je sastavni dio te slobode kako je oni shvaćaju. Svi su iskazali solidarnost sa žrtvama, ali malo njih je poručilo „Ja sam Charlie“.

Drugo, jedini odgovor koji Francuzi imaju na ovo jest novo jačanje sekularizacije koju žele nametnuti muslimanima. Kako kažu, to je njihova jakobinska tradicija. Upalilo je s katolicima, upalilo je s etničkim manjinama kojima je bilo zabranjeno koristiti njihove materinje jezike, dakle – mora upaliti i s islamom. Ali, ni oni nisu sigurni u to. Svi intelektualci s kojima sam razgovarao, bili lijevi ili desni, govore jedno – sada je sve moguće.

 – Kao novinar i vjernik puno ste vremena proveli proučavajući lik i djelo Stjepana Tomislava Poglajena. Možete li reći više o tome?

Mislim da to nije potrebno, jer Hrvati sigurno znaju puno o tom čovjeku koji je promijenio povijest naše zemlje u najmračnijim trenutcima 20. stoljeća.

Tijekom mog nedavnog boravka u Parizu posjetio sam crkvu Franje Ksaverskog u kojoj se, kako nam je to prenio pater Vladimir Horvat (biograf Stjepana Tomislava Poglajena, op. a.), održala misa zadušnica za Poglajena u svibnju 1990. U crkvenim knjigama nema nikakvog zapisa o toj misi, a svi se slažu kako je nemoguće da je Poglajen pokopan u katakombama ispod crkve, jer je to zabranjeno zakonom. Ali, našao sam imena trojice svećenika koji su bili u toj župi u to vrijeme i nastavljamo potragu za Poglajenovim grobom (Poglajen je umro 1990. u Parizu, ali ne zna se gdje je pokopan, op. a.).

Ove godine obilježit ćemo u Slovačkoj 25. obljetnicu Poglajenove smrti na više načina. Tri knjige njegovih radova bit će objavljene u Slovačkoj, postavit ćemo spomen-ploču na mjestu gdje je okupljao svoju „podzemnu Crkvu“ i snimit ćemo dokumentarni film o njegovu utjecaju na Slovačku. Nadam se da ćemo ga prikazati i u Hrvatskoj. Poglajen bi sigurno to htio.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net