Sakramentalni znak braka

Svaki sakrament posjeduje osobit materijalni znak koji priopćava duhovnu stvarnost milosti što je označava. Primjerice, materijalni znak krštenja – polijevanje osobe vodom – stvarno i istinski priopćava duhovno čišćenje duše te osobe od istočnoga grijeha. Što je onda znak sakramenta braka koji bračnome paru priopćuje milost Božje ljubavi?

Pojednostavimo li prilično složenu raspravu, može se ustvrditi kako su tijekom stoljeća postojale dvije škole misli. Većina teologa smatrala je razmjenu zavjeta (bračni pristanak) znakom braka. Drugi su smatrali kako je taj znak konzumacija braka u spolnome odnosu. Zapravo, ukazujući na cjelovit odnos između bračnih zavjeta i spolnoga čina, Ivan Pavao II. kaže kako su oba ova gledišta ispravna sve dotle dok ih se valjano drži zajedno (v. TOB 103,3).

Primjećuje kako sakramentalni znak braka ima “višestruke sadržaje” (v. TOB 105,6). Započinje izmjenom pristanka, biva konzumiran spolnim činom, a supružnici ga u samima sebi nose za čitava svoga života u braku. Što, dakle, muža i ženu čini sakramentalnim znakom Božje duhovne i božanske ljubavi? Njihova tijela – kao i “jedno tijelo” koje postaju.

Sjećate li se Papine temeljne postavke? “Tijelo je, zapravo, i samo ono, sposobno učiniti vidljivim ono što je nevidljivo: duhovno i božansko.

Stvoreno je kako bi u vidljivu stvarnost svijeta prenijelo otajstvo skriveno od vječnosti u Bogu te tako bilo njegovim znakom” (TOB 19,4). Jedino u tome kontekstu možemo brak shvatiti kao sakramentalni znak. Stoga, ako bračni zavjeti izražavaju “jezik srca” – “jezik duha” – mora postojati i odgovarajući “jezik tijela”.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Teologija tijela za početnike”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.