MIT O 'JEDNOJ JEDINOJ PRAVOJ'

Zašto još nisam pronašao ženu svojega života?

Mnogi i ne traže tek životnoga suputnika ili suputnicu – ne, nego traže svoj alter ego. Takvi se uzalud pitaju gdje pronaći takvu srodnu dušu. Mnogi bi već ovdje na zemlji željeli imati nebo, ali koji bi kandidat mogao udovoljiti takvim zahtjevima?

ženu svojega života

Foto: www.stocksnap.io

Sve manje ljudi usuđuje se upustiti se u vezu i brak. Statistička krivulja sklopljenih brakova strmoglavljuje se dok brojke vezane uz rastave postižu nove rekorde. Sve je više samačkih kućanstava. Zbog čega je tako? Za to postoje mnogi razlozi:

Manji dio ostaje bez životnoga suputnika zbog osobine za koju sami nisu nimalo krivi. Ponekad je razlog zbog kojega ne mogu nikoga pronaći izvanjski. Možda boluju od kakve bolesti koju bi druga strana mogla teško podnijeti ili nisu psihički dovoljno stabilni.

Neki imaju peh zbog okolnosti u kojima žive: ako netko živi u manjoj sredini ili ako na poslu i u slobodno vrijeme uvijek susreće iste ljude, nema mnogo prigoda za sklapanje novih poznanstava.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No mnogi i ne traže tek životnoga suputnika ili suputnicu – ne, nego traže svoj alter ego. Takvi se uzalud pitaju gdje pronaći takvu srodnu dušu. Mnogi bi već ovdje na zemlji željeli imati nebo, ali koji bi kandidat mogao udovoljiti takvim zahtjevima?

Neki su nesigurni u vlastiti identitet muškarca i žene pa se pitaju postoji li netko tko bi ih prihvatio onakvima kakvi jesu? Upravo u ovakvim situacijama možemo vidjeti da takozvano “društvo bez oca” ima svoje posljedice. Za koga bi se to žena trebala udati ako muškarac ne uspijeva pronaći svoj muški identitet?

Mnogima preprjekom postaju vlastite ranije odluke; tko je mnoge godine proveo s “pogrješnom” osobom i prekasno okončao tu vezu, doveo je sama sebe u nepovoljan položaj za novi početak.

Tko ima lošu karakternu crtu ili je jednostavno previše povučen, a ne pozabavi se time i ne radi na sebi, također bi mogao biti kriv za svoju osamljenost. Ni oni previše zaposleni, koji nemaju vremena tragati za pravim partnerom ili za njegovanjem postojeće veze, ne smiju se čuditi kada ostanu sami.

Nekima je sloboda iznad svega i oni misle: “Pa zar si čovjek ne bi trebao ostaviti više opcija otvorenima?” Drugi pak velikim slovom ispisuju riječ SIGURNOST i takvima se svako vezivanje uz nekoga čini rizičnim.

Neki se bore s vlastitim sumnjama pa se pitaju može li brak uopće uspjeti? Ono “dok nas smrt ne rastavi” zvuči gotovo poput presude! Nije li ljubav jednostavno prevelik rizik?

Statistički gledano, većina čitatelja naći će se ipak prije ili kasnije pred oltarom. Kaže se: “Brakovi se sklapaju na nebu”, i to je točno. Ali i mi bismo trebali doprinijeti tome i učiniti sve što je u našoj moći!

Jednostavno izreći – da?

Udala sam se u 27. godini. Prije toga sam se tijekom desetak godina družila sa zanimljivim poznanicima. Među njima našli su se razni tipovi muškaraca – savršen otac obitelji, egzotični pustolov, osjećajni umjetnik i privlačni promotor sama sebe. I kod svakoga sam od njih barem na trenutak pomislila: Evo, ovaj bi mogao biti onaj pravi – Gospodin Savršeni! No kod svih se njih prije ili kasnije ispostavilo i ono: “Ne, on nije taj”, iako najčešće ni sama nisam znala zašto.

Sada već niz godina radim s ljudima koji traže životnoga partnera. Kako mogu znati tko je onaj Pravi? To je jedno od klasičnih pitanja koje svi postavljaju. Pritom neki misle na partnera s kojim su trenutno u vezi. Drugi se to pitaju dok sanjare o budućemu mužu. A mnogi si, razmišljajući o ranijim propalim ljubavima, postavljaju pitanje: “Zašto je naša veza pukla, a započela je tako obećavajuće? I je li bilo dobro što sam ga napustila?”

Na jednomu od naših zimskih susreta samaca započet je zanimljiv razgovor. Opet se radilo o omiljenu pitanju: kako to da još nismo pronašli Gospodina Savršenoga ili Gospođicu Savršenu? Tada nam je Lukas, visoki mladić gromka glasa, ispričao sljedeće:

“Kada imam za Boga neko goruće pitanje, jednostavno ga uputim gore u visine”, te nam svojim velikim rukama zorno dočara pokret bacanja uvis, zamahnuvši preko glave. “I onda?” radoznalo će ostali. “Pa najčešće mi se opet vrati i tresne dolje ravno na mene.” Zaori se gromki smijeh. “Ne smijte se,” umirivao ih je Lukas, “jer kada mi se moje zadnje bačeno pitanje – ‘Zašto još nisam pronašao ženu svojega života?’ – tako vratilo i tresnulo mi ravno na glavu, odjednom sam shvatio da zapravo trebam upitati sama sebe: ‘Pa jesam li ikada rekao – da?’”
Jednostavno izreći – da? To se doista lako može previdjeti.

