Radi se ustvari o definiciji braka i o tome tko ima autoritet definirati brak. Na primjer, ako se žena želi udati za dva muškarca, Crkva vjeruje da nema autoritet redefinirati brak kako bi udovoljila njenoj želji. Jednako tako, ako muž odluči da više ne želi biti u braku sa svojom ženom nego se želi oženiti drugom, Crkva nema autoritet pretvarati se da on može biti u valjanom braku i sa kim osim sa svojom ženom. Isusovim riječima: ”Tko god otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini preljub” (Lk 16,18)

Crkva zna da Isusovo učenje o braku može biti izvor trpljenja ljudima koji žele živjeti drugačije. Međutim, ustrajući na Božjem izvornom naumu za brak, Crkva ne iskazuje mržnju prema bilo kojoj skupini ljudi. Crkva vjeruje da ispunjenje možemo pronaći jedino vjerujući Božjem planu za naš život pa makar neke dijelove Evanđelja bilo i teško prihvatiti.

Razlog zašto se ljudi istog spola koji vole jedan drugoga i žele biti vjerni do kraja života ne mogu vjenčati je taj da se u braku ne radi samo o ljubavi i vjernosti. To dvoje je nužno, ali nije jedino važno.

Jedan od razloga zašto naša kultura ne razumije zašto se dvoje ljudi istog spola ne mogu vjenčati je taj što je kontracepcija odvojila prokreaciju od seksa. Ako se heteroseksualni parovi upuštaju u odnose koji su lišeni mogućnosti prijenosa života, zašto to isto uskraćivati pripadnicima istog spola?

Kako bismo razumjeli zašto brak treba zajednicu jednog muškarca i jedne žene, moramo definirati neophodne karakteristike braka i seksa. Kad muškarac i žena vode ljubav, oni obnavljaju bračne zavjete svojim tijelima. To je lako razumjeti kad znamo što je bit braka.

Da bi brak bio valjan, bračno zajedništvo mora biti slobodno, potpuno, vjerno i usmjereno prenošenju života. Sve četiri karakteristike su neophodne. Na primjer, može li se brak smatrati valjanim ako je muškarac ženu prisilio na brak? Što je s onima koji se odluče vjenčati i rađati djecu, ali ne žele biti vjerni? Crkva takve brakove ne smatra valjanima čak i ako imaju valjane vjenčane listove. Također, ako dvoje ljudi ne može stupiti u odnos koji je usmjeren prenošenju života, oni se smatraju nesposobnima za brak.

Neki zbog rečenoga smatraju da Crkva ”diskriminira homoseksualce”. Ta reakcija je razumljiva, ali treba primijetiti da Crkva ne izdvaja istospolne parove već jednako tako nesposobnima za brak drži i heteroseksualne parove koji su impotentni. Tu treba razlikovati impotentnu osobu koja ne može izvršiti spolni čin i sterilnu osobu koja može izvršiti čin, ali ne može imati djecu.

Bračni je čin oduvijek bio bitan i neizostavan dio braka. U Knjizi postanka čitamo: ”Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo.” (Post 2, 24) U braku se događa čin potpunog sebedarja kroz čin darivanja tijela. To je način na koji se brak konzumira.

Samo upuštanje u seksualni zagrljaj ne čini dvoje ljudi jednim tijelom. Na primjer, ako bi se muž i žena upustili samo u onu vrstu seksualne aktivnosti u koju se upuštaju istospolni parovi, njihov brak ne bi bio konzumiran.

Razlog zašto samo muško i žensko tijelo mogu postati jedno je taj što su stvoreni jedno za drugoga. Od svih bioloških sustava u našem tijelu (krvožilnog, živčanog, probavnog, itd.) jedino reproduktivni sustav ne može ostvariti svoju svrhu bez sjedinjenja s pripadnikom suprotnog spola. To je nešto poput spajanja utikača stolne lampe u utičnicu. Lampa može dati svjetlo samo zato što su utikač i utičnica stvoreni jedno za drugo. Isto vrijedi i za spolnu komplementarnost i stvaranje novog ljudskog života.

