Razgovarali smo s beskućnicima koji prodaju ‘Ulične svjetiljke’: ‘Da nema časopisa, umirala bih od gladi’

Oni su tiha prisutnost svakoga grada, svake države i svakog vremena. Uvijek su tu, iako često nevidljivi – ne zato što ih nema, nego zato što mnogi skreću pogled od njih, ubrzavaju korak, zaobilaze ih u širokom luku.

To su beskućnici, oni koji uz križ svog siromaštva često imaju i križ različitih bolesti i odbačenosti od društva.

No, kako netko uopće postaje beskućnik?

„Tu nema neke formule koja bi vrijedila za sve, baš je svatko priča za sebe. Svaka priča je toliko bogatstvo da, ako samo staneš i slušaš, obogati tebe i tvoj život“, odgovara Dunja Osojnak Marinović, urednica “Uličnih svjetiljki” – prvog hrvatskog časopisa o beskućništvu.

‘Rijeka je Sheraton za siromahe’

Sjedimo u prostoriji koju su im ustupili riječki dominikanci – više puta to sa zahvalnošću naglašava u razgovoru. Ipak, beskućnicima u Rijeci pomažu i brojni drugi.

Nabrajajući sve načine na koje grad Rijeka pruža pomoć beskućnicima – od gradskog nužnog smještaja, preko Udruge Depaul, koju vode sestre milosrdnice, a koja također brine o beskućnicima, ali i dva prihvatilišta – “Oaza” i “Ruže svetog Franje”, pa sve do časopisa “Uličnih svjetiljki”, urednica časopisa zaključuje: „Rijeka je Sheraton za siromahe.“

S nama je i Anđelka Flajnik, koja je, poput gospođe Osojnak Marinović, članica Franjevačkog svjetovnog reda.

Naša sugovornica, gospođa Osojnak Marinović, nastavlja: „Sad kad bih išla po ovom popisu koji je na stolu, mogla bih za svakoga reći kako je to išlo. Baš puno znamo o njima, iako oni i ne moraju ispričati svoju životnu priču da bi bili uključeni u projekt ‘Uličnih svjetiljki’.“

Svaki beskućnik ima svoju životnu priču

Zatim opisuje neke situacije: neki, nakon što im se jedan od roditelja ponovo vjenča, znaju završiti na ulici jer ih izbace maćeha ili očuh. Još jedna od situacija su i ozljede na radu.

„Kod muškaraca mi se čini da se najčešće dogodi da završe ili samo osnovnu školu ili neku strukovnu školu, primjerice za neki zanat, kao što je zidarska ili građevinska. Onda se ozlijede na poslu, a većina njih nije bila prijavljena, imaju vrlo malo staža. Nema posla za nekog tko ima samo završenu osnovnu školu, a fizički više ne može raditi jer je ozlijeđen. Otprilike su takvi naši prodavači“, objašnjava gospođa Osojnak Marinović.

Dok razgovaramo, izvana se čuje žamor i razgovor prodavača. Oni su došli nabaviti nove časopise koje će potom prodavati.

Izlazimo van i razgovaramo s nekima od njih.

‘Težak mi je život, ali u drugu kožu ne mogu ići’

Jedna od njih je Hamide Mutiši, koja je u projektu od veljače ove godine. Ukratko priča svoju životnu priču.

„Ja sam usvojena. Težak mi je život, a opet, kad izađem u grad, sa smiješkom prodajem. Smijem se i ljudi me ne mogu odbiti. Težak mi je život, ali što ću, u drugu kožu ne mogu ići. To mi je sudbina.“

Roditelji su joj bili bolesni, a ona se o njima brinula sve dok nisu umrli. Dok priča o njima, suze joj teku niz lice.

Objašnjava i da je prije radila na raznim mjestima, ali da je dobila otkaz. Sada je u velikim dugovima.

„Da nema ovih ‘Uličnih svjetiljki’, ja ne bih imala za kruh, ni za mlijeko, ni za kavu.“

Uz nju vani stoji još nekoliko prodavača, a dvije prodavačice spremno razgovaraju s nama i daju dozvolu da ih fotografiramo.

