MORALNA OPASNOST POŽUDE

Papa Ivan Pavao II. o požudi: ‘Ona vodi do ljubavi koja nije ljubav’

Požuda tijela gura, i to s velikom snagom, prema tjelesnome zbližavanju, prema zajedničkome spolnom životu; no to zbližavanje i zajednički život, izrasli samo na požudnosti tijela, ne sjedinjuju muškarca i ženu kao osobe, nisu ljubav u njoj vlastitomu (odnosno etičkomu) značenju.

Foto: Unsplash

Tjelesna ljubav, koja izrasta samo iz požude tijela, ne sadrži u sebi onu vrijednost koju treba sadržavati ljubav osobe. Jer, požudnost tijela mijenja predmet ljubavi, mijenja osobu u drukčiji predmet, naime, u “tijelo i spol” neke osobe. Reakcija osjetilnosti ne odnosi se – kao što je poznato – na osobu kao osobu, nego samo na tijelo i spol neke konkretne osobe, i to upravo kao mogućega uporabnog predmeta. Snagom činjenica, dakle, u vidnome polju požude koja proistječe iz požudnosti tijela osoba drugoga spola javlja se ne kao osoba, nego kao tijelo i spol.

Namjesto osobne vrijednosti, koja je bitna za ljubav, ističe se samo spolna vrijednost, koja postaje i središte kristalizacije cijeloga doživljaja. Budući da je taj doživljaj popraćen osjetilnim osjećajem ljubavi, požuda poprima karakter ljubavnoga doživljaja, snažna i intenzivna, jer je snažno oslonjen na spolne reakcije tijela i na osjetila. Govoreći o “osjetilnomu osjećaju ljubavi”, ne mislimo na reakciju same osjećajnosti, jer ona ne reagira na tijelo i spol, nego na osobu drugoga spola – na ženskost ili na muškost. “Osjećaj” označava u tome slučaju osjetilno stanje izazvano ponajprije požudom “tijela i spola”, kao onoga što odgovara samoj osjetilnosti, a potom i “zadovoljenjem te požude kroz tjelesnu ljubav”.

Sada se vidi na čemu počiva moralna opasnost povezana s požudnošću tijela. Ona vodi do “ljubavi” koja nije ljubav, i oslobađa ljubavne doživljaje na tlu osjetilne požude, kao njezina zadovoljavanja – predmet tih doživljaja je osoba drugoga spola, a, istodobno, oni ne dorastaju do osobe jer se zadržavaju samo na “tijelu i spolu” kao na sebi vlastitomu i jedinomu sadržaju. Odatle proistječe dezintegracija ljubavi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Požuda tijela gura, i to s velikom snagom, prema tjelesnome zbližavanju, prema zajedničkome spolnom životu; no to zbližavanje i zajednički život, izrasli samo na požudnosti tijela, ne sjedinjuju muškarca i ženu kao osobe, nemaju vrijednosti osobnoga sjedinjenja, nisu ljubav u njoj vlastitomu (odnosno etičkomu) značenju. Naprotiv, zbližavanje i zajednički život izrasli samo na požudnosti tijela predstavljaju nijekanje ljubavi osoba jer se u osnovi nalazi reakcija koja usmjerava na “užitak”, koja je znakovita za čistu osjetilnost.

Ta reakcija mora biti tek uključena u pravilan i dostojan odnos prema osobi, upravo je to ono što nazivamo integracijom. Prepuštena samoj sebi, požudnost tijela nije izraz ljubavi prema osobi, premda oslobađa ljubavne doživljaje (erotske) nabijene velikom dozom osjetilnih osjećaja. Postoji ovdje ne samo ozbiljna mogućnost deformacije ljubavi nego i mogućnost rasipanja njezina naravnoga tvoriva. Jer osjetilnost dostavlja tvorivo ljubavi, ali u odnosu prema tome tvorivu nužno je potrebno odgovarajuće stvaralaštvo volje. Bez takva stvaralaštva ne može biti ni ljubavi, ostaje samo “tvorivo” koje požudnost iskorištava, “iživljavajući se” u njemu. Rađaju se tada izvanjska ili nutarnja djela kojih je predmet samo spolna vrijednost, povezana s osobom. Ta djela ostaju na crti one usmjerujuće reakcije koja je znakovita za osjetiInost: orijentirane na “tijelo kao mogući uporabni predmet”. Odnose se, dakle, prema osobi na uporabni, konzumpcijski način. Činjenica da su djela izvanjska ili nutarnja u velikoj mjeri ovisi o strukturi osjetilnosti dotične osobe.

