Vlč. Thomas Schwartz ravnatelj je njemačke katoličke zaklade Renovabis koja pomaže Crkvi u Srednjoj i Istočnoj Europi. Osim toga, vlč. Schwartz je služio kao profesor poslovne etike na Sveučilištu u Augsburgu, bio je izabran od strane pape Franje za sudjelovanje na Sinodi o sinodalnosti, a uskoro će primiti i počasni doktorat Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Zbog svog bogatog i raznolikog životnog i svećeničkog iskustva, ovaj je njemački svećenik idealan sugovornik za razgovor o stanju Crkve u Europi na početku pontifikata Lava XIV.

– Gospodine Schwartz, dolazite iz zapadnoeuropske zemlje, a bavite se pomaganjem Crkvi u Srednjoj i Istočnoj Europi. Postoji li jaz između pogleda na poslanje Crkve u našem vremenu između tih dijelova Europe?

Poslanje Crkve u Srednjoj i Istočnoj Europi oblikuju različita povijesna iskustva, društveni razvoji i politički uvjeti. Dok se u Zapadnoj Europi Crkva često suočava sa sekularizacijom i individualizacijom, u Srednjoj i Istočnoj Europi još uvijek se suočava sa zadatkom da ponovno postane vitalni dio civilnog društva nakon desetljeća ugnjetavanja od strane komunističkih režima. Izazovi su sasvim drugačiji: u Poljskoj i Hrvatskoj, na primjer, postoje živahne katoličke zajednice, dok u zemljama poput Albanije i Češke Crkva prvo mora obnoviti povjerenje i društvenu relevantnost. Ipak, unatoč različitim izazovima, ujedinjuje nas cilj naviještanja Radosne vijesti i jačanja ljudi u njihovom dostojanstvu. Podjela leži manje u samoj misiji, a više u načinima na koje se ona provodi – i tu je dijalog između Istoka i Zapada ključan.

– Na Njemačku se često gleda kao na zemlju iz koje stiže najviše inicijativa za promjene unutar Crkve. Ponekad se pojavljuju glasovi koji čak ukazuju da bi njemački Sinodalni put mogao rezultirati šizmom. Kako vi gledate na procese koji se odvijaju u vašoj zemlji?

Sinodalni put u Njemačkoj izraz je duboke potrage za obnovom i vjerodostojnošću u Crkvi. Rasprave o reformama, strukturama moći i spolnom moralu nužne su kako bi se odgovorilo na izazove našeg vremena. Zabrinutost zbog raskola mora se shvatiti ozbiljno, jer je jedinstvo Crkve dragocjen dar. Istovremeno, ne smijemo zaboraviti da procesi reformi uvijek stvaraju napetosti. Važno je da težimo dijalogu s Rimom i univerzalnom Crkvom te da raznolikost mišljenja shvatimo kao izvor bogatstva. Crkva u Njemačkoj ne bi trebala djelovati kao učiteljica, već kao dio svjetske zajednice koja zajednički traži načine da vjerodostojno živi Evanđelje.

– Ljudi koji su kritični prema Crkvama na Zapadu, ne samo Njemačkoj, često kažu: Pogledajte, njihove crkve su prazne, to je plod njihovog pokušaja da budu „u korak sa svijetom“. Kako biste odgovorili na takve kritike?

Ova kritika ne stoji. Prazne crkve nisu samo rezultat prilagodbe svijetu, već izraz dubokih društvenih promjena. Sekularizacija, individualizacija i pluralizacija načina života postavljaju Crkvi nove izazove – ne samo u Njemačkoj, već i u mnogim zemljama Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe. Naša je zadaća naviještati poruku Evanđelja tako da ona dopre do ljudi u njihovoj svakodnevnoj stvarnosti. To ne znači prilagodbu pod svaku cijenu, već kreativnu i hrabru inkulturaciju vjere. Crkva mora ponuditi mjesta susreta, dijaloga i nade – posebno u vrijeme kada mnogi ljudi traže smisao i orijentaciju.