‘Naš grad je najbogatiji u Hrvatskoj – po dobroti’

Fadila Dautović u projektu je u početku sudjelovala kao volonterka. Bilo je to oko 2007. i 2008. godine, kada su prihvatilište za beskućnike, a potom i časopis, bili pokrenuti. Tek je kasnije počela prodavati “Ulične svjetiljke”.

„A, slušajte, da vi znate kako je to bilo na početku…“, započinje gospođa Dautović u suzama. „Grozno. I, malo po malo, prihvatili su nas. Sada je divno. Meni je divno. Kupci su mi divni, a naš grad je najbogatiji u Hrvatskoj, ali ne financijski, nego po dobroti, po duši. Zahvaljujući časopisima, svi imaju krov nad glavom, ima se što jesti i piti. Zahvaljujući dobrim ljudima. A projekt je dobar kad nas drži ovakve“, završava uz smijeh.

Prije je bila konobarica, ali je rano otišla u mirovinu. Mirovina joj ode za režije, a “Ulične svjetiljke” joj pomažu pokriti druge troškove, objašnjava.

‘Da nema ovog projekta, umirala bih od gladi’

Prodavačica Nives Marijanica četiri je godine u projektu Uličnih svjetiljki.

„Kad mi je muž umro, morala sam se nečim baviti da imam barem za najnužnije. Da nema ovog projekta, umirala bih od gladi. S time bar imam neki novac, da si mogu priuštiti ono najjednostavnije za životne potrebe“, objašnjava.

„Sada kako sam izgubila muža, barem imam nekoga tko mi može dati podršku“, kaže misleći na ostale prodavače “Uličnih svjetiljki”.

Prodavači ulaze u prostoriju i kupuju časopise koje im daje gospođa Flajnik. Nakon što odu, nastavljamo razgovor s njom i gospođom Osojnak Marinović.

„Časopis se prodaje po cijeni od 1,30 eura, a oni ga kupe za 65 centi. Ovisno o tome koliko sredstava imaju, po toliko časopisa dođu“, objašnjava gospođa Flajnik, koja je zadužena za distribuciju časopisa u Rijeci.

Časopis se tiska u nakladi od 8000 primjeraka i izlazi četiri puta godišnje. U Hrvatskoj u projektu trenutačno sudjeluje ukupno 35 prodavača.

„Ovo bi trebao biti posao“, objašnjava gospođa Osojnak Marinović. „Oni to i shvaćaju kao posao, da to nije prošnja, da nije natezanje ljudi da im moraju dati jer su siromašni, nego da si pokušaju osvijestiti da su oni prodavači novina koji legitimno stoje sa svojim ugovorom o suradnji i da svaki čovjek treba imati izbor hoće li kupiti njihove novine ili neće.

A mi pokušavamo s promocijom i zadiranjem u svijest ljudi potaknuti ih da shvate što ti prodavači drže u ruci – da oni sami stvaraju taj časopis i koliko je to njima bitno. Da taj čovjek koji im priđe to kupi s radošću, a ne zato što mora ili zato da ga puste na miru.“

Uz to ističe da prodavačima daju bonove ako iz opravdanih razloga dulje ne mogu prodavati. „Na primjer, sada imamo jednu prodavačicu koja je bila tri tjedna u bolnici. Dali smo joj 100 eura zato što nije mogla prodavati – iz opravdanih razloga, a ne iz neke lijenosti“, objašnjava gospođa Osojnak Marinović.

Od skromne zarade još i doniraju

Zaradom od prodaje uspijevaju si pokriti troškove stana i hrane, dodaje urednica časopisa – tako joj je rekao jedan od prodavača, Petar. Obično u istom stanu žive po dva prodavača i tako dijele troškove.