Osjećajnost je svojevrsna naravna zaštita pred požudom tijela. To je sposobnost reagiranja na spolnu vrijednost, povezanu s cijelim “čovjekom drugoga spola”, a ne samo “s tijelom kao mogućim uporabnim predmetom”. U tome smislu ona je sposobnost reagiranja na “ženskost” ili “muškost”. Reakcije osjećajnosti posjeduju usmjerujući karakter, ali je njihov smjer drukčiji od smjera reakcija osjetilnosti. Osjećajnost ne ide u smjeru iskorištavanja kojega je predmet “tijelo i sexus” i traži ušće u samoj “tjelesnoj ljubavi”. Ako katkada govorimo o potrebi osjećajnoga iživljavanja, onda to nema isto značenje kao kad se govori o osjetilno-spolnomu iživljavanju. Riječ je tad prije o zadovoljenju potrebe za osjećajnim doživljajima potrebi “ljubljenja” nekoga ili doživljavanja nečijega osjećaja (“biti ljubljen”). Osjećajnost posjeduje svoj zaseban svijet nutarnjih, kao i međuljudskih činjenica koje se same po sebi drže daleko od požude tijela. Osjećajna ljubav u tolikoj je mjeri čista da se svako njezino uspoređivanje s osjetilnom strašću drži poniženjem i surovošću.

Pa ipak, ne predstavlja ona pozitivno i potpuno rješenje problema požude tijela. Osjećajna ljubav u najbolju ruku otklanja taj problem iz polja svijesti unoseći u odnos žene prema muškarcu (ili vice versa) idealizaciju. No, otkloniti problem ne znači i riješiti ga ili barem izići mu u susret. Iskustvo poučava da jednostran “idealistički” pristup ljubavi postaje izvorom gorkih razočaranja ili rađa izrazite nedosljednosti u postupanju, osobito u bračnomu životu. Ono što osjećajnost unosi u uzajamni odnos žene i muškarca još uvijek je samo tvorivo ljubavi. Punovrijednu zaštitu pred požudom tijela naći ćemo tek u duboku realizmu kreposti; riječ je upravo o kreposti čistoće. Osjećajnost, pak, kao i “idealizacija”, kakva nastaje na tlu odnosa osoba x – y, kao i y – x, mogu bili od velike pomoći prilikom oblikovanja kreposti čistoće. Ipak, čak i te najdelikatnije naravne reakcije, koje na tlu osjećajnosti nastaju u odnosu prema “ženskosti” ili “muškosti”, ne stvaraju same po sebi dostatno duboko uporište za kristalizaciju ljubavi osobe.

Naravno, postoji određena opasnost da požuda tijela upije te reakcije, da ih prisvoji kao određene vrste “pratnje” koja će zakloniti njoj vlastit odnos prema čovjeku drugoga spola. U takvu shvaćanju “ljubav” će biti prije svega stvar tijela i domena požudnosti, s time da će se njoj priključiti određena doza nekakva “lirizma” koji proistječe iz osjećajnosti. Valja dodati kako se osjećajnost, neosnažena krepošću, prepuštena samoj sebi i tako bačena na tlo snažne požudnosti tijela, najčešće svodi na tu ulogu. Naravno, u tome slučaju ona od sebe dodaje određen novi moment; čini od ljubavi neku vrstu subjektivnoga “tabua” u kojemu je osjećaj sve i o svemu odlučuje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karola Wojtyle “Ljubav i odgovornost”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. lipnja 2018.

Možda vam se svidi