– Češki teolog Tomaš Halik kazao nam je da najveći neprijatelj vjere danas nije nevjera, nego idolatrija te da bi se Židovi, kršćani, muslimani, pa čak i ateisti trebali ujediniti u borbi protiv idola. Koji su idoli danas najopasniji?

Tomáš Halík je u pravu u svojoj analizi. Najopasniji idoli našeg vremena su moć, novac i konzumerizam sa svim svojim obećanjima, ali i, na poseban način, novi nacionalizam te idealizacija i ideologizacija identiteta. Oni vode do podjela, isključivosti i sužavanja našeg pogleda na ono što je bitno. Kršćani, Židovi, muslimani, pa čak i ateisti pozvani su da se zajedno suprotstave tim idolima i da se bore za društvo utemeljeno na solidarnosti, pravdi i miru. Crkva se mora uvijek iznova samokritički pitati je li i ona u opasnosti da služi takvim idolima.

– Bili ste sudionik i Sinodalnog hoda koji se odvija na razini univerzalne Crkve. Smatrate li da je taj proces donio ploda ili ćemo morati još dosta čekati prije nego što se temama koje su tamo otvorene počnemo ozbiljnije baviti?

Sinodalni proces univerzalne Crkve važan je korak prema većem sudjelovanju, transparentnosti i dijalogu. Prvi plodovi su vidljivi: Crkva se otvara glasovima laika, žena i mladih. Jači je naglasak na sinodalnosti, tj. zajedničkom donošenju odluka. Ipak, tek smo na početku. Mnoga pitanja – poput uloge žena, suočavanja sa zlostavljanjem i inkluzivnosti Crkve – potrebno je dublje istražiti. Potrebni su strpljenje i ustrajnost, jer prava promjena zahtijeva vrijeme i hrabrost da se postave neugodna pitanja. Važno je naglasiti da je ovo duhovni proces. Zato – kako je papa Franjo uvijek naglašavao, a i papa Lav od početka svog pontifikata – možemo biti sigurni u vodstvo Duha Svetoga na ovom putu. On će nas voditi putovima koje je Bog odredio. Božja će se volja ispuniti – ali u vrijeme koje Bog smatra ispravnim. To zahtijeva poniznost i povjerenje u Boga, unatoč svoj našoj predanosti i entuzijazmu.

– Prateći medije stječe se dojam da su se političke podjele nekako ušuljale i u Crkvu, često se govori o „konzervativnim“ i „liberalnim“ strujama. Što mislite o takvim ocjenama, te odražavaju li one stvarnost u kojoj se Crkva trenutačno nalazi?

Crkva je dio društva i političke podjele utječu na nju. Međutim, termini poput „konzervativna“ i „liberalna“ nisu ispravni, jer često samo odražavaju površinu dubljih sukoba. Prema mom mišljenju, pravi izazov je očuvanje jedinstva u različitosti. Crkva mora stvoriti prostore gdje se različita mišljenja mogu razmjenjivati s poštovanjem. To nije borba za prevlast, već zajednička borba za istinu i pravdu. Crkva je vjerodostojna kada gradi mostove i promiče dijalog. Upravo na tome moramo raditi.

– Što vidite kao glavne izazove koji se nalaze pred Crkvom u vrijeme pontifikata Lava XIV.?

Pontifikat pape Lava XIV. zalaže se za kontinuitet i obnovu. Među najvažnijim izazovima su promicanje sinodalnosti, ponovna procjena seksualnog zlostavljanja, reforma administrativnih struktura i financijska kriza u Vatikanu. Lav XIV. posvećen je transparentnosti, održivosti i globalnoj Crkvi utemeljenoj na solidarnosti. Očuvanje jedinstva Crkve bez brisanja kulturnih razlika središnji je zadatak. Jednako je važno daljnje jačanje sudjelovanja žena, ekološke odgovornosti i predanosti miru u podijeljenom svijetu. Sve izjave koje je dosad dao u šest mjeseci svog pontifikata upućuju u tom smjeru. Drago mi je što čvrsto vodi Crkvu u ovim turbulentnim vremenima.

– Autor ste dviju knjiga koje biblijske likove prikazuju u pomalo neuobičajenom svjetlu. Patimo li kao Crkva od toga da smo biblijske likove i svece općenito pretvorili gotovo u voštane figure s kojima kao da ne dijelimo zajedničku ljudsku narav?