Na zidu prostorije vise i brojne zahvalnice “Uličnim svjetiljkama”: tu su Dom za osobe s demencijom, Dječji dom iz Lovrana, Dječja bolnica Kantrida…

„Kad izađe novi broj, oni daju 10 eura, a prije toga odluče kome će novac ići. Trenutačno ih je u Rijeci 16, dakle tih 160 eura uplatimo nekoj ustanovi. Primjerice, jednom su donirali Domu za osobe s demencijom u Rijeci“, nastavlja objašnjavati naša sugovornica.

‘Mi smo ogromna obitelj’

Kod nas je ključno da u svakom gradu postoje distributeri koji rade s njima, tako da nije riječ samo o tome da prodaju časopis i zarade, nego da postoji i ta crta resocijalizacije – da se s njima malo i popriča“, objašnjava gospođa Osojnak Marinović.

„Ja bih rekla da smo mi stvarno kao ogromna obitelj“, nastavlja. Volonteri ih vode liječniku, brinu piju li lijekove i općenito paze da imaju sve što im je potrebno: „Mnogi su zanemarili svoje zdravlje“, objašnjava. „Većina njih ne zna ni svoja prava, ne zna se snaći, poslati e-mail. Nemaju internet ni pametne telefone“, dodaje.

„Uz to nastojimo imati zajednički doručak za Uskrs i zajednički ručak za Božić. Da smo svi zajedno za jednim stolom, da imaju osjećaj zajedništva, kroz te neke posebnije dane“, ističe naša sugovornica.

Hodočašća i izleti

Objašnjava i da često idu na hodočašće i izlete za koje im je važno da su prožeti duhovnim sadržajem. „Tijekom hodočašća, čim se iskrcaju iz autobusa, odmah ispituju kada ćemo opet ići“, s osmijehom prepričava glavna urednica. „To im puno znači. Pretpostavljam da nitko od njih nikada ne bi mogao vidjeti sve to da nema ovog projekta.“

Hodočašća i izlete financiraju donacijama građana, koje ponekad skupljaju i za konkretna putovanja. „Zahvaljujući donacijama građana koje stalno pristižu, možemo planirati odlazak u, primjerice, Rim, ili im podijeliti bonove. Stvarno im zahvaljujemo na tome“, ističe naša sugovornica.

Svaki prodavač dobije mali džeparac od 10 eura dnevno. „Žele kupiti magnet, žele popiti kavu, pa im želimo i to omogućiti“, objašnjava gospođa Osojnak Marinović, budući da inače za takve male luksuze nemaju novca.

„Bili smo već više puta u Međugorju i Rimu, a sad ponovno idemo u Rim povodom Jubileja siromaha“, dodaje.

Pogrebi beskućnika

Časopis “Ulične svjetiljke” projekt su Franjevačkog svjetovnog reda (OFS), mjesnog bratstva Trsat iz Rijeke. Djeluju već 17 godina, a trsatski OFS vodi i prihvatilište za beskućnike „Ruže svetog Franje“.

Dunja Osojnak Marinović glavna je urednica časopisa od 2020., dok je Anđelka Flajnik distributerica časopisa u Rijeci godinu i šest mjeseci. S nama su podijelile i neke teške trenutke s kojima su se suočavale, a među njima su i smrtni slučajevi prodavača.

Otkako gospođa Flajnik volontira u projektu, troje je prodavača preminulo. Ona i gospođa Osojnak Marinović objašnjavaju kako se one trebaju pobrinuti i za pogreb.

„Ispada da smo mi, zapravo, najviše njihovi od svih koji su oko njih. Nemaju nikoga tko bi potpisao da se pokopaju. To je isto jedan od trenutaka kada sam se zapitala: ‘Treba li mi ovo?’“, započinje gospođa Osojnak Marinović. „Jer me sve to uznemiri, jer mislim da se nešto očekuje, a to su zapravo samo ona očekivanja koja imam od same sebe. Kao da su sve oči uprte u mene – kakvo ću ja cvijeće naručiti. Sva sreća što je Anđelka tu pa to ona naruči (smijeh).“

‘Pa Vi ste moja urednica!’

Koliko prodavačima znači projekt “Uličnih svjetiljki” govori još jedna zgoda koju prepričava glavna urednica: „Meni je jedan od šokova bio kad su me zvali iz bolnice u Zagrebu. Jedan prodavač je imao tumor na mozgu. Dijagnoza je bila jako loša, rekli su da će umrijeti.

Zvali su me jer je on naveo moj broj da me mogu kontaktirati u slučaju da se nešto dogodi. A ja sam tog čovjeka možda tri puta vidjela u životu, jer nisam toliko često s prodavačima iz Zagreba. Skamenila sam se.

Onda sam ga zvala i pitala: ‘Tomica, zašto ste dali moj broj?’ A on je rekao: ‘Pa Vi ste moja urednica!’ On je to tako veselo rekao da sam se posramila, što se ja sad znojim i brinem što se od mene očekuje – što ću ja ako on bude umro… Zapravo je to sve puno jednostavnije nego što je u mojoj glavi.“

O predrasudama i mobitelima

Na pitanje koliko se često prodavači “Uličnih svjetiljki” uspiju zaposliti i integrirati u društvo, glavna urednica odgovara:

„Mi to zaista potičemo. Imamo jednu prodavačicu u Zadru koja stalno prodaje časopis, a povremeno radi i kao čistačica. Međutim, ima dosta njih koji su psihički i fizički bolesni, iako se to na prvu ne čini. Mlađima je još teže, jer kada prodaju ‘Ulične svjetiljke’, ljudi često reagiraju na način: ‘Zašto ti ne radiš, mlad si, uhvati se lopate.’ Ali imamo baš teško bolesnih mlađih ljudi – epilepsija, dijabetes…“

Također smo se uhvatili i teme mobitela – kako to da ih prodavači “Uličnih svjetiljki” imaju, zar nije to jedan luksuz?

No, one objašnjavaju da uglavnom dobiju nečije stare mobitele. Uz to, najčešće nemaju SIM karticu, nego se zovu preko Vibera ili sličnih aplikacija, hvatajući gradski internet. Mobitel im, kažu, služi da mogu javiti ako se razbole, da se dogovore oko preuzimanja časopisa i za slične situacije.

„Je li mobitel i dalje luksuz? Rekla bih da više nije. Cigarete, neke ovisnosti, sjesti u kafić popiti kavu – to jesu luksuzi“, objašnjava gospođa Osojnak Marinović.

„U biti, njima je mobitel potreban. Nisu potrebne možda neke druge stvari koje ljudi vide, a primijete, recimo čašica pića i kava – ali mobitel im stvarno treba“, nadovezuje se gospođa Flajnik.

„Meni je jedan od prodavača rekao otvoreno: ‘Ako moram birati hoću li su kupiti hranu ili cigarete, ja ću si kupiti cigarete. Hranu neću. Cigarete moram imati.’ I onda se koji put sažalim pa dam na dug, bez obzira na to što nema, pa će dati kad bude imao. Jer ako nema ništa, onda opet nema što prodati – pa mu je još gore“, zaključuje naša sugovornica, gospođa Flajnik.

‘Oni su kao moja dječica’

Nastavno na temu predrasuda, gospođa Flajnik, inače umirovljena računovotkinja, priča da ju je rad s prodavačima “Uličnih svjetiljki” jako promijenio.

„Četrdeset i pet godina radila sam nešto sasvim drugo i nisam dolazila u doticaj sa siromasima, rekla bih im da trebaju otići nešto raditi. Sve je to nestalo kad sam počela raditi s njima, baš su me promijenili iz temelja. Sada, kad ih vidim, puno sam osjetljivija, jer shvaćam kroz što prolaze.

