„Jednom kada ostaneš bez njega, gotovo je.“ Samo mi je to prolazilo kroz glavu, jer sam znala da ne mogu vratiti svoje djevičanstvo. Jedna loša veza vodila je u drugu i sa svakim prekidom dolazio je još dublji očaj. Nakon nekoliko godina ovoga, postala sam umorna od bježanja od stvarnosti i skrivanja od istine. Bilo mi je muka od toga da nikad ne mogu imati mira.

Kaže se da ako se janje stalno odvaja od stada i konačno odluta ususret opasnosti, pastir će mu slomiti noge a zatim ga nositi na ramenima i osobno brinuti o njemu. Dok mu ne zarastu kosti da opet može hodati, janje je već toliko zavoljelo pastira i razvilo povjerenje u njega da više nikada ne će otići od njega. Ja sam se osjećala baš kao to polomljeno janje, pokušavajući mnogo puta pobjeći od Boga kako bih pronašla ljubav koju mi samo on može dati. Za moje dobro dopustio je da dotaknem dno.

Njegove riječi: “Bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15,5) nikad mi nisu bile jasnije. Dotad sam mislila da bez mladića ne mogu ništa. Ali shvatila sam da osjećaji nijednoga muškarca ne mogu zamijeniti sigurnost koja dolazi od spoznaje da te Bog ljubi.

Mnogo sam puta ponavljala da je za mene kasno, ali sam znala da je to izvlačenje, opravdanje za neprihvaćanje izazovnoga zadatka da vratim svoje samopoštovanje. Kočile su me moja lijenost i taština.

To je također značilo da si nisam oprostila. Svatko na svijetu ima nešto u svojoj prošlosti što bi želio izbrisati. Oni koji žive sjajnim životima oni su koji znaju učiti iz vlastitih pogrješaka, umjesto da ih ponavljaju i dopuštaju sebi da budu poraženi od njih.

Zato imaj malo pouzdanja u sebe i malo vjere u Boga. Žaljenje zbog prošlosti može se učiniti nadmoćnim, ali Božja je ljubav veća.

Razumljivo je da životne tragedije uzrokuju da posumnjamo u Boga. Ali čak i onda kada ti se čini da je tvoja vjera nestala i da je ljubav nemoguća, ne odustaj od nade. Papa Ivan Pavao II. rekao je mladim ljudima: “Vaša srca nose tako mnogo rana, koje je najčešće uzrokovao svijet odraslih!”1  Sveti Otac je rekao da je u životu prošao kroz mnogo tame, ali napisao je: “Vidio sam dovoljno dokaza da budem nepokolebljivo uvjeren da nikakva teškoća, nikakav strah nije tako velik da može u potpunosti ugušiti nadu koja vječno izvire iz srca mladih ljudi. Ne dajte da nada umre! Uložite svoje živote u nju! Mi nismo zbroj slabosti i promašaja; mi smo zbroj Očeve ljubavi za nas.”2

Zato ne mislite da ste bezvrijedne ili manje vrijedne zbog svoje prošlosti. Bez obzira na to što se dogodilo, još uvijek imate sebe. Još uvijek ste jedinstveno Božje stvorenje, stvoreno iz ljubavi i za ljubav – ljubav koju ti je Bog namijenio kada te je oblikovao u majčinoj utrobi. Ako si pozvana na brak, tada ćeš, predajući se sada u potpunosti Bogu, jednoga dana biti sposobna dati se u potpunosti svojemu mužu kada se udaš.

“Koji bi dobar mladić htio mene?”

Prljava. Postoji li jedna riječ kojom bih opisala ono čega sam se bojala da će ljudi misliti o meni, to je ta. Kad sam upoznala svojega budućeg supruga i saznala da je još uvijek djevac, sve sumnje svijeta počele su me napadati: “Nemoguće da će netko poput njega željeti provesti ostatak svojega života s nekim poput mene. Kada bi znao što sam sve radila prošlih godina, pobjegao bi od mene.”

Ali nije. Dan kada sam mu povjerila svoju prošlost, bio je jedan od najtežih u mojemu životu. Tek sam tada, pogledavši u njegove oči pune praštanja, postala svjesna opsega i veličine onoga bez čega sam ostala. Suze su još jedno vrijeme nailazile, ali sam naučila da je živjeti u čistoći istinski iscjeljujuće i da se Boga ne može nadmašiti u velikodušnosti. Danas mi je način na koji me moj suprug gleda podsjetnik da je Isusovo obećanje bilo istinito: “Evo, sve činim novo” (Otk, 21,5).

Tijekom svih mojih loših veza duboko u sebi znala sam da Bog od mene želi nešto drugo. Ali mu nisam željela vjerovati. Čeznula sam za ljubavlju, no dio mene govorio mi je da zaboravim na tu bajku: “Odustani. Ne postoje dobri mladići. A čak i da postoje, ne bi te htjeli.” Ironija je u tome kako u jednom trenutku kažemo da nijedan mladić ne bi htio čistu djevojku, a u drugom da nijedan mladić ne bi htio nas jer nismo čiste.

Dakle, koji bi te dobar mladić htio? Za početak, Isus. Što se tiče njega, nema straha da te ne voli. Većina je djevojaka pozvana na bračni život, no naša bi srca također trebala biti otvorena za poziv da postanemo Kristovim zaručnicama i živimo redovničkim životom. Sve čeznemo za bračnom ljubavlju, a on je zaručnik koji će nas uvijek dočekati s dobrodošlicom.

Božji planovi za nas neizmjerno su veći od ičega o čemu možemo i sanjati. Nije važno što smo radili. Važno je samo kamo idemo s ovoga mjesta gdje smo sada. Kao što je rekla Majka Terezija: “On te ljubi, ali još više, on čezne za tobom. Nedostaješ mu kada mu nisi blizu. Žeđa za tobom. Uvijek te ljubi, čak i onda kada osjećaš da ne zaslužuješ tu ljubav. Dok te drugi ne prihvaćaju, možda čak ne prihvaćaš ni samu sebe, on je onaj koji te uvijek prihvaća. Samo vjeruj da si mu dragocjena. Donesi pod njegove noge sve svoje trpljenje i samo otvori srce da budeš ljubljena od njega kao što i jesi. On će učiniti sve ostalo.”3

Gornji tekst je izvadak iz knjige Crystaline Evert Istinska ženstvenost. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

1     Ivan Pavao II. u obraćanju mladima Rima i Lazija, 1. travnja 2004.

2     Ivan Pavao II. u homiliji na završnici Svjetskoga dana mladih, 28. srpnja 2002.

3     Majka Terezija, prema navodu u: Our Sunday Visitor, 21. rujna 1997.