Svi znamo kako se, ne izgovorivši ni riječ, možemo služiti govorom tijela. Mahanje rukom znači: “Zdravo” ili: “Doviđenja”. Slijeganje ramenima znači: “Ne znam.” Stisnuta šaka izražava srdžbu.

Što bi to spolni čin trebao izraziti? Koji je njegov pravi jezik, pravo značenje? Po Ivanu Pavlu II., tjelesno sjedinjenje muškarca i žene treba izraziti božansku ljubav. Na to smo pozvani i za time čeznemo. Ništa manje od toga nikada ne će utažiti našu najdublju bol. Znademo to u svojim srcima.

Upravo tu, u konzumiranju sakramenta što su ga primili, supružnicima je namijenjeno da na najpotpuniji mogući način sudjeluju u “velikome otajstvu” Božje ljubavi, otajstvu Kristova sjedinjenja s Crkvom (v. Ef 5,31–32). Bili oni toga svjesni ili ne, to je sakramentalna snaga “jezika njihovih tijela”. Ili, kako to Papa posve otvoreno izražava: “Kretnjama i reakcijama, čitavom… dinamikom napetosti i užitka – čiji je izravni izvor tijelo u svojoj muškosti i ženskosti – svime time čovjek, osoba, ‘govori’… Upravo na razini toga ‘jezika tijela’… muškarac i žena uzajamno izražavaju sami sebe na najpotpuniji i najdublji mogući način koji im omogućavaju… njihova muškost i ženskost” (TOB 123,4).

No, ako “tjelesna ljubav” ima izražavati “jezik ‘agapea’” (TOB 92,7), moramo taj jezik ispravno razumjeti. Čini se kako Kristovu ljubav odlikuju četiri osobita svojstva. Prije svega, Krist svoje tijelo predaje slobodno (“Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem”, Iv 10,18). Potom, on svoje tijelo predaje u potpunosti – bez pridržaja, uvjetovanja ili pak sebične proračunatosti (“do kraja ih je ljubio”, Iv 13,1). Kao treće, on svoje tijelo predaje vjerno (“ja sam s vama u sve dane”, Mt 28,20). Kao četvrto, on svoje tijelo predaje plodonosno (“ja dođoh da život imaju”, Iv 10,10). Ako muškarci i žene žele izbjegavati zamke lažne ljubavi i živjeti svoj poziv u punini, njihovo sjedinjenje mora izražavati onu istu slobodnu, potpunu, vjernu i plodonosnu ljubav koju izražava Kristovo tijelo.

Drugo je ime za ovakvu vrstu ljubavi brak. Upravo je to ono na što se mladenka i mladoženja obvezuju na oltaru. Svećenik ili đakon ih pita: “Jeste li ovamo došli slobodno i bez prisile kako biste sklopili ženidbu? Obećajete li jedno drugome ostati vjerni do smrti? Jeste li spremni u ljubavi od Boga primiti djecu?” Mladenka i mladoženja svatko za sebe na to odgovara: “Jesam.”

Jednako tako, supružnici bi tu istu bračnu privolu trebali iskazati svojim tijelima svaki put kada postaju jedno tijelo. “Doista, same riječi: ‘Uzimam tebe za svoju ženu/svoga muža”, kaže Papa, “mogu jedino biti ostvarene bračnim činom.” S bračnim činom “prelazimo u stvarnost koja odgovara tim riječima. I jedan i drugi element su značajni što se tiče strukture sakramentalnoga znaka” (TOB 103,3). U bračnome činu riječi bračnih zavjeta postaju tijelom. Upravo u tome muškarci i žene trebali bi utjelovljivati božansku ljubav. Lijepo je kada se bračni par vrati u crkvu obnoviti zavjete prigodom posebne obljetnice, no to ne potkopava činjenicu da su muž i žena svaki put kada se upuštaju u bračni čin pozvani obnavljati bračne zavjete “jezikom svojih tijela”.

Razlikovanje između istinskih i lažnih proroka

Crkvena spolna etika počinje imati smisla kada je se promatra na opisani način. Učenje Crkve nije licemjeran popis zabrana, već poziv da prigrlimo vlastitu “veličinu”, naše od Boga dano dostojanstvo. Poziv je to na življenje ljubavi za koju smo stvoreni, ljubavi za kojom tako žarko čeznemo.

Ivan Pavao II. ide tako daleko da tijelo i spolno sjedinjenje naziva “proročkima”. Prorok je netko tko govori u ime Božje, tko naviješta njegovo otajstvo. Bračni zagrljaj treba navijestiti upravo to. No, kako Papa dodaje, trebamo pozorno razlikovati istinske od lažnih proroka (v. TOB 106,4). Ako tijelima možemo govoriti istinu, jednako tako možemo govoriti i laži.

Svi znademo kako je moguće lagati tijelom. Pretpostavimo da vam prodavač rabljenih automobila “podvali” loše vozilo, a potom se s vama rukuje. Nije li time svojim tijelom izrekao laž? A što je s Judinim poljupcem? I to je bila laž. Što mislite, tko nas to potiče da lažemo tijelima? Bi li to mogao biti… Sotona!? “Otac laži” želi da svojim tijelima govorimo njegov jezik. Zašto? Kako bi nas odijelio od “velikoga otajstva” Kristova sjedinjenja s Crkvom – odnosno od vječnoga života.

Bitka za čovjekovu dušu vodi se preko istine o njegovu tijelu. Ako je tijelo namijenjeno pjevanju najuzvišenije od svih pjesama – Pjesme nad pjesmama – moramo biti svjesni kako postoji neprijatelj koji mrzi sklad između božanskoga i ljudskoga kojom ta pjesma odiše te doslovce paklenski snuje u nju ubaciti svoje vlastite pogubne tonove. Ako je Bog stvorio tijelo kao znak njegove vlastite ljubavi i života, neprijatelj želi taj znak pobiti požudom i smrću. Kako je primijetio Ivan Pavao II.: “Kada se supružnici sjedine kao muž i žena… nalaze se u situaciji u kojoj se sukobljavaju sile dobra i zla.” Njihovi izbori i djela, doista, “poprimaju svu težinu ljudskoga postojanja u njihovom međusobnom sjedinjenju” (TOB 115,2,3).

Evanđelje tijela

“Srž evanđelja” je, po Ivanu Pavlu, “navještaj živoga i bliskoga Boga, koji nas poziva na duboko zajedništvo sa sobom… to je potvrda neraskidive veze između osobe, njezina života i njezine tjelesnosti; to je predstavljanje ljudskog života kao života u odnosu”. Kao posljedica, kaže Papa, “život nalazi svoj smisao u primljenoj i darovanoj ljubavi, na čijem obzorju crpe punu istinu spolnost i ljudska prokreacija” (EV, br. 81).

Ovo bismo duboko utjelovljeno viđenje mogli nazvati “evanđeljem tijela”. Riječju, evanđelje je poziv na zajedništvo. Za time svi žudimo i to je ono što viču sama naša tijela: zajedništvo! Kao što Ivan Pavao ustvrđuje u svome pismu o novome tisućljeću: “Učiniti Crkvu domom i školom zajedništva: to je veliki izazov s kojim smo suočeni u tisućljeću koje upravo počinje, ako želimo biti vjerni Božjemu planu i odgovoriti na najdublje težnje svijeta” (NMI, br. 43).

No, tu radosnu vijest o ljubavi i zajedništvu – to “evanđelje tijela” – možemo prenositi jedino ako smo i sami njome prožeti i oživljeni. Kako je papa Pavao VI. rekao u svome velikom apostolskom nagovoru O evangelizaciji u suvremenome svijetu: “Crkva je evangelizator, ali započinje tako što prvo i sama biva evangelizirana” (br. 15). Nema nikakve dvojbe kako se, u iznošenju svoje teologije tijela, Ivan Pavao II. prije svega obraćao samoj Crkvi.

Čini se kako vrlo malo kršćana shvaća da je slika evanđelja utisnuta u njihova vlastita tijela, kao i u njihovu živu želju za sjedinjenjem. Brojni su se katolici dali zavesti današnjim krivotvorinama i neprijateljski se odnose prema crkvenome učenju. Stoga, ukoliko se situacija ne promijeni unutar same Crkve – ukoliko ona sama prvo ne bude evangelizirana – ne će moći evangelizirati druge.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Teologija tijela za početnike. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.