Čovjek misli da, kad je on radno sposoban, mogu i svi ostali. A ne mogu svi na isti način raditi. Sad više nemam te predrasude, sad su mi svi dragi.“

Ispričala je i da prodavači ponekad znaju i reći „nešto što ne treba“: „Na početku mi nije bilo drago, mislila sam si – što je sad ovo, kakve su to riječi… Ponekad se znaju i međusobno prepirati. Ali sada kažem da ćemo sve mi to srediti. Prije bih ja rekla: ‘A što je sad ovo?’ A sad sve razumijem. Uputim ih gdje da stanu, kako da budu uredni. Ako im je kapica izblijedjela, kažem: ‘Dođi, dat ću ti novu, da budeš lijep’, i tako.“

Glavna urednica joj na to odgovara da su oni kao njezina dječica, s čim se gospođa Flajnik slaže:

„Da, kao dječica. Sada više nemam nikakvih predrasuda. A još je i jako puno papira, evidencija… Pitala sam se: ‘Bože, pa zašto baš ovo?’ A onda je Bog u međuvremenu šapnuo: ‘To je baš za tebe. To tebi baš tako treba.’ Ja sam to sad posložila i sad nekako ide.“

Kako razbiti predrasude?

„Što biste rekli nekome tko ima predrasude prema prodavačima ‘Uličnih svjetiljki’?“ pitamo ih.

„Ne boj se“, odgovara glavna urednica uz smijeh.

Obje ističu isto: prodavačima puno znači osoban kontakt, barem kratki pozdrav.

„Frustrirajuće je kad stojiš sat vremena i nitko ti ne priđe… Baš nitko te ne pogleda, svi miču pogled“, objašnjava gospođa Osojnak Marinović. „Znam to jer, kad imamo promocije, znamo i mi stajati s njima na cesti. I onda doživiš to da ljudi miču glavu od tebe, ne žele te ni pogledati jer si samo jedan u nizu prosaca – tako oni to vide, jedan u nizu onih koji nešto želi od njih dobiti. Taj osjećaj stajati na cesti i čekati milost da ti netko priđe i kupi nije uopće jednostavan.“

Prodavači se često osjećaju kao građani drugog reda kada ih se zaobilazi i ignorira, objašnjavaju.

„Ružno je to tako stajati, a da te nitko ne pogleda“, dodaje gospođa Flajnik. „Mislim da bi im bilo puno lakše kada bi im ljudi prišli.“

Puno im znači kad ih netko pogleda i pozdravi

„Svi kažu da im je početak težak. Osjećaju sram, težinu, nelagodu… Nabijaju kapu sve više i više na oči, da ih se ne prepozna. A onda, baš zbog tih ljudi koji im priđu i kupe časopis, oslobode se. Oni se stalno pitaju prose li ili rade. Jer nam dođu u tako jadnim uvjetima da više nemaju samopouzdanja. Oni iz prihvatilišta dođu doslovce s jednom crnom vrećom za stvari i to je to“, ističe gospođa Osojnak Marinović. „Treba im vremena dok si vrate dostojanstvo.“

„Mislim da nikome nije problem izdvojiti malo vremena i malo novca“, dodaje gospođa Flajnik.

„Mislim da ljudi mogu jako puno toga naučiti i obogatiti se pristupom našim prodavačima, jer oni imaju prizemljeniji pogled na život nego mi. Njihove su potrebe puno manje nego naše i rekla bih da je njihova radost češća. Ne treba im puno i ne očekuju puno“, ističe gospođa Osojnak Marinović.

A gospođa Flajnik se prisjeća Zdravka, svoga ‘miljenika’, prodavača koji je iz projekta izašao zbog starosti. Dok je on prodavao, ona bi ga uvijek pozdravila i popričala s njim. To je bilo prije nego što je počela volontirati u projektu.

„Nikada nisam prošla kraj njega a da mu nisam uputila lijepu riječ. Dobro, nisam baš svaki put uzela časopis, ali bih mu svaki put nešto ostavila. To mi je bilo normalno, lijepo“, prisjeća se.

„Istina, ne mogu sad baš kraj svakoga stati i razgovarati, ali neka si svatko izabere barem jednoga kome će se javiti – tjedno, dnevno, kad ga vidi. Samo da se jednome javi, već je napravio puno“, zaključuje.