– Biskupova kuća mora biti otvorena svima!

Ne, ove riječi nije izgovorio papa Franjo, već mons. Douglas Regattieri, biskup Cesene-Sarsine, koji je odlučio prostore svoje biskupske kuće podijeliti sa Zajednicom Ivana XXIII., međunarodnom katoličkom udrugom koja pomaže najpotrebnijima.

– Budući da imam mjesta u biskupskoj kući, želite li živjeti sa mnom? – upitao je u telefonskom razgovoru mons. Regattieri iznenađenog Danelea Severija, koordinatora Zajednice za područje Cesene (Emilia-Romagna).

– Rekao mi je: “Donesite vašu karizmu, vašu solidarnost, vašu radost. Oni su dar Biskupiji! – prisjetio se Severi, te dodao kako je papa Franjo svojim stilom života zasigurno ohrabrio ovakvu odluku.

Ipak, Severi smatra da Papa, govoreći o praznim samostanima i crkvenim zgradama koje treba otvoriti potrebnima, nije smjerao samo na njihov smještaj.

– Franjo je shvatio kako karizme mogu obnoviti Crkvu, a njegovu su poruku prihvatile osobe koje znaju prepoznati trenutak … Ovaj (biskupov) izbor i za nas predstavlja snažan izazov, jer biskup je onaj koji nas povezuje s Crkvom… Uvodi nas u srce biskupijske zajednice – pojasnio je Severi.

Nakon što biskupijski uredi budu premješteni na drugu lokaciju, ispražnjene prostorije bit će prenamijenjene u „obiteljsku kuću“ koja će biti povezana za biskupskim stanom i uredom, čime će, prema riječima mons. Regattierija, „biskupova kuća biti prepoznata kao kuća otvorena svima koji su u potrebi“.

Inače, povezanost biskupa Regattierija i Zajednice Ivana XXIII. postoji nekoliko godina, a posljednjih godinu dana biskup redovito sudjeluje u molitvenim skupovima za prestanak pobačaja, koji se dva puta mjesečno održavaju ispred bolnice „Bufalini di Cesena“.

Zajednicu Ivana XXIII. osnovao je talijanski svećenik don Oreste Benzi, koji je 1973. godine u okolici Riminija otvorio prvu „obiteljsku kuću“ u Italiji. Zajednica, čije je poslanje služiti onima koji su odbačeni i na rubu društva, danas djeluje u 27 zemalja, a kako bi njezino poslanje bilo što bolje ostvareno, osmišljeno je nekoliko modela pomoći potrebnima. Osim temeljnog modela „obiteljskih kuća“ u kojoj bračni par postaje ocem i majkom, bratom i sestrom napuštenoj djeci, djeci s posebnim potrebama, bivšim ovisnicima ili psihički oboljelim osobama, postoje i tzv. „Betlehemske kolibe“ koje služe za pomoć onima koji nemaju snage pomoć tražiti.

„Kad nas siromašni ne dolaze tražiti, moramo ići mi tražiti njih“, govorio je don Oreste. Kolodvori, parkovi, mostovi i napuštene kuće, mjesta su na koja članovi Zajednice odlaze pronaći potrebne i pomoći im ponovno se uključiti u društvo. Uglavnom je riječ o maloljetnicima s poteškoćama, bolesnicima, ovisnicima, alkoholičarima, oboljelima od AIDS-a, majkama u nevolji i ženama prisiljenim na prostituciju.

Zajednica Ivana XXIII. od 1996. godine djeluje i u Hrvatskoj i od tada pruža pomoć ovisnicima, osobama s invaliditetom, psihički oboljelim osobama, te djeci i obiteljima s poteškoćama. Uz savjetovališta za pomoć u borbi protiv ovisnosti u Metkoviću i Splitu, postoje i terapijska zajednica „Marija Majka Nade“ u Orahu kraj Vrgorca, terapijska zajednica „Sv. Frane“ u Zasioku kraj Sinja, kuća „Kraljica mira“ u Velikom Prologu kraj Vrgorca i prihvatilište „Sv. Nikola“ u Borovcima pokraj Metkovića. Ove četiri ustanove okrenute su rehabilitaciji ovisnika i njihovoj resocijalizaciji. Više o Zajednici Ivana XXIII. možete saznati ovdje.

Na kraju, spomenimo kako u Zagrebu djeluje Udruga za promicanje dostojanstva ljudskog života i obrane nerođenog djeteta “Centar za nerođeni život Betlehem-Zagreb“, podružnica udruge Betlehem koju je 2002. godine u Karlovcu osnovao p. Marko Kornelije Glogović, a koja molitvom i žrtvom, duhovno i materijalno pomaže napuštenim trudnicama, samohranim majkama i obiteljima s mnogobrojnom djecom koje žive u podstanarstvu. Njihova je želja pronaći prostor za smještaj napuštenih trudnica i majki s djecom, a u nadi da će vijest o potezu biskupa Regattierija potaknuti dobre ljude na konkretno djelovanje, prenosimo veliku želju neumornih članova ove Udruge:

Isuse najdraži,
postoji li negdje u daljini u magli kakva kuća za smještaj trudnica?
Postoji li netko tko ima kuću, a da mu ne treba da ju prepusti za njih, za majke koje su rekle DA životu…

U svaku kuću koju idemo pogledati, a da nam ju ljudi nude na korištenje potrebno je uložiti na stotine tisuća kuna koje mi kao mala, neprofitabilna pro-life udruga možemo samo sanjati.
O, Majčice najdraža, ima li nade?
Gdje je svjetlo na kraju tunela ili otvoren prozor pored zatvorenih vrata?

Miodrag Vojvodić | Bitno.net