„Kad god negdje predstavljam JRS, uvijek spomenem da radim za organizaciju kojoj je cij jednog dana ostati bez posla. Ne zbog nedostatka kreativnosti, već korisnika. To bi u našem slučaju značilo da više nema stranaca kojima je potrebna pomoć u integraciji, te da više nema ljudi koji su prisiljeni napuštati svoje domove. Mislim da je to cilj svakoj humanitarnoj organizaciji – da u jednom trenutku više ne mora postojati.“

Tim riječima naša sugovornica Ana Marčinko, voditeljica Isusovačke službe za izbjeglice u Hrvatskoj, započinje razgovor o svojoj organizaciji.

Isusovačka služba za izbjeglice (skraćeno JRS – Jesuit Refugee Service) osnovana je nakon Vijetnamskog rata, odnosno prije 45 godina. Utemeljio ju je pater Pedro Arrupe, koji je tada bio general Družbe Isusove.

O JRS-u u Hrvatskoj

„Prisutni smo u 58 zemalja, od čega je 23 u Europi i okolici (odnosno u državama koje pripadaju europskoj regiji). Mi u Hrvatskoj pripadamo regiji jugoistočne Europe, odnosno državama u kojima je prisutna hrvatska pokrajina Družbe Isusove. Uz Hrvatsku se u njoj nalaze Bosna i Hercegovina sa svoja dva ureda, Srbija, Kosovo, Makedonija“, objašnjava nam naša sugovornica.

„Prateći situaciju na našim područjima, služeći ljudima i zagovarajući njihove potrebe za vrijeme Domovinskog rata, Družba Isusova pokreće JRS u Hrvatskoj. Kako su se ratni sukobi širili, tako su se otvarali i drugi uredi. Nažalost, zbog raznih okolnosti, potreba za našim služenjem se ne smanjuje, nego povećava.

Sa sve većim brojem stranaca u našoj domovini mi smo prisiljeni prilagođavati se i raditi dalje. Trenutno su nam u fokusu osobe pod međunarodnom zaštitom – izbjeglice, azilanti, ali i osobe pod privremenom zaštitom (Ukrajinci). Radimo i sa stranim radnicima i Hrvatima povratnicima.“

Foto: Laura Lazić, Bitno.net

O predrasudama i prihvaćanju

„Prvi put kada sam došla raditi u ovaj centar, ja sam mislila da sam jako otvorena osoba koja prihvaća sve. Toliko sam uložila u sebe, završila sam teologiju, prošla puste duhovne vježbe, obnove, i mislila sam: ‘Dajte mi bilo što, nema ničega što ja ne bih mogla prihvatiti i zavoljeti, Boga prepoznati, kojem mogu služiti. Oholo, znam to danas!’

A kada sam došla prvi dan raditi ovdje, shvatila sam: ‘Bože, ja to neću moći!’ (smijeh)

Ideali su veliki dok smo u poznatom okruženju, ali kad se susretnete s nečim novim i nepoznatim, kao što sam se ja susrela sa situacijom u kojoj sam jedina u prostoriji pripadnik jedne rase, onda već uviđam i prepoznajem svoje granice i prostore za rast. Ponekad je lako ljubiti na daljinu, ili biti član većine, ali rad s njima me zaista naučio što znači ljubiti i u drugome vidjeti bližnjega. Zašto ovo pričam?

„Nosio je majicu s natpisom ‘Potomci Hrvata Vele Varoši’“

Taj dan sam mislila sam da sam, za početak, donijela jako pogrešnu odluku za svoj život, i bila sam jako razočarana novom spoznajom sebe. Ali svijet se ne zaustavlja u mojoj zbunjenosti, život se događa, on nosi susrete.

Tako sam i ja taj dan susrela jednog našeg korisnika, Afrikanca, koji je vrlo visok, krupan, s najvećim osmijehom koji sam vidjela na svijetu. Nosio je majicu s natpisom ‘Potomci Hrvata Vele Varoši’.

Rekla sam si: ‘Ako mi ovo nije znak, ne znam što bi trebao biti.’ Svaki čovjek ti može biti brat, i u svakome možeš pronaći zajedničkog Oca

Prepoznala sam taj osjećaj oslobođenja kod mnogih ljudi koji su došli k nama. Skidanje predrasuda i prihvaćanje drugoga.