S obzirom da dvoje ljudi istog spola nemaju tijela koja mogu primiti jedno drugo, oni fizički nisu u stanju izreći bračne zavjete. Ta nesposobnost dvaju tijela da postanu jedno izražava dublju istinu – Bog nije ni naumio da se oni jedno drugome daju u braku. Crkva stoga nema autoritet vjenčati par koji bračne zavjete ne može izraziti svojim tijelima. Takva veza ne može biti proglašena brakom. Kulturi koja seks odvaja od braka ovo je teško razumjeti. Ne iznenađuje što kultura koja je najprije zahtijevala seks bez braka sada zahtijeva brak bez seksa.

Neki zagovornici istospolnog braka ističu kako Crkva dopušta vjenčanje heteroseksualnim parovima koji ne mogu imati djecu. Međutim, muškarac i žena koji ne mogu imati djecu jer su sterilni ipak mogu postati jedno tijelo i zbog toga je njihov brak valjan. Valjanost braka ne ovisi o tome što se događa u ženinoj maternici nekoliko sati ili dana nakon što je sa svojim mužem postala jedno tijelo. Iako su djeca moguć plod njihova sjedinjenja, njihovo je zajedništvo stvarno čak i ako ne dođe do začeća.

Usporedba homoseksualnih parova s neplodnim heteroseksualnim parovima ne drži vodu jer je neplodnost heteroseksualnog para disfunkcija ili iznimka, dok je ona kod homoseksualnih parova pravilo. Tražimo li sličnosti između heteroseksualnih i homoseksualnih parova, trebali bismo pogledati parove koji koriste kontracepciju. Njihov spolni čin zatvoren je mogućnosti prijenosa života. Mnogi ljudi ne znaju da Crkva ne priznaje valjanim brak dvoje ljudi koji namjeravaju koristiti kontracepciju i nikad ne imati djecu. Brak dvoje ljudi koji su se potpuno zatvorili mogućnosti rađanja djece u očima Crkve nikad nije ni postojao. U crkvu su ušli nevjenčani, iz crkve su izašli nevjenčani. Crkva bi jednako gledala i na istospolne ”brakove” čak kada bi ih država i priznala.

Brak nije nešto što je izmislila Katolička Crkva ili neka vlada. Tradicionalno shvaćanje braka (kao cjeloživotne i vjerne zajednice jednog muškarca i jedne žene) prethodi kršćanstvu i prisutno je kroz povijest u svim civilizacijama. Razlog tome je jednostavan: parovi se upuštaju u spolni čin, spolnim činom nastaju bebe, a bebe trebaju roditelje koji će ostati zajedno. Dok majka ne može ne prisustvovati rođenju svoje djece, jedna od povijesnih uloga braka bila je javno vezati oca uz njegovo potomstvo. Nema tu nimalo romantike. Kulture su oduvijek znale da stabilnost neke civilizacije ovisi o stabilnosti njenih obitelji. Stoga je institucija braka uvijek bila usmjerena prokreaciji i obiteljskom životu.

Pretpostavimo na trenutak da brak ne treba biti usmjeren tjelesnom sjedinjenju i obiteljskom životu. Kad bismo brak redefinirali kao zajednicu temeljenu na osjećajima i zajedničkom životu, radi čega bi ona bila trajna? Radi čega bi bila ekskluzivna i ograničena na dvoje ljudi? Mnogi se istospolni parovi slažu da su vjernost i trajnost bitna obilježja braka. Ipak, ostaje činjenica: ako tradicionalno shvaćanje braka diskriminira istospolne parove, neće li priznavanje istospolnih brakova diskriminirati one koji žele brakove koji nisu monogamni ili trajni? Po kojoj bi osnovi zagovornici istospolnih brakova tim ljudima mogli uskratiti brak?

Na to se osvrnuo The Advocate, popularni časopis koji zagovara istospolni brak:

”Desničari, protivnici jednakosti, dugo su tvrdili da bi priznavanje istospolnih brakova uništilo svetost ”tradicionalnog braka”. Naravno, liberalna struja im je na to odgovarala: ”Neće”. Međutim, što ako su – bar jednom – ti licemjerni luđaci u pravu? Mogu li otvorene veze muških homoseksualaca doista uništiti brak kakav smo do sada poznavali? I bi li to uopće bilo tako loše? … Možda je upravo sada pravi trenutak da homoseksualci provedu taj mali eksperiment.”