Svi znamo onu poslovicu: svaki lonac ima svoj poklopac. Možda tako i jest u trgovini loncima, ali ne i u mojoj kuhinji. Tu imam jedan jedini golemi poklopac kojim pokrivam sve lonce, od najmanjega do najvećega. Priznajem, to baš i nije praktično. No svejedno se kuha. Da odmah razjasnim: ne vjerujem u onu romantičnu ideju da je samo jedan Pravi, da za mene postoji samo jedan Pravi! Pa bilo bi jako neobično da upravo taj jedini pravi živi negdje u mojoj okolini i da bi baš njega sudbina nanijela na moj put i to – u pravomu stoljeću! Kada bi to bilo točno, udovice i udovci ne bi imali drugu priliku.

Mit o “jednoj jedinoj Pravoj” osobi može se povezati s filozofom Platonom. U svojemu djelu Simpozij ili O ljubavi on dopušta starogrčkomu piscu Aristofanu da nam razjasni nastanak spolova: “Jednom su na Zemlji živjeli okrugli, kuglasti ljudi; svi su imali po četiri ruke i noge te jednu glavu s dva lica, smještena na suprotnim stranama. Bili su snažni, brzi i hrabri, toliko čak da su postali opasni za bogove. Stoga otac svih bogova, Zeus, za kaznu svakoga od njih rascijepi na dvije polovice. I sve otada svaka se od polovica čežnjivo nastoji iznova sjediniti s onom drugom. Ta se čežnja naziva – ljubav. I kada takva jedna, ljubavlju opijena polovica… najzad susretne svoju istinsku drugu polovicu… obje preplavljuju predivno prijateljstvo, povjerenje i ljubav te otada, ukratko, ne žele više ni trenutka provesti jedna bez druge.”1

Prijateljstvo, povjerenje i ljubav… ne željeti više ni na tren biti bez svoje druge polovice. To je tako lijepo da smo htjeli povjerovati teoriji o svojoj jednoj i jedinoj pravoj polovici. Samo, to nam uopće nije potrebno – jer sve to možemo pronaći i u onome kojega smo imenovali svojom drugom polovicom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne mora se onoga Pravoga ili Pravu pronaći, drage čitateljice i čitatelji! Moramo se odlučiti za nekoga koji će onda po tome i postati onaj Pravi. Dakle, pravo pitanje nije: koji je Pravi za mene – Robert ili Roland?, nego: želim li ja radije živjeti s jednim ili s drugim? No pri donošenju ove odluke morat ću primijeniti “prave” kriterije.

Jednom sam na svojemu prijašnjem radnom mjestu morala na put u Indiju. U zapadnjački obilježenoj metropoli kasno navečer otišli smo u klub gdje smo upoznali mlade Indijke i Indijce. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima! Djevojka, s mobitelom i e-mail adresom, govori mi da se za koji tjedan udaje za nepoznata muškarca kojega su joj našli roditelji i rodbina. I sva je blistala od sreće! Odmah sam porazgovarala s još nekoliko mladih bračnih parova i ispostavilo se da dogovoreni brakovi posve dobro funkcioniraju! Jedan mladi Indijac, koji se također oženio neznankom, iskreno mi je rekao: “Potrajalo je oko godinu dana dok je nisam zavolio.”

Ova me rečenica i danas fascinira. Njegov je put do ljubavi bio tegoban, ali istodobno i smireno čekanje. Odgojen u tradicionalnomu duhu svoje kulture, prenošene s naraštaja na naraštaj, mladi je čovjek u sebi nosio sigurnost da će se ljubav dogoditi. A onda se stvarno i dogodila.

To nije recept za naše shvaćanje ljubavi i braka, ali je svakako vrijedan korektiv: ljubiti označava radnju.

Možda su nas Indijci i prestigli u tome što brak ne shvaćaju kao mirnu luku, raj na zemlji ili osjećaj da si dospio na pravo mjesto. Oni brak radije doživljavaju kao razuman oblik života: u dvoje se lakše svladavaju sve egzistencijalne poteškoće. Za njih je brak način života u kojemu je dvoje ljudi, uključujući njihove mane i vrline, odgovorno jedno za drugo i na taj način lakše žive svoj život.

Prije nekoliko je naraštaja i kod nas bilo slično kada su se naše bake i djedovi osvrtali za prikladnim kandidatima. Danas takvo što možemo teško i zamisliti jer roditelji mogu biti sretni ako prime poruku: “Ljudi, Paul i ja smo skupa!” Paul? I što točno znači “skupa”? Moja je baka bila školovana prodavačica. Njezine su je tetke predstavile mojemu djedu koji je tada imao trgovinu. Savršeno, zar ne? Doduše, odgovaraju li to dvoje jedno drugome, nitko se nije ozbiljno zapitao. Do danas smo nešto i naučili, ali smo puno toga i zaboravili. Grozničavo traganje za onim jedinim Pravim, za svojom drugom polovicom, dovelo je do pravoga romantičarskog nesporazuma u vezi s brakom. Mogli bismo ga nazvati unaprijed isprogramiranom frustracijom. U tomu nesporazumu onaj bi drugi trebao biti moj raj na zemlji. A ako u tome ne uspije, kad-tad će postati prošlost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler Kako pronaći ljubav svoga života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.


1 Platon, Simpozij ili O ljubavi, 189−193.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 18. veljače 2017.

Možda vam se svidi