O ISTINSKOJ ČISTOĆI

Teologija tijela Ivana Pavla II.: Čistoća je prije svega ‘da’

Istinska čistoća ne vodi ni do nekakva prijezira spram tijela. Do toga vodi čistoća koja je do određene mjere krivotvorena, čistoća s određenim napadom farizejstva.

Foto: Unsplash

Čistoća se ne može razumjeti bez kreposti ljubavi. Ona ima zadaću oslobađati ljubav od uporabnoga stava. Taj stav proistječe ne samo (i čak ne toliko) iz same osjetilnosti ili požudnosti tijela, nego iz subjektivizma osjećaja, a osobito subjektivizma vrijednosti koji se ukorjenjuje u volju i stvara neposredno uvjete koji pogoduju različitim egoizmima (egoizam osjećaja, egoizam osjetila). To su najbliže dispozicije za “grešnu ljubav”, u njoj je pak prisutna upravo usmjerenost na “uživanje” pokriveno prividima ljubavi. Krepost ljubavi, čija je zadaća oslobađati ljubav od uporabnoga stava, mora uhvatiti ne samo osjetilnost i požudu tijela, nego donekle još više ona nutarnja središta u čovjeku iz kojih se rađa i razrasta uporabni stav. Ne može postojati čistoća bez nadvladavanja spomenutih oblika subjektivizma u volji, kao i egoizama skrivenih ispod njih: uporabni je stav to opasniji što je više zakrinkan u volji; “grešna ljubav” najčešće se ne naziva “grešnom”, nego naprosto “ljubavlju”, nastojeći nametnuti (sebi i drugima) uvjerenje da je upravo tako i ne može biti drukčije. Biti čist znači: imati “proziran” odnos prema osobi drugoga spola – čistoća je isto što i “prozirnost” nutrine, bez koje ljubav nije ljubav i ne može to biti sve dok želja za “uživanjem” nije podređena spremnosti na “ljubljenje” u svakoj situaciji.

Čistoća je prije svega “da”, iz kojega tek proistječe “ne”

Ta prozirnost odnošenja spram osobe drugoga spola ne može počivati na nekakvu umjetnomu potiskivanju vrijednosti tijela (ili osobito vrijednosti sexusa) u podsvijest, na stvaranju takva privida kao da one ne postoje i nisu djelatne. Vrlo se često poima čistoća kao donekle “slijepo” kočenje osjetilnosti i pokreta tijela, pri čemu vrijednosti tijela i vrijednosti sexusa bivaju potisnute u podsvijest, gdje čekaju na priliku da provale. To je, naravno, krivo razumijevanje kreposti čistoće koja, ako je tako prakticirana, uistinu stvara opasnost takvih “provala”. Zbog takva kriva pogleda na bit čistoće s njom se vežu sugestije o čisto negativnu karakteru te kreposti: čistoća, to je samo “ne”. Međutim, čistoća je prije svega “da”, iz kojega tek proistječe “ne”. Nerazvijenost kreposti čistoće počiva na tome da netko “ne stiže” do afirmacije vrijednosti osobe, dopušta da bude prevladan vrijednostima sexusa koje, ovladavši voljom, loše oblikuju cio odnos prema osobi drugoga spola. Bit čistoće počiva upravo na tome da se u svakoj situaciji “stiže” do vrijednosti osobe i da se do nje “rasprostire” svaka reakcija na vrijednost “tijela i spola”. To je osobit nutarnji, duhovni napor – jer afirmacija vrijednosti osobe može biti samo plod duha – ali taj je napor prije svega pozitivan, stvaralački “iznutra”, a ne negativan i destruktivan. Nije riječ o uništavanju u svijesti vrijednosti tijela i spola, potiskivanjem njezina doživljaja u podsvijest, nego o trajnoj i dugovalnoj integraciji: vrijednost “tijela i spola” mora biti ukorijenjena i utemeljena u vrijednosti osobe.