U Božjim očima brak bi trebao biti znak Kristove ljubavi prema svojoj zaručnici, Crkvi. Kao što mnogi mladi ljudi dobro znaju, brak je već dovoljno narušen. Redefiniranje braka samo bi ga dodatno pomutilo te bi proturječilo znaku Božje slobodne, potpune, vjerne i životvorne ljubavi.

Važno je uzeti u obzir i pitanje djece i njihove dobrobiti. Osoba koja podupire homoseksualne brakove, nužno će morati odobravati i genetski inženjering djece bez majki i očeva. Naime, istospolni parovi u pravilu žele svoje biološko potomstvo, a to je moguće jedino tehnikama izvantjelesne oplodnje, umjetne oplodnje i surogat majčinstva.

Namjerno stvaranje djece koja neće imati majku ili oca je društveni eksperiment koji pokazuje nedostatak brige za djecu. Odobravati to bilo bi kao i reći da odgoj koji pruža biološka majka nije ništa bolji od onoga koji bi pružio tatin muški partner. Istina, nije uvijek moguće da dijete odgoje oba biološka roditelja. Neka su djeca posvojena. Ali mamu nikad ne mogu zamijeniti dva oca, čak niti dvije stotine otaca. Pitajte to bilo koga tko je izgubio majku razvodom ili smrtnim slučajem. Isto tako, tate nisu dobre mame. I tata i mama su jedinstveni i neponovljivi.

Jedan mladić kojeg su odgojile dvije mame prepričao je svoje iskustvo: ”Rano sam toga postao svjestan. Iskustvo odsustva oca usporedio bih s amputacijom.” I nije u tome jedini. Jedna poznata lezbijka je usvojila sina. Kad su je pitali što bi učinila da on poželi tatu, odgovorila je: ”Kad mu je bilo šest godina rekao je da želi tatu. Odgovorila sam mu da ako želi tatu, ne može imati mene za mamu jer sam ja ona vrsta mame koja želi drugu mamu. Ja sam jednostavno tako rođena. Odgovorio je da će onda ipak zadržati mene.” Sinu je tako nametnut osjećaj da njegova želja za ocem znači odbacivanje majke. Također je rekla da njen sin sada zna da postoje različite vrste ljudi, da je odrastao u trbuhu jedne druge tete, da je Bog pogledao u njen trbuh, vidio da je došlo do neke zabune i stoga ga je doveo njoj, njegovoj majci. Drugim riječima, Bog nije želio da on ima oca pa je intervenirao kako bi to spriječio. Još jednu priču o dječaku kojeg je usvojio par homoseksualaca objavio je Američki časopis za ortopsihijatriju. Članak navodi kako je jedan od partnera unajmljivao dadilje da se brinu za dijete, ali im je davao otkaz čim bi se dijete previše vezalo. To se dogodilo tri puta te je dječak već u četvrtoj godini života trebao psihološku pomoć terapeuta jer je želio ”kupiti” mamu.

Istospolni roditelji nesumnjivo skrbe za svoju djecu. Bodre ih u vrtićkim igrama, tješe ih kad su žalosni, žrtvuju se za njih na razne načine. Isto vrijedi i za samohrane roditelje, udomitelje i posvojitelje. No ništa od toga ne mijenja činjenicu da je za dijete najbolje da raste uz vlastitog oca i majku. Čini se da su jedini koji to niječu zagovornici istospolnih brakova. Ako je biološki neophodno da muškarac i žena surađuju u stvaranju djeteta, ne bismo li onda trebali vjerovati da su oba roditelja jednako važna i za njegovu razvojnu dobrobit?

Iako se navedeno podrazumijevalo tisućama godina, neki suvremeni sociolozi pokušali su dokazati kako su istospolni roditelji jednako sposobni odgojiti sretnu djecu kao biološki roditelji. No uzmimo u obzir sljedeće činjenice: ako djevojčica ne odrasta s ocem, veća je vjerojatnost da će trpjeti spolno zlostavljanje i doživjeti maloljetničku trudnoću. Dječaci koji odrastaju bez oca imaju veću vjerojatnost da se upletu u kriminalne radnje i završe u zatvoru. Opsežna istraživanja pokazala su da djeca koju su odgajali istospolni roditelji ne prolaze tako dobro kao ona koju su odgajali vjenčani biološki roditelji.

