POZIV NA ISTINSKU LJUBAV

Na što je sv. Pavao mislio kada je rekao: Žene, budite podložne muškarcima?

Brak nije zajedništvo ni dviju duša ni dvaju tijela, nego dviju osoba. Njihovo je jedinstvo zaista “sjedinjenje”, neponovljivo spajanje tijela i duše koje pruža duboki užitak, a to spajanje muža i žene od početka je odredio Bog.

Foto: Shutterstock

Poziv na ljubav prema drugoj osobi u okviru sakramenta braka poziv je da ljubimo tu osobu ne samo dobrohotnošću koju trebamo iskazivati prema svima, nego i spolno. U braku je muškarac pozvan ljubiti ženu cijelim svojim bićem, svojom dušom i svojim tijelom. Brak nije zajedništvo ni dviju duša ni dvaju tijela, nego dviju osoba. Njihovo je jedinstvo zaista “sjedinjenje”, neponovljivo spajanje tijela i duše koje pruža duboki užitak, a to spajanje muža i žene od početka je odredio Bog.

Ali zašto je u cijeloj prirodi, od tučka i prašnika biljaka do muških i ženskih insekata, ptica, životinja i ljudi, Bog stvorio spolnost? Znamo da je ona stvorena po volji Božjoj, ali zašto?

Budući da se slika Stvoriteljeva nalazi u svemu što je Bog stvorio, i da je spolnost jedna od najrezonantnijih struna koja odzvanja cijelim Božjim djelom stvaranja, Bog mora da u spolnosti nalazi nešto predivno što istinski odražava božansku narav. Zar može biti više značenja u bračnoj ljubavi?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U Evanđelju Isus inzistira na neraskidivosti bračnog saveza kao Božjeg djela. Također znamo da Crkva, vođena Duhom Svetim, ubraja brak među sedam svetih sakramenata, okrunivši naravnu instituciju braka posebnom svetošću. Doista, Poslanica Efežanima opisuje jedinstvo muža i žene kao jedinstvo u Kristu.

Bračna intimnost mora odražavati Kristovu ljubav

Materijalna je briga, naravno, potrebna, ali za ženu je ona daleko manje važna od spoznaje da je njezin muž ljubi, želi i poštuje. Muž koji dopusti da njegovo iskazivanje ljubavi postane stvar povremenoga “romantičnog” trenutka, ili da se spolni čin pretvori u rutinu spavaće sobe, ili dopusti da i sama pomisao na znakove ljubavi iščezne s godinama, dovodi svoj brak u opasnost. On time također zaustavlja i rast sebe kao čovjeka. Njegova bi se zrelost trebala ostvarivati nastojanjem da postane što vještiji i osjećajniji u pružanju ljubavi u svakoj dimenziji svog braka.

Naš je svijet pun muškaraca i žena koji se osjećaju neispunjenima: ženâ koje nisu sigurne da su željene, ženâ koje žude za intimnošću, ženâ koje osjećaju da im je zadaća braniti ego svoga bračnog druga kako ne bi postao osoran; ženâ koje neprestano moraju dvoriti muškarce koji su toliko nebrižni da odbijaju podijeliti odgovornost za kućanske poslove – čak i kada njihove žene rade puno radno vrijeme izvan kuće.

Čak i ako se plamteće strasti svadbenog dana ne pretvore baš u sagorjeli ugljen sudnice za razvode, ipak se može dogoditi da onaj isijavajući žar zamre. Ono što je jednom bila obostrana želja za davanjem, ono izvanjsko strujanje kojim nutrina jedne osobe teče prema nutrini druge, postalo je samo želja za primanjem, pohlepa za osobnim užitkom maskirana u ljubav. Bračna intimnost tako prestaje biti izvor uzajamnog obogaćivanja i postaje izvor uzajamnog osiromašivanja.

Ali to ne treba biti tako: zaista, to se događa samo zato što muškarci i žene dopuštaju da njihova ljubav postane na neki način bogohulna. Oni su ovaj bogougodan i sveti odnos, odnos koji odražava odnos Krista prema njegovoj Crkvi, sveli na razinu bogohulnog. Okrenuli su leđa Božjem životu koji teče kroz njihov brak; zanijekali su Božji život u svojim bračnim drugovima.

Vodstvo ne znači dominaciju

Ili kako to kaže papa Ivan Pavao II.: “Kada je sv. Pavao napisao da ‘žene moraju biti podložne svojim muževima kao Gospodinu’ (usp. Ef 5,22), on nije pritom mislio da je muž ženin ‘gospodar’ i da je međuosobni savez braka savez dominacije muža nad ženom. Ne smije biti nikakve dominacije s jedne strane. Svako od njih treba biti podložno onom drugom iz osjećaja kršćanskog poštovanja.”

Muž iskazuje svoju ljubav prema ženi nesebičnom žrtvom nalik onoj Kristovoj. Ljubav muža prema ženi treba biti tako nesebično spremna na žrtvu da se ne će zaustaviti ni pred potpunim žrtvovanjem samog života za svoju ljubljenu, baš kao što je Krist umro na križu za svoju Nevjestu, Crkvu, koja smo mi. Ali, malo je onih od kojih se zaista traži da umru za one koje ljube; ono što se uobičajeno traži od nas jest strpljenje, velikodušnost i dobro raspoloženje, kao i spoznaja o potrebama naših supruga i spremnost da te potrebe zadovoljimo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Clayton C. Barbeau Glava obitelj. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 7. rujna 2019.

Možda vam se svidi