Doista postoji opasnost da biblijski likovi i sveci postanu idealizirane figure koje ljudima danas imaju malo toga za reći. U svojim knjigama pokušavam prikazati te osobe s dobrom dozom humora u njihovoj ljudskosti, ali i u njihovoj duhovnoj dubini. Crkva bi se trebala truditi ispričati priče svetaca i biblijskih likova tako da oni služe kao uzori i nadahnuće za život danas. Autentičnost i vitalnost ključne su kako vjera ne bi postala puka tradicija, već izvor obnove i istinske radosti u životu.

– U svojoj ste akademskoj karijeri predavali poslovnu etiku na Sveučilištu u Augsburgu. Kako katolicima vjera može pomoći da u poslovnom svijetu grade bolje i pravednije odnose?

Sa socijalnim naukom Crkve katolička vjera nudi jasan etički okvir za gospodarsku aktivnost. Načela poput osobnosti, općeg dobra, solidarnosti i supsidijarnosti smjernice su za pravedne odnose u poslovnom svijetu. Vjera nas poziva da ljude stavimo u središte i da ekonomske odluke temeljimo na dostojanstvu pojedinca. Poslovna etika nije apstraktna teorija, već životna praksa koja se očituje u poštenim uvjetima rada, društvenoj odgovornosti i održivim poslovnim praksama. Zbog toga uvijek mora igrati ključnu ulogu u odnosu na ekonomski upitne postupke pojedinih tvrtki, ali i u odnosu na zakonodavstvo i društveni razvoj kada se oni suprotstavljaju tim katoličkim načelima.

– Dotaknimo se malo i Renovabisa, zaklade kojoj ste na čelu, a koja je podržala i mnoge katoličke projekte u Hrvatskoj. Koji su vam prioriteti prilikom odabira projekata koje ćete poduprijeti?

Odabir projekata u Renovabisu temelji se na načelu partnerstva: pružamo podršku tamo gdje je našim lokalnim partnerima potrebna konkretna pomoć. Prednost se daje projektima koji izravno doprinose poboljšanju životnih uvjeta – posebno za djecu, mlade, izbjeglice i socijalno ugrožene. Jednako važni su pastoralni zadaci koji doprinose obnovi Crkve i jačanju civilnog društva. Bitno nam je da su projekti održivi i daju stvarni doprinos pomirenju, pravdi i miru. Nadalje, uvjereni smo da danas moramo više ulagati u ljude, a manje u cigle i mort, zbog čega podržavamo brojne programe dijaloga, a također dodjeljujemo mnoštvo stipendija mladima koji upisuju akademske studije ispred svoje biskupije ili redovničke zajednice.

– Na koje ste projekte u posljednjih 30 godina posebno ponosni?

Posebno sam ponosan na projekte koji imaju trajan utjecaj, poput Stručnog centra za prevenciju ovisnosti u Sarajevu, koji godinama igra vodeću ulogu u preventivnom radu i jačanju civilnog društva. Vrijedno je spomenuti i brojne mjere pomoći djeci i obiteljima u Ukrajini kojima je hitno potrebna podrška u suočavanju s ratnim posljedicama. Promicanje obrazovnih i socijalnih projekata u Moldaviji, Albaniji i Armeniji također pokazuje koliko je raznolik i učinkovit rad Renovabisa. Svaki uspjeh znak je solidarnosti i nade za ljude Srednje i Istočne Europe. Renovabis je također snažno predan pomaganju izbjeglicama u Hrvatskoj, posebno kroz suradnju s Isusovačkom službom za izbjeglice (JRS) u Zagrebu. Ondje se brinu o izbjeglicama, podržavaju ih i prate u njihovoj integraciji. Ponosan sam i na našu suradnju s Hrvatskim katoličkim sveučilištem u Zagrebu. Uz podršku Renovabisa, na primjer, razvilo je integracijsku strukturu koja pomaže ljudima iz stranih kultura da se u Hrvatskoj osjećaju kao kod kuće.