Neki aktivisti ne prihvaćaju ove rezultate tvrdeći da druga istraživanja dokazuju suprotno. Ne shvaćaju da su puno prije nego je uopće došlo do ovih rasprava o istospolnim brakovima, desetljeća opsežnih istraživanja pokazala da je djeci bolje kad ih odgajaju biološki roditelji nego bilo koja druga situacija (udomitelji, samohrani roditelji, nevjenčani parovi). Zašto bi istospolne zajednice mogle djeci ponuditi nešto što čak ni heteroseksualni posvojiteljski roditelji ne mogu? Nadalje, ako dva oca mogu odgojiti dijete jednako dobro kao otac i majka, zašto jedan otac i dvije žene ne bi to mogli učiniti bolje od ikoga drugoga?

Mnogi ljudi koji osjećaju privlačnost prema istom spolu žude za tim da postanu očevi i majke. To su zdrave, dobre i razumljive želje. No u konačnici, pravo djeteta da živi s majkom i ocem trebalo bi biti važnije od nečije želje za djetetom. Jednostavno rečeno, prava djeteta trebala bi biti iznad prava na dijete.

Svi navedeni problemi jako su emocionalno nabijeni i često izazivaju usijane rasprave. Zagovornici istospolnog braka tvrde da druga strana mora naučiti slaviti raznolikost i postati tolerantnija. Međutim, ti isti ne toleriraju one koji vjeruju u tradicionalni brak. Nameću se zakoni protiv onih koji se ne slažu s ovim alternativnim načinom života, a pitanje istospolnog braka prikazuje se u medijima kao pitanje ljudskih prava, usporedivo s međurasnim brakom. No ako je vjerovanje u tradicionalni brak usporedivo s rasizmom, onda se i one koji ga promiču smatra rasistima. Gleda ih se s prijezirom i etiketira kao nazadnjake, mrzitelje i fanatike.

S obzirom da su mladi ljudi osobito osjetljivi na društvenu izolaciju i trpljenje nasilja, mnogi odbacuju učenje Crkve o homoseksualnosti. Pogrešno smatraju da Crkva svojim porukama doprinosi mržnji i nepravednoj diskriminaciji. Pod utjecajem medija, mladi su danas izloženi ogromnom društvenom pritisku da ”ne mrze homoseksualce” – kao da bi poziv na čistoću bio išta drugo nego poziv na iskrenu ljubav i poštivanje. Mladi ljudi, možda više nego ostali, razumiju bolno nastojanje da se zadovolje najdublje želje ljudskog srca. Ne samo da imamo pravo na to ispunjenje nego ga je Bog za nas i predodredio. Ipak, potpuno ispunjenje nemoguće je naći u ijednoj ljudskoj vezi. Ako nas je Bog stvorio za savršeno ispunjenje, možda bismo mu trebali vjerovati kada kaže da ga se može postići jedino slijedeći Njega.

Ono što se u usijanim raspravama često previđa jest to da Crkva sve ljude – bez obzira na njihove seksualne sklonosti – poziva na ljubav. Neke će možda iznenaditi da Crkva ljudima koji osjećaju privlačnost prema istom spolu ne brani da se vole. Stvoreni smo za ljubav i naši životi nemaju smisla ako je ne iskuse. Međutim, potrebno je rasti u razumijevanju toga što ljubav jest. Ako se dvije osobe istog spola vole, one će učiniti ono što je najbolje jedna za drugu. Poticat će jedna drugu da u sebi prepoznaju ljubljeno dijete Božje koje iz nekog razloga osjeća privlačnost prema istom spolu, umjesto da sebe vide kao ljude definirane svojim seksualnim porivima koji, eto, uz to još i vjeruju u Boga. One čeznu za zajedništvom zbog svoje ljubavi, ali istinska ljubav čezne za nečim što nadilazi fizičko i emocionalno zajedništvo – ona čezne za dobrom drugoga. Ