Ne! To ne znači da ste homoseksualac. (Prisjetite se, ontološki govoreći nitko nije homoseksualac.) To znači da živite u svijetu koji je obilježen istočnim grijehom i da ste nesigurni oko svojega muškoga identiteta. Dobrodošli u ljudsku vrstu.

Vaša borba nije nesavladiva zapreka za zdravi, sveti brak. Ako ste spremni suočititi se sa svojim izazovima i zatražiti Kristovu pomoć kako biste mogli biti suprug i otac u skladu sa svojim pozivom, ne bi trebalo biti nikakvoga razloga da vaš problem uništi vaš odnos sa ženom i djecom. Zapravo, vidio sam kako brakovi i obitelji rastu u velikim skokovima nakon što supružnik sa istospolnom sklonošću zatraži prikladnu pomoć.

Kako možete nadvladati tu privlačnost koju ponekad osjećate? Prije nego što vam ponudim neke konkretne prijedloge, svoj ću odgovor započeti pričom o vlastitim borbama i o načinu na koji je Gospodin djelovao u mojemu životu s ciljem da mi pomogne.

Već sam spomenuo da sam kao tinejdžer (pa čak i u svojim dvadesetim godinama) prošao bolno razdoblje propitivanja svojega muškoga identiteta. Jako me je mučila činjenica da su me nekako privlačili i primamljivali muškarci za koje sam mislio da su bili muževniji od mene. Kad god bih se našao u prisutnosti takve osobe (na primjer, kakvoga “pastuha” na koledžu), osjećao bih strašnu nesigurnost u samoga sebe.

Slušanje vrpci s jedne konferencije o rodnim pitanjima i osobnomu ozdravljenju pomoglo mi je da konačno nađem smisao iz ovoga mučnoga nutarnjega previranja. Nekoliko je predavanja održao muškarac koji je mnogo godina živio aktivnim homoseksualnim životom. Premda ne mogu reći da su moje sklonosti ikada bile u potpunosti erotizirane poput njegovih, kako je vrlo iskreno govorio o svojim borbama i ozdravljanju, njegova je pripovijest u meni odjeknula.1

Dječaci, samim time što su dječaci, imaju urođenu potrebu poistovjetiti se s onime što je muževno. Imaju urođenu potrebu postati muškarci. Po prirodnomu tijeku stvari, dječak zadovoljava ovu potrebu potrebu preko zdravih odnosa s muškim uzorima poput kojih i sam sasvim prirodno teži biti (na primjer, njegov otac, stričevi, djedovi, učitelji, treneri).

U nedostatku zdravih odnosa, odnosno u nedostatku muških uzora vrijednih oponašanja, dječaci i mladići prirodno će nastojati ispuniti tu prazninu. Oni će ih obožavati, željeti biti s njima i privlačit će ih oni muškarci za koje smatraju da su već “postali muškarcima”. Ta želja ne postaje uvijek erotizirana, ali može postati i katkada postaje.2

Činjenica da gotovo svaki dječak vješa postere svojih “junaka” na zid ukazuje na tu dinamiku. Dječaci istražuju što to znači biti muškarac. Na žalost, ono što svijet pruža strašno je iskrivljeno.

Kao rezultat toga, dječaci i mladići na kraju pronalaze polaznu točku značenja muževnosti u svim vrstama iskrivljenih slika kao što su “zavodnik”, “mišićav muškarac”, “atraktivan muškarac sa stilom”, “Marlboro muškarac” – ili kako god ga već nazvali. A svjesno ili nesvjesno, oni čeznu postati slika onoga što se nastanilo u njihovim dušama kao nešto “krajnje muževno”.3 Ako ne dorastu toj slici, postaju strašno nesigurni, naročito u prisutnosti onih muškaraca za koje misle da utjelovljuju tu sliku više od njih samih.

Ta je nutarnja dinamika za mene postala izazovna stvarnost dok sam radio na jednomu od prvih poslova izvan koledža. Žena koja je sjedila iza mene bila je ona vrsta djevojke koja je vješa Chippendale postere u svojemu radnomu odjeljku (izraz Chippendale izvorno se odnosi na umjetnički stil u izradi namještaja u Engleskoj u 18. st. Karakteriziraju ga masivnost i naglašene obline. U ovomu se tekstu odnosi na suvremene plesne skupine naglašeno mišićavih muškaraca koji izvode erotske plesove s karakterističnim gornjim dijelom plesačkoga kostima koji se sastoji samo od leptir mašne i manžeta košulje na inače golomu torzu, prim. prev.). Te fotografije nabildanih pastuha u pripijenim muškim tajicama te leptir mašnama oko vrata pokrenule su sve moje nesigurnosti, tako da sam izbjegavao njezin radni odjeljak kao kugu. Jednoga sam dana protiv svoje volje slušao njezin razgovor s prijateljicom. Opisivala je kako je sanjala sličnoga muškarčinu kako jaše na svojemu bijelomu pastuhu obalom oceana i kako u valovima s njome divlje spolno opći.

Nisam sklon vizijama, ali sam upravo tada imao jednu, iako sam se zaista trudio ne prisluškivati njezin razgovor. Vidio sam opisanoga muškarca kako hoda obalom. Predstavljao je sve ono za što su me godine života u ovomu društvu uvjerile da znači biti muškarac: naglašeno mišićav, privlačan, uglađen. On nije bio tek neki muškarac. Bio je to onaj pravi muškarac. U nekomu dijelu moje duše, bio je sve što sam ja želio biti, a nisam bio.

Potom sam ugledao drugoga muškarca kako hoda pokraj njega. On je bio sve ono za što me je društvo uvjerilo da nije muževno. Ništa me nije privlačilo k njemu. Bio je slab, izobličen, izudaran, krvav. Na glavi je nosio trnovu krunu i imao je tragove bičevanja po cijelomu tijelu.

Onda mi je neki glas postavio pitanje. Mogu samo pretpostaviti da se radilo o Božjemu glasu: “Tko je pravi muškarac i s kim se želiš poistovjetiti?”

Bio sam osupnut. U tomu sam trenutku shvatio da sam vjerovao u laž, štovao je štoviše kao božanstvo.4 U tomu sam trenutku shvatio da je sva moja nesigurnost kao muškarca proizašla iz preuzimanja lažne slike muškosti kao polazne točke mojega identiteta.

Moje je srce uzviknulo: “Isuse, ti si pravi muškarac. Odlučujem da ću se poistovjetiti s tobom.”

A onda mi je srce potonulo. Čekaj malo, pomislio sam. Odlučim li se poistovjetiti s Kristom, odlučim li tragati za samim smislom svoje muževnosti u njemu, odnosit će se prema meni kao prema njemu. Svijet me ne će potvrditi kao muškarca. Svijet će mi se izrugivati, ismijavati me, pljuvati mi u lice, “razapeti” me.

Protrnuo sam. Ali Istina me je privlačila i podarila mi je milost da odbacim svojega idola.

Imao sam mnogo prekretnica u svojemu životu. Ova svakako spada među tri najznačajnije. U tomu se viđenju sažeo uzrok godinâ mojih nesigurnosti i straha.

Nekoliko sam dana namjerno odlazio u radni odjeljak te žene kako bih zurio u lica tih Chippendale plesača. Više nisam bio u vlasti te laži. Bio sam kadar gledati te izobličene slike onakvima kakve su bile i stajati čvrsto potvrđujući svoj muški identitet u Kristu.

Zapravo, shvatio sam da bi ti muškarci trebali htjeti biti poput mene. Ne zato što sam tako velik, nego zato što tražim Krista. Otada se nisam sasvim oslobodio svojih nesigurnosti, ali toga je dana došlo do dramatičnoga pomaka u mojoj duši koji me i dalje drži na sigurnome kad god sam u iskušenju povjerovati u laži o smislu muškosti.

Ne postoji čarobna formula za ozdravljenje zbrkanih emocija i želja, ali na temelju svojih iskustava, navodim četiri savjeta:

Obrazujte se. Pročitajte bilo koju knjigu koja predstavlja pravovjerno kršćansko poimanje istospolne sklonosti.

Pogledajte u svoju dušu i prepoznajte lažna vjerovanja o smislu muškosti. Usporedite s Kristom sve što mislite da znači biti muškarac. On je istinski uzor muškosti: Ecce homo! (Evo čovjeka!”, usp. Iv 19,5).

Štovati Krista i poistovjećivati se s njime nije idolatrija, jer on je Bog! To je slika u koju bismo se trebali ugledati jer to je slika po kojoj smo stvoreni. Na taj način postajemo ono što jesmo.

Kad osjetite sklonosti prema drugim muškarcima, naučite razlučivati što one znače. Neuredne sklonosti najčešće proizlaze iz onoga čemu se divimo, ali se bojimo da nam to manjka. Kad uočimo tu određenu kvalitetu u drugima, ponekad je želimo unijeti u sebe tako jako da to može prerasti u opsesiju.

Razmrsite te neurednene želje, i otkrit ćete da ono što želite jest unijeti Krista u sebe. I hvala Bogu, Krist nam daje samo svoje tijelo da ga blagujemo u euharistiji. Dozvolite li euharistiji da bude izvor vašega identiteta kao muškarca, otkrit ćete da vam ništa ne manjka, pa će te neuredne sklonosti izblijediti.

Ne krećite u to sami. Podijelite svoje borbe s povjerljivim prijateljem, duhovnikom ili savjetnikom za kojega znate da će vam dati zdrav, kršćanski savjet.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.


1 Mario Bergner, čovjek koji je držao ta predavanja, napisao je knjigu u kojoj je ispripovijedao svoju priču pod nazivom Setting Love in Order (Baker,  Grand Rapids, Mich., 1995).

2  Raspraviti teorije o izvorima homoseksualnosti nadišlo bi opseg ove knjige. Ima ih nekoliko. Ovdje je moj jedini cilj ukratko objasniti kakav sam smisao izvukao iz vlastite “krize identiteta” te istaknuti kako su isti uvidi pomogli muškarcima s raznim stupnjevima istospolne privlačivosti u boljemu shvaćanju sebe.

3  Upitajte homoseksualnoga muškarca o njegovim seksualnim fantazijama, gotovo će vam uvijek opisati sebe u sjedinjuju s idealiziranim slikama muškosti. Opisujem upravo onu jednostavnu dinamiku kakva se dogodila u mojemu osobnomu životu, samo sada u njezinoj erotiziranoj krajnosti. Leanne Payne, savjetnica s godinama iskustva u pomaganju muškim homoseksualcima, opisuje taj fenomen kao “kanibalističku prisilu”. Kanibali, očito, tipično jedu samo one ljude koje obožavaju, u nadi da će steći njihove karakteristike. Homoseksualni muškarci, ona vjeruje, nastoje steći ona muževna svojstva koja vide u svojemu spolnomu partneru (ili izmaštanomu partneru), pribojavajući se da ih sami nemaju. Njezine je knjige Broken Image (Baker, Grand Rapids, Mich., 1981. i 1996.) i Healing Homosexuality (Baker, Grand Rapids, Mich., 1996.) vrijedno pročitati bez obzira borite li se s istospolnom privlačnošću ili ne.

4  Sveti Pavao je dotaknuo temeljnu istinu opisujući korijen istospolne privlačivosti kao idolopoklonstvo (usp. Rim 1,23–27).