Što je Vatikan zapravo odlučio o ukazanjima, porukama i vidiocima u Međugorju

Što je ‘nihil obstat’?

Prema novim normama za razlučivanje ukazanja i drugih nadnaravnih fenomena koje je Dikasterij za nauk vjere (najviše tijelo Katoličke Crkve za pitanje nauka i morala) donio u svibnju ove godine, “nihil obstat” najpozitivniji je stupanj procjene (od šest navedenih u dokumentu) nekog ukazanja ili duhovnog fenomena.

Njime se ne izriče sud o nadnaravnosti nekog događaja (u ovom slučaju ukazanja Blažene Djevice Marije šestoro djece 1981. u Međugorju), već se prepoznaju “pozitivni plodovi” djelovanja Duha te ističe da do tog trenutka “nisu otkriveni osobito kritični ili rizični aspekti”.

U uvodu “Normi” ističe se kako je zamjena procjene o nadnaravnosti (koja je bila glavna ocjena prema starim smjernicama iz 1978. godine) s “nihil obstat” bila upravo prijedlog samog Dikasterija kako bi se ubrzao proces razlučivanja pojedinih slučajeva te dopustilo biskupu “da izvuče pastoralnu korist iz toga duhovnoga fenomena”.

Pritom je ostavljena “mogućnost da Sveti Otac intervenira ovlašćujući, na posve izniman način, poduzimanje postupka u vezi s mogućom objavom nadnaravnosti događaja” no to je “iznimka koja se u posljednjih stoljeća dogodila samo u vrlo malo slučajeva”.

I dok Dikasterij više ne odlučuje o nadnaravnosti događaja, i dalje može donijeti odluku “utemeljenu na konkretnim i dokazanim činjenicama i dokazima” o njegovoj “nenadnaravnosti” (lat. Declaratio de non supernaturalitate – što je šesti i najnegativniji stupanj procjene nekog ukazanja i duhovnog fenomena prema novim normama). U kontekstu Međugorja, ali i brojnih skeptika te protivnika tamošnjih navodnih ukazanja unutar same Crkve, čini nam se važnim istaknuti da je odluka Vatikana išla u suprotnom smjeru.

Pozitivni plodovi Međugorja

Današnja odluka Vatikana popraćena je objavom Note o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje „Kraljica Mira“, koju potpisuje prefekt Dikasterija za nauk vjere kardinal Victor Manuel Fernández, a u kojoj su detaljno opisani pozitivni plodovi tog duhovnog fenomena.

Točka 3. dokumenta među njih ubraja: “Brojna obraćenja, učestali povratak sakramentalnoj praksi (euharistija i sakrament pomirenja), brojna zvanja za svećenički, redovnički i bračni život, produbljivanje vjerničkog života, intenzivnija molitvena praksa, brojna pomirenja supružnika te obnova bračnog i obiteljskog života.”

Također se ističe bogat pastoralni i duhovni program u župi, seminari, Mladifest, duhovne vježbe, hodočašća, ali i “karitativne inicijative vezane uz različite zajednice i udruge, posebice one koje se brinu za siročad, ovisnike o drogama, alkoholičare, mlade s različitim problemima, osobe s invaliditetom”.

“Od posebnog značaja”, ističe se, “je prisutnost mnogih mladih, mladih parova i odraslih koji u Međugorju preko Gospe nanovo otkrivaju kršćansku vjeru”.

“Za razliku od drugih mjesta štovanja povezanih s ukazanjima čini se da osobe idu u Međugorje nadasve kako bi obnovile svoju vjeru, radije nego zbog nekih preciznih i konkretnih razloga; zabilježena je čak i prisutnost grupa pravoslavnih kršćana i muslimana”, navodi Dikasterij, zaključivši da se Međugorje “doživljava kao prostor velikog mira, sabranosti, iskrene i duboke pobožnosti koja se brzo i lako širi”.

Međugorske poruke

Analiza sadržaja Gospinih “navodnih poruka” (izraz koji sam Dikasterij ističe u točki 2. Note) zauzima središnje mjesto dokumenta.

Prvo se (točka 6.) pristupa naslovu “Kraljica mira” – kako se, prema navodima vidioca, Gospa sama predstavila – za koji se ističe da je “najoriginalniji naslov” koji “nudi teocentričnu i vrlo bogatu viziju mira”.

“Jedno od prevladavajućih obilježja duhovnosti koja proizlazi iz poruka je pouzdanje u Boga putem potpunog pouzdanja u Mariju, da bi bili oruđe mira u svijetu”, navodi Dikasterij.

Također se (točka 12.) ističe kristocentričnost poruka prema kojima se Marijin “zagovor i djelovanje pokazuju jasno podređeni Isusu Kristu koji je autor milosti i spasenja u svakoj osobi”.

Poruke, između ostalog, pozivaju na prepoznavanje važnosti Duha Svetoga (14.), ali i obraćenje.

“U porukama se stalno pojavljuje poziv za napuštanje svjetovnog načina života i pretjerane navezanosti na zemaljska dobra, zajedno s čestim pozivima na obraćenje, što otvara mogućnost pravoga mira u svijetu. Čini se da je obraćenje srž Gospine poruke”, stoji u 15. točki Note.

Kao važni navodi u porukama prepoznati su i “ustrajno poticanje da se ne podcijeni težina zla i grijeha” (16.), inzistiranje na “misi kao središtu” u kojem molitva vjernika nalazi svoj “vrhunac” (20.) te “bratsko zajedništvo” (22.) jer “međugorska duhovnost nije individualistička”.

S druge strane, Nota naglašava potrebu za “pojašnjenjima” nekih poruka. Tako se navodi (27.): “Sveukupnost poruka ima veliku vrijednost i drukčijim riječima izriče trajne pouke Evanđelja. Mali broj poruka se odaljava od ovih tako pozitivnih i poučnih sadržaja i čini se da čak dolazi do toga da im proturječe. Treba biti pozoran kako tih nekoliko zbunjujućih elemenata ne bi zasjenilo ljepotu cjeline.”

“Ovo nas dovodi dotle da se prisjetimo još jednog odlučujućeg načela: kada se prepozna djelovanje Duha Svetoga usred nekog duhovnog iskustva, to ne znači da je sve ono što pripada tom iskustvu lišeno svake nepreciznosti, nesavršenosti ili moguće zabune.”

Zbog toga se vjernicima poručuje da “moraju biti oprezni i razboriti u tumačenju i širenju navodnih poruka“.

Međugorje. Foto: Kruno Kozina

Među sadržaj koji se “treba razmotriti s posebnom brigom”, posebno se navode “prijekori i prijetnje”, “poruke župi”, “neprestano inzistiranje na slušanju poruka” i “Gospino ‘samouzdizanje’.

U točki 28. tako piše: “U nekim se slučajevima čini kao da Gospa pokazuje neku razdraženost jer se nisu slijedile neke njezine upute; upozorava tako na prijeteće znakove i na mogućnost da se više ne ukazuje, iako se kasnije poruke nastavljaju bez prekida.”

Napominje se i kako se “čini” kao da “Gospa želi kontrolu nad detaljima duhovnog i pastoralnog puta – zahtjevi dana posta ili upute o posebnim obvezama za različita liturgijska vremena – odajući tako dojam da se želi staviti na mjesto redovitih župnih tijela”, zbog čega Dikasterij ističe (29.) da “poruke ne mogu preuzeti redovito mjesto župnika, pastoralnog vijeća i sinodalno djelovanje zajednice u odlukama koje su predmet zajedničkog razlučivanja”.

Što se tiče spominjanja izraza poput “moj plan” ili “moj projekt” u kontekstu Gospe, Vatikan navodi da bi ti “izrazi mogli zbuniti”.

“Marija nema vlastiti plan za svijet i za Crkvu. Posljedično se ove poruke mogu tumačiti samo u ovom smislu: Gospa potpuno preuzima Božje planove, do te mjere da ih izražava kao svoje.” (35.)

Istaknut je i problem s “neprikladnom upotrebom riječi ‘posrednica’ u odnosu na Mariju” u nekim porukama (36.), zbog čega Dikasterij navodi da bi moglo doći “do pogrešnog pripisivanja Mariji mjesta koje pripada jedino i isključivo Sinu Božjemu koji je postao čovjekom”.

Unatoč tome, u Noti stoji kako mnoge od poruka koje treba razmotriti “mogu biti primjereno shvaćene u svjetlu sveukupnosti poruka”.

Inače, “Zaključak” dokumenta, predviđa mogućnost objave budućih ili prošlih navodnih Gospinih poruka, za što će odobrenje morati dati Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje (trenutno tu poziciju obnaša nadbiskup Aldo Cavalli) koji će, također, morati “provjeriti da u svakoj publikaciji koja prikuplja poruke bude uključena” Nota kao uvod.

Međugorska ukazanja i vidioci

Vatikanska Nota na nekoliko mjesta spominje međugorska “navodna ukazanja” te vidioce, što je, zapravo, i temelj duhovnog fenomena u Međugorju, premda Dikasterij ne donosi prosudbu o njihovoj nadnaravnosti (kao, uostalom, i u brojnim drugim slučajevima objavljenima nakon donošenja novih normi).

No očito je da se u dokumentu pokušava odvojiti mjesto izvornog događaja (Podbrdo) te se umanjuje značaj vidioca od kojih neki tvrde da im se i danas Gospa redovito ukazuje.

Tako u točki 3., komentirajući pozitivne plodove poput obraćenja, svećeničkih i redovničkih zvanja te obnove bračnog i obiteljskog života, Dikasterij ističe da se “takva iskustva događaju nadasve u kontekstu hodočašća na mjesta povezana s prvotnim događajima, radije nego tijekom susreta s ‘vidiocima’ radi prisustva navodnim ukazanjima”.

U točki 5. taj se navod potvrđuje isticanjem primjera osoba koje su “primile milost zvanja uz jaku želju da se sasvim predaju Bogu dok su bili na brdu navodnih ukazanja“.

Također, predzadnja točka (41.) dokumenta naglašava da cilj hodočašća u Međugorje ne bi trebao biti susret s navodnim vidiocima.

“Neka se ljudi koji idu u Međugorje snažno usmjere na to da prihvate kako se na hodočašća ne ide radi susreta s navodnim vidiocima, već radi susreta s Marijom, Kraljicom Mira i – vjerni ljubavi koju ona osjeća za svoga Sina – radi susreta s Kristom, kako bi ga slušali u meditaciji Riječi, sudjelovanjem u euharistiji i euharistijskom klanjanju, na način kako se to događa u mnogim svetištima diljem svijeta u kojima se s najrazličitijim naslovima časti Blažena Djevica Marija”, zaključuje se.