Nije, dakle, na mjestu prigovor koji govori o negativnu karakteru kreposti čistoće. Takav karakter čistoća ne posjeduje ni najmanje time što je povezana s krepošću umjerenosti (temperantia). Jer “obuzdavanje” doživljaja i djela povezanih sa spolnom vrijednošću služi vrijednosti osobe i ljubavi. Istinska čistoća ne vodi pritom ni do nekakva prijezira spram tijela ni do zapostavljanja braka i spolnoga života. Do toga vodi čistoća koja je do određene mjere krivotvorena, čistoća s određenim napadom farizejstva, a još više upravo nečistoća. To je možda iznenađujuće i čudno, a ipak, ne može biti drukčije. Uvjet za priznavanje i doživljavanje pune vrijednosti ljudskoga tijela i spola upravo je to dvo-vrednovanje: njezino privlačenje k vrijednosti osobe, to je simptomatično i bitno upravo za čistoću. Tako su samo čista žena i čist muškarac sposobni za istinsku ljubav.1 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Čistoća oslobađa njihovo uzajamno općenje, ali i njihov zajednički bračni život, od usmjerenosti na uporabu osobe, što je u svojoj objektivnoj biti protivno ljubavi, a samim time uvodi u općenje i zajednički život dispoziciju za ljubljenje. Povezanost čistoće s ljubavlju proistječe iz personalističke norme u kojoj je – kako je to utvrđeno u prvome poglavlju – sadržan dvojak sadržaj: pozitivan (“ljubi”) i negativan (“ne uživaj”). Druga je stvar da svi ljudi – muškarci na nešto drukčiji način od žena – moraju tek iznutra i izvana dorastati do takva čista “ljubljenja”, dozrijevati do njegova “okusa”, jer svaki je čovjek po naravi opterećen požudnostima tijela i sklon je vidjeti “okus” ljubavi prije svega u njihovim zadovoljavanjima. Imajući to na umu, čistoća je teška i dugotrajna stvar: treba čekati na njezine plodove, na radost ljubljenja koju ona donosi. Istodobno, ipak, čistoća je nezabludiv put prema tome.

Čistoća ne vodi prema preziranju tijela

Čistoća ne vodi prema preziranju tijela, no sadrži u sebi određenu pokornost tijela.2 Pokornost je stav vlastit za odnos prema svakoj istinskoj veličini, pa i prema vlastitoj ali prije svega prema onoj koja nije ja i koja se nalazi izvan mene. Ljudsko tijelo treba biti pokorno pred onom veličinom kakvu predstavlja osoba: to je istinska i konačna veličina čovjeka. Osim toga, ljudsko bi tijelo trebalo biti pokorno pred onom veličinom kakvu predstavlja ljubav; pokorno, znači njoj i podređeno. Čistoća upravo tomu pridonosi. U nedostatku čistoće tijelo nije podređeno istinskoj ljubavi, nego, posve suprotno, nastoji joj nametnuti svoje zakone i podložiti je sebi; tjelesni užitak temeljen na intenzivnu zajedničkome doživljavanju vrijednosti sexusa preuzima u tome slučaju na sebe bitnu osobnu ulogu ljubavi i na taj je način zapravo poništava. Stoga je potrebna pokornost tijela.

Treba ono biti pokorno i pred velikom stvari ljudske sreće. Kako često tijelo stvara sugestiju da ono samo posjeduje ključ za otvaranje vlastite tajne! Sreća bi se u tome slučaju poistovjećivala s nasladom, sa zbrojem ugoda koje daju tijelo i sexus u zajedničkome životu žene i muškarca. Jasno je da takvo površno gledanje na sreću zaslanja u najmanju ruku istinu da žena i muškarac mogu i trebaju tražiti svoju prolaznu, zemaljsku sreću u trajnome sjedinjenju koje ima osobni karakter. Tim više može tijelo – ako nije pokorno, podređeno punoj istini o sreći čovjeka – zasloniti njegovu konačnu viziju sreće: sjedinjenje ljudske osobe s osobnim Bogom. U tome smislu treba razumjeti ono što je kazao Krist u Govoru na gori: “Blago čistima srcem, oni će Boga gledati” (Mt 5,8). Valja dodati kako upravo istina o sjedinjenju ljudske osobe s osobnim Bogom, što se u punini ima dogoditi u dimenzijama vječnosti, tim potpunije osvjetljava i tumači vrijednost ljudske ljubavi, vrijednost sjedinjenja muškarca i žene kao dviju osoba. Nije bez značenja okolnost da Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta govori o “braku” Boga s čovječanstvom (u izabranomu narodu, Crkvi), a djela mističara o “bračnomu” sjedinjenju ljudske duše s Bogom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karola Wojtyle “Ljubav i odgovornost”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

  1. S druge pak strane, tek ljubavlju, odnosno afirmacijom osobe, čistoća postaje krjepošću, moralnim umijećem, u skladu s odredbom sv. Augustina: “Curitus est formu virtutum.”
  2. Često je u etičkim raspravama, a osobito onima koje su vođene nakon objelodanjivanja enciklike Humunue vitue, težnja prema čistoći – ili, šire, prema usklađivanju ljubavi sa zahtjevima prirodnoga prava u tome području – bila određivana kao očitovanje prijezira ili odvraćanja u odnosu na ono što je tjelesno (contemptus mundi) ili kao otvoreno očitovanje maniheizma. Ovdje je zahtjev za čistoćom shvaćen upravo kao poštivanje tijela i ljudskoga somatskog dinamizma. Istodobno se ističe kako taj dinamizam zadobiva puninu ljudskoga izraza njegovom integracijom u sveukupan dinamizam čovjeka, njegovim “privlačenjem” na osobnu razinu. Jer dinamizmi tijela nisu samobitna i samostalna pojava, nego su na naravni način usmjereni prema služenju integralnome dobru ljudske osobe.

Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. kolovoza 2018.

Možda vam se svidi