“Tko zna što će se još dogoditi?” Onaj tko postavi ovakvo pitanje općenito se boji donošenja odluka, a osobito onih koje su za cijeli život. Tko se sledi u trenutku kada treba o nečemu odlučiti, bit će jednako nesiguran i kada bude kupovao kuću, birao studij ili životni poziv ili pri odlučivanju treba li ili ne treba prihvatiti neki posao. Jer dogodilo nam se često da smo donijeli odluke koje se kasnije baš i nisu pokazale najboljima. No i dalje se živi, doduše možda nešto siromašnije i malo kompliciranije, ali na koncu sve je to više-manje isto.

Odabir partnera jedna je od onih odluka koje najdublje zadiru u naš život i iz temelja ga mijenjaju. Ipak, čovjek se odlučuje za samo jednoga životnog suputnika. Možda taj put nije još posve utvrđen, no što god se na njemu dogodilo, njih dvoje će se držati zajedno. Iako kasnije može jedno od njih susresti nekoga tko bi mu možda i bolje odgovarao kao suputnik, ipak sasvim se dobro živi i s vlastitim izborom, a zrela osoba zna da mu ni jedan odabir ne bi mogao pružiti raj na zemlji. Zrela osoba zna da svatko ima svoje jake i slabe strane, da s nekim bolje funkcionira ovo, a s drugim ono.

Nikada se ne zna što nas čeka. Utoliko je bolje kada se u potpunosti možemo osloniti na jednoga dobrog suputnika koji nam je istodobno i prijatelj i supružnik.

Brak? To ne može proći dobro!

Neke su veze izgledale kao da puno obećavaju, ali ih je uništio strah da će povrijediti jedno drugo ili strah da će sami biti povrijeđeni ili strah od rastave. Takav je strah često posljedica loših životnih iskustava. To se posebno odnosi na djevojke koje su kao mlađe proživjele rastavu braka svojih roditelja ili na mladiće koji su svjedočili beskrajnim svađama, čak možda i obiteljskomu nasilju. Kod njih postoji opasnost da možda nikada ne učine korak prema ozbiljnoj vezi.

Moja je prijateljica Doris dugo tragala za dobrim mužem. I konačno! Zaručili su se kada je imala 32 godine. Markus je bio savršen muškarac za nju. I mi, njezine prijateljice, bile smo oduševljene. Tri mjeseca prije ugovorenoga datuma vjenčanja proveli su nekoliko dana kod njegovih roditelja. A ondje se on okamenio. Dva dana mukle šutnje, trećega dana raskid. Ona se od toga šoka ni do danas nije oporavila. Svi mi koji smo ih poznavali tragali smo za mogućim uzrokom; morao je postojati u jednomu od njih dvoje. Ali nije bilo ničega. Nije bilo nikakva skrivena razloga koji bi onemogućio njihovu zajedničku budućnost. Ne, Doris i Markus bili su jednostavno stvoreni jedno za drugo.

Susret s roditeljima neposredno prije vlastitoga vjenčanja u Markusu je otvorio stare rane. Otac mu je dugo bio nezaposlen, zbog čega je postao depresivan i predao se alkoholu. Tukao bi majku i zlostavljao djecu. Zbog toga je Markus godinama kasnije posjećivao i psihoterapeuta. Tik prije njegova velikoga životnog koraka obuzela su ga sjećanja na djetinjstvo i probudila u njemu neizrecivu paniku. Svi se mi još i danas nadamo da će se predomisliti i vratiti Doris. Ona bi se još uvijek rado udala za njega.

Željela bih Markusu reći: “Mi nismo naši roditelji. Naša je sudbina u našim rukama, mi se ne moramo svađati ni opijati, mi ne moramo tući i razbijati sve oko sebe! Samo je na nama za što ćemo se odlučiti i kako ćemo se odnositi prema drugima. Što bolje poznajemo i razumijemo sebe, to bolje možemo predusresti ono loše. A zar nije Bog onaj koji nas može promijeniti? Duh Božji koji sve obnavlja?”

Ako i ti u sebi osjećaš Markusov strah, usredotoči se na to da si jedino ti kovač svoje sreće i da zasigurno ne ćeš ponoviti pogrješke svojih roditelja, ukoliko to ne želiš.

Rastava – što ako se dogodi i meni?

Podatci o rastavljenim brakovima zastrašuju. Nikakvo čudo da pristojan mladić razmišlja: “Ako rastava stvarno pogađa svaki drugi brak, zbog čega se to ne bi dogodilo i meni? Rastava znači brodolom, to znači da kao otac gubiš svoju djecu… Ne želim to! Radije ću se toga poštedjeti!”

I bio bi u pravu s ovakvom analizom kada bi rastava braka bila ruski rulet. Triput trebam okinuti, a jedan je metak u pištolju. Hoće li ispaliti? Ipak, sve to baš i nije posve točno. Jer hoće li neki brak biti uspješan ili ne, to ipak ovisi samo o bračnim partnerima!

Jedna je znanstvena studija[1] došla do sljedećega zaključka: kod većine parova koji su se rastali postojale su određene naznake od samih početaka. Primjerice, nisu se mogli usuglasiti oko broja željene djece. Ili oba su partnera na prvo mjesto stavljala karijeru, a ne obitelj. Takvi su parovi najčešće općenito iskazivali prilično negativan stav prema djeci, religiji, Crkvi, pa i prema vlastitim roditeljima.

Ova mi studija pruža nadu. Govori mi: uspješan brak nije čarolija, već se radi o zajedničkoj odgovornosti oboje supružnika. Ima puno stvari na koje čovjek može sam pripaziti i utjecati. Osim toga, za uspjeh braka već postoje mnogi prokušani recepti! Vrt se mora njegovati da ga ne uguši korov!

Za uspjeh braka važno je da rastava za oboje ne dolazi u obzir. Bivša žena ili bivši muž, to je isto tako nemoguće kao kada bi se reklo bivša sestra! Za kršćane bi rastava trebala biti nešto jednako nezamislivo kao što im je nezamislivo da bi Krist mogao napustiti kršćanstvo ili Bog Otac Duha Svetoga. S ovakvim polaznim stavom čovjek se ne će usuditi uskočiti u nešto jer se ne priprema unaprijed i namjerno “za svaki slučaj”. To možda naizvan ne djeluje previše pametno, ali ako bolje razmislimo, vidjet ćemo koliku zaštitu takav stav sa sobom donosi. S ovakvim uvjerenjem ubrzano opada vjerojatnost da će ikada doći do rastave braka.

Brak u normalnim slučajevima znači zajednička financijska sredstva i imetak. Pripadaju jedno drugome, ostaju jedno uz drugo, pa čemu onda dijeliti imovinu? Ipak, mislim da je jako važno da oba partnera imaju podjednak uvid u financijsko stanje obitelji te da su, u normalnim okolnostima, oboje ovlašteni za raspolaganje bankovnim računom drugoga te da su zajednički vlasnici nekretnina. To nema nikakve veze sa strahom ili nepovjerenjem, već samo odražava realnost: sve im je zajedničko.

No ako dalje baš nikako ne ide, neizbježan je raskid. Međutim, prije raskida postoje još mnoge mogućnosti koje se danas premalo koriste. Danas se ljudi olako rastaju jer nisu naučili podnijeti nikakvu žrtvu za drugoga. A ako otpočetka imate stav da je rastava nezamisliva, prije ćete posegnuti i okoristiti se jednom od tih mogućnosti te možda pronaći novi zajednički put sa svojim supružnikom.

Može li brak doista uspjeti?

Naše vrijeme, u kojemu pulsira zahtjev da mi se u svemu mora ugoditi i pohlepa za bogatstvom, pati od jedne velike nevolje: raspadanja brakova. A često ni brakovi koji uspiju opstati nisu blistavi uzorci. Kada sam u svojoj devetnaestoj godini došla na omanji katolički fakultet, prvi put u životu susrela sam se s ljudima koji su bili sretno vjenčani. Odmah sam upoznala više takvih parova. Svi moji profesori imali su sretne brakove. Nisam vjerovala svojim očima. Danas smo moj suprug i ja i sami postali takav primjer drugima. To nam je reklo nekoliko naših babysittterica i nekoliko naših prijatelja.

Kako je to žalosno! Svaka razorena obitelj zapravo znači čitav niz slomljenih srca, katkada i slomljenih života. A koliko se samo često događa da mlad čovjek u svojoj okolini ne može pronaći ili upoznati “normalnu”, sretnu obitelj! Međutim, kada razmišljam o široku krugu svojih prijatelja koji su u kršćanskim brakovima, tada stvari izgledaju posve drukčije. Ne mogu se sjetiti ni jednoga para kojemu ne bi odgovarao opis “normalne, sretne obitelji”. Vjerujte mi, ne pretjerujem. Među mojim kršćanskim prijateljima nema gotovo nikoga tko se rastao. Zato mi je i to sjajan dokaz da u ovomu našem kršćanstvu ima nečega posebnog.

Još uvijek nisam savršena

Danas se ženidbu opterećuje s teškim zahtjevima, sve mora biti kako treba. Ljubav mora biti kao na filmu, zajednički život isplaniran do zadnje pojedinosti, a kuća već izgrađena. Plaća treba dostajati za uzdržavanje najmanje petero djece. Nekako se u našim glavama vjenčanje od nekadašnjega zajedničkog početka preobrazilo u neki oblik krunidbe happy enda. Baš kao u bajkama: “I ako još nisu umrli, onda i danas sretno žive.”

U stvarnosti je sve to prilično nelogično jer se vjenčanjem zapravo stječe životni suputnik. Pa zbog čega bi onda svatko od njih dvoje trebao sve unaprijed priskrbiti samo za sebe kada mnoge stvari idu znatno lakše u dvoje? Kuća se još stigne izgraditi i kada stigne prvo ili drugo dijete. Zaraditi novac u dvoje ispada dvostruko lakše, a ljubav… da, o ljubavi se sve najbolje može naučiti upravo u braku.

Raznježim se kada mi studentski par kaže: “Još ne znamo gdje ćemo živjeti ili kakve ćemo poslove raditi. Sada nemamo ni love, ali – zajedno ćemo sve to lako srediti!”

Imala sam profesora koji je bio poznat po ljubavi prema svojoj ženi. I nakon dvadeset godina braka još se redovito događalo da on zaboravi na sve oko sebe čim bi se ona pojavila na vratima. Još se dobro sjećam kako je njegovo lice zasjalo i kako je posve smetnuo s uma moje odgovore kada je ona tako jednom usred ispita ušla u njegov kabinet. Mi, studenti, brzo smo shvatili da u tim trenutcima ne moramo čak ni završiti svoj odgovor na ispitno pitanje. “A kako je bilo na vašemu vjenčanju, profesore?” jednom je nas nekoliko romantičnih studentica znatiželjno upitalo. “Na našemu vjenčanju? Pa onda se još nismo ni znali voljeti!” Prave životne bajke ne završavaju svadbenim slavljem. One vjenčanjem tek započinju.

Stoga, nemojmo otezati sa ženidbom čekajući da nam ljubav i život postanu savršeni. Bez obzira što rodbina mislila, brak i jest zato tu da se zajedno uhvatimo u koštac sa životom i da u tomu suočavanju s njim postajemo sve vrsniji u pitanjima ljubavi.

Ženidba je izraz prave ljubavi

Moja prijateljica Karin dugo je hodala s Maxom. Oboje su držali da je za njihove pojmove ženidba previše staromodan običaj, a tako su mislili i prije no što su postali par. Ali kada im se veza raspala, ona mi se povjerila: “Premda sam uvijek i sama bila protiv vjenčanja, boljelo me je što se ne želi vjenčati sa mnom. Cijelo sam vrijeme imala osjećaj kako me jednostavno ne voli dovoljno da bi se htio potpuno vezati za mene.”

Društvene ideologije gube svoju vrijednost kada se nađu licem u lice s našom glađu za ljubavlju. Ljudi su stvoreni za to da se u cijelosti vežu uz drugoga i da se netko veže uz njih. Sve ostalo čovjeku je jednostavno premalo. Ne želi li se muškarac vjenčati sa ženom svojega života, mora postojati skriveni razlog. Zašto to ne želi? Možda ona i nije žena njegova života? Možda uz njega samo gubi svoje najbolje, dragocjene godine? Treba dobro pripaziti na signale, one između redaka. I ne treba čekati vječno.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler Kako pronaći ljubav svoga života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati ovdje.

[1]  Prof. dr. Laszlo A. Vaskovics, Državni institut za istraživanje obitelji na Sveučilištu Bamberg, 1998.