Kada shvate da oni imaju iste probleme kao i mi. Pa naravno da će imati – i oni su ljudi kao i mi, u istim godinama. Naravno da imaju iste izazove, a možda čak i teže, koje će prešutjeti. Od njih se može naučiti kako se nositi s teškim situacijama.“

O vjeri kao temelju povjerenja

„Od nas sedam zaposlenika u uredu, troje su redovnici – dva isusovca i jedna časna sestra. Oni se svakodnevno s njima susreću, pogotovo jer nam je časna sestra pravna savjetnica.

Pokazalo nam se da oni često imaju više povjerenja u nas jer smo vjerska organizacija, bez obzira na to jesu li oni pripadnici neke druge vjerske zajednice. To nam nikad nije bila prepreka, dapače – to je bila jedna dobra početna točka za izgradnju povjerenja.

Morate uzeti u obzir da mnogi od njih dolaze iz kultura koji su multireligijske i multikulturalne. Rijetko kad ljudi dolaze iz ovoliko homogenih zajednica kao što je naša.

Tako da su oni na neki način naučeni na suživot ili su možda i imali neki težak period, u kojem su primili bratsku ljubav i blizinu baš od Crkve. A mnoge nam je i Crkva preporučila i povezala ih s nama.“

O misama s korisnicima iz različitih država

„Imali smo mnogo radosnih trenutaka. Kod nas su svi ljudi dobrodošli i trudimo se da se svatko osjeća prihvaćeno, bez obzira na to je li vjernik ili nije. Svi naši korisnici znaju da smo vjerska organizacija i da je nama ovo više poslanje nego posao. To poštuju i cijene te nam se rado pridružuju u molitvi ili euharistijskim slavljima kako bi izrazili poštovanje.

Zato je sasvim uobičajeno da se tijekom priprave za misu našim korisnicima jednostavno kaže što će se događati i kako mogu sudjelovati, osobito onima kojima je to prvi put. Među prevoditeljima ima i osoba koje nisu vjernici, ali sudjeluju u pripravi kako bi ljudi njihove nacionalnosti mogli razumjeti što se događa, neovisno o njihovoj vjeri.

Na isti način pristupamo i drugim prigodama. Kada imamo, primjerice, proslavu rođendana koju obilježavamo euharistijskim slavljem, dolaze i naši korisnici drugih vjeroispovijesti. Dolaze jer znaju da su dobrodošli i jer se kod nas tako i osjećaju. Kad posjećujemo župe, radosno se odazivlju jer se osjećaju prihvaćeno i dobrodošlo.“

O evangelizaciji

„Vrlo je važno definirati što je evangelizacija. Ako mi evangelizaciju doživljavamo samo kao educiranje o našoj vjeri, mi to ne radimo. Ja mislim da to nije evangelizacija, mi ne doživljavamo to kao evangelizaciju. Mislim da je evangelizacija služenje. Ako svakodnevno služimo ljudima i nastojimo živjeti Evanđelje služeći njima, onda ljudi upoznaju našega Boga.

Mi smo nebrojeno puta ovdje imali priliku svjedočiti da su ljudi upoznali Boga kroz naše služenje. Kada ljudi vide da smo mi spremni ići iznad svojih snaga, iznad svojih mogućnosti, s velikom ljubavlju doživljavati njega kao čovjeka, on će se zapitati zašto mi to radimo. Zašto to ne radi netko drugi.

„Postoji razlog zašto te volim, a prvi put te vidim.“

To je ono što kaže sveti Vinko Paulski: svatko može dati kruha, ali ne može svatko dati s ljubavlju. Postoji razlog zašto te volim, a prvi put te vidim. Oni žele znati zašto. Zašto mu 50 drugih ljudi koje je susreo nisu pristupili na takav način.

Naravno da u našim prostorijama postoje Biblije na različitim jezicima. Ja sam teolog. Već sam rekla da imam kolege redovnike, a uz to se ovdje kreće puno redovnika i drugih ljudi iz vjerskoga života. Imaju oni priliku razgovarati s njima i neki to rade, ali da nam je cilj nekoga preobratiti – nije.

Ali želimo da ljudi kroz nas upoznaju Boga, jer ako ga zaista upoznaju kao svoga Boga – Bogu hvala. Bilo je takvih slučajeva i bit će ih uvijek, to je prirodno i normalno. Ali, s druge strane, mi poštujemo svakoga čovjeka i njegovo uvjerenje, želimo da ima priliku povezati se s Bogom na način na koji je to naučio.“

Krštenje male korisnice JRS-a. Foto: Isusovačka služba za izbjeglice

O integraciji u velikim gradovima i malim sredinama

„Uvijek se sjetim jedne prekrasne priče s Pelješca – dva moja prijatelja svećenika žive tamo u jednom malom mjestu. Oni su pričali kako su imali strane radnike u mjestu u kojem svatko svakoga zna. I sad odjednom imaš par stranih radnika. A jedan čovjek u mjestu se ženio i zvao je sve iz toga mjesta pa je zovnuo i njih, što će! (smijeh) Tako da su i oni bili na svadbi.

U manjim mjestima se to prirodnije događa. Kada je netko u većem mjestu – ni meni se nije bilo lako integrirati, koja sam se preselila iz Dubrovnika u Zagreb, a jako puno prijatelja sam imala u Zagrebu. Veliki grad te ponese, to je prirodno svugdje. A baš u velikim gradovima je i mnogo stranaca zbog posla.“

O težini integracije

„Najteže od svega mi je bilo kada sam s jednom našom korisnicom išla u jednu našu župnu crkvu. Ona mi je na kraju zahvalila i rekla: ‘Ja živim godinu dana preko puta ove crkve i nikad nisam imala hrabrosti ući u nju.’ Ona je vjernica, katolkinja je – i nije se osjećala slobodno da uđe.

Ja ne kažem da je tu zajednica kriva, nego naš način života, u kojem se netko sa strane ne osjeća dobrodošlo. Čak i ako je vjernik. Shvatila sam da su oni jako dobar korektiva za društvo i da možemo jako puno od njih naučiti. Da budemo ono što jesmo, da se vratimo na ono što nam je prirodno, jer kad se vratimo u naše manje sredine i sela, još uvijek se tako živi. Da to ne izgubimo, kao što su možda neki izgubili u procesu globalizacije.“

O ljepoti integracije

„Moj prvi susret s JRS-om bio je u vrijeme ljeta, kada većina naših ljudi i volontera nije u Zagrebu. Tko god može, ljeti odlazi iz Zagreba i ide na more (smijeh), tako da je mali broj Hrvata tu.

To je bilo pola godine od početka rata u Ukrajini. S nama bila jedna prekrasna volonterka, mala Sirijka, djevojčica koja je već više od pola života u Hrvatskoj. Ona, Sirijka, je tada kao srednjoškolka, provodila je svoje ljetne mjesece u JRS-u kao naša volonterka učeći malog Ukrajinca hrvatski jezik.

Mislim da je to najljepši primjer što je integracija – besplatno si primio, besplatno si dao. Voliš ovu zemlju i želiš tu ljubav prenijeti na nekog tko ovdje dolazi.“

O stvarima koje su stranci primijetili kod nas

„Zanimljivo mi je bilo jedno istraživanje koje je jedna umjetnica kod nas radila prije par mjeseci – naši korisnici su govorili neke neobične stvari za koje sam ja smatrala da su dio naše kulture.

Na primjer, oni su rekli: ‘Kada lijepo pozdravimo ljude ili kada im se nasmijemo, oni nas jako čudno gledaju.’ Ja sam odrasla tako da ne mogu proći kraj nekoga a da ne kažem ‘dobar dan’. Ja sam mislila da je to nama prirodno, pa sam vidjela da više nije.

Ili, rekli su: ‘Ljudi u Hrvatskoj su jako namrgođeni.’ Prvo sam pomislila: ‘Ne, mi smo veseo narod!’ Ali, kada su oni to tako rekli, stvarno sam počela obraćati pozornost na ljude na ulici i vidjela sam da je to istina: baš smo natmureni. Onda sam shvatila da vjerojatno i ja tako djelujem jer se poprilično isključim dok hodam u nekim svojim mislima.

Oni su komentirali: ‘U Hrvatskoj se može dogoditi da netko umre, a da nitko ne primijeti.’ A ja sam rekla: ‘Nema šanse!’ Onda sam par puta pročitala u vijestima da se zaista dogodilo da je neka starija osoba umrla u zgradi i da je tako bila mrtva ne znam koliko dana prije nego li je netko primijetio. Tada sam zastala i shvatila: jako nas dobro čitaju. Oni su prilika da vidimo gdje smo otišli ukrivo i da se vratimo.“

O politici i ljudskim sudbinama

„Često ponekad trčimo pred rudo sa zaključcima i to može ostaviti stvarno velike životne traume. Dat ću samo jedan primjer. Nekome to može biti samo jedan glupi komentar. Ali nekome to može biti život jer netko zbog toga može ostati bez posla. Zbog neprimjerenog komentara ili neprovjerene informacije.

Ali, ako je osoba strani radnik, on nije ostao samo bez posla, on je ostao i bez radne vize. On se ne može vratiti u zemlju podrijetla jer se često jako zaduže da bi mogli otići negdje raditi i slati novac svojoj obitelji. Još ako je cijela obitelj tu, onda nije samo on ostao bez statusa, nego i cijela obitelj. Nepromišljeni komentar, širenje mržnje i lažnih vijesti mogu egzistencijalno i sigurnosno ugroziti nekoliko ljudi.

Mi miješamo politiku i antropologiju. Jedno je stvar pristupanja čovjeku, promatranja čovjeka kao čovjeka, a druga je stvar sviđaju nam li se neke političke odluke ili ne. To su potpuno dvije različite arene.

Nisu krivi ljudi koji se nalaze u zemlji zato što se oni nalaze u zemlji. Netko je njih pozvao da dođu i netko im je to dozvolio. Ne možemo se na njima iskaljivati. Ako se u nekim stvarima ne slažemo, postoje adrese na koje trebamo to raditi. Ali svakako ne mogu biti oni ti koji će trpjeti posljedice naših nezadovoljstva s nekim političkim pitanjima.“

Foto: Laura Lazić, Bitno.net

O strahu od stranaca

„Strah pred promjenama je normalan. Ali, prije nego preuzmemo neki narativ, koji može vladati u određenom trenutku, ipak sagledajmo sve činjenice. Zašto se ti ljudi uopće nalaze u našoj zemlji? Tko je njima omogućio da budu u našoj zemlji i na koji način su došli do nas?

Činjenica je da na našem tržištu rada nedostaje radne snage. Zbog toga su oni pozvani, odnosno otvorena je mogućnost da budu tu. Ovo je sad u prvom redu riječ o stranim radnicima. To je političko pitanje za koje nisu odgovorni ljudi koji dolaze. Nismo odgovorni ni mi koji njima pomažemo – to je samo stvar koja potpuno pripada jednoj drugoj areni. I tamo se treba o tim pitanjima razgovarati.

Ljudi su došli tu jer im je to bilo omogućeno, a sada mi kao društvo trebamo učiniti sve da se ti ljudi ne getoiziraju, nego da poprime naš način života. To je jedini ispravni put – integracija. Da oni žive kao što živimo mi.“

O opasnostima getoizacije

„Nije samo riječ o stranim radnicima, nego i o migrantima, ljudima koji su pobjegli iz svojih domovina iz različitih razloga. Oni su pobjegli da žive drugačije. I mi im to moramo omogućiti.

Ako im mi to ne omogućavamo, ako integracija izostane, dogodit će se getoizacija. A kada se to dogodi, onda ti ljudi žive kao što su živjeli u svojim zemljama. Jer ne znaju drugačije – kako bi i mogli ako žive na taj jedan način života.

Onda se tu javlja ono što mi ne želimo da se dogodi, a to je da imamo strano tijelo u našoj državi. To ne žele oni, to ne želimo mi, to ne žele oni koji ih dovode – nitko to ne želi. Ali to će se dogoditi ako ne budemo imali integraciju.

I onda ćemo se pitati zašto nismo prije odradili neke stvari koje su bile potrebne. I ljudi će tada biti nezadovoljni time, jer ne bi nam bilo drago da u Zagrebu imamo jedan cijeli kvart koji pripada samo jednoj nacionalnosti i žive po pravilima po kojima bi živjeli u svojoj zemlji. To nitko ne želi.“

O strahu od kriminala

„Vezano za pitanje porasta kriminaliteta, mislim da se tu jako puno bildaju informacije koje nisu provjerene i točne. Kriminalitet je u porastu, nažalost, na svim razinama i bez njih.

Mi vidimo koliko je puno crne kronike prisutno zadnjih godina u našim medijima. Ponekad se brinemo može li se čuti išta pozitivno – toliko se loših stvari događa. I unutar obitelji i unutar našega naroda. Čovjek je čovjek u svojoj kompleksnosti gdje god se on nalazio i odakle god on dolazio. Nitko nije rođen da bude zločinac, ali se, nažalost, neki za taj put sami odluče ili se na njemu nađu bez svog izbora.

Stoga je nepravedno nekoga karakterizirati zločincem samo zato što je pripadnik jednog naroda, vjerske zajednice i slično. Postoje zakoni, znamo na koji način i pod kojim uvjetima netko može dobiti međunarodnu dozvolu, radnu dozvolu i slično da bi boravio u nekoj drugoj zemlji. Zato imamo i sigurnosne provjere: svatko tko dobiva legalan status u Hrvatskoj – bilo preko radne vize, bilo kao azilant – netko je tko bi trebao iza sebe imati sigurnosnu provjeru. Država treba znati koga je legalno pustila da bude tu.

Garantira li nam to da netko nikada neće učiniti kazneno djelo – naravno da nam ne garantira. Neka žena se uda i misli da će imati sretan brak, a onda se dogodi femicid. Pa nije ta žena u trenutku kada se udavala za njega i s njime imala djecu  znala da će jednoga dana skončati tako da će on nju ubiti. Razumijete? Ništa takve stvari ne garantira.

S druge strane, ako mi kao društvo frustriramo pojedince, onda se ostavlja prostor da traume koje su nastale, a nisu rješavane, uz sustav koji te na neki način dodatno dovodi do ruba, nažalost može se dogoditi da situacija eskalira s neželjenim ishodima.

Ali to nam se događa u društvu i bez stranaca. Ako pogledamo što nam se sve događalo u zadnjih deset godina, kakvih smo sve ekscesa imali…

Naše iskustvo u JRS-u u zadnjih trideset i nešto godina do sada – ja ne znam što se sutra može u životu dogoditi, ja ne znam što se može dogoditi unutar moje obitelji, a ne negdje drugdje, nažalost živimo u takvome vremenu – mi nikad nismo imali neko neugodno iskustvo sa strancem. Nikad. Da smo se mi osjećali ugroženo, da je nama netko nešto učinio ili da nas je na bilo koji način stavio u neku neugodnu poziciju. Nikad.

Mi imamo jako puno primjera gdje su brojni hrvatski državljani počinili kriminalna djela protiv stranaca. To su stvari koje možda nisu toliko prisutne u medijima, što pokazuje da je i u našem društvu nešto trulo. Na kraju krajeva, imamo i pune zatvore – pa nisu nam puni sa strancima samo, nego su nam puni i s Hrvatima.“

O prihvaćaju stranaca

„Mi trebamo raditi na obnovi našega društva, a onda i oni koji dolaze u naše društvo trebamo integrirati na takav način da žive u vrijednostima koje želimo u našem društvu.

Jedan od ljepših pokazatelja je bio trenutak prije dva mjeseca kada smo upisivali novi tečaj jezika. Po prvi put nam se dogodilo – i to u velikom broju – da su Hrvati dolazili sa strancima i govorili: ‘Ovo je moj susjed koji je’, na primjer, ‘s Filipina, mislim da se neće baš dobro sporazumjeti s vama pa smo htjeli biti sigurni da mu možemo pomoći da upiše tečaj jezika.’ A znaju nas i nazvati i reći: ‘Imamo neke susjede, vidi se da njima treba pomoć, žive u jako teškim uvjetima. Gdje se možemo obratiti?’“

Korisnici JRS-a na izletu. Foto: Isusovačka služba za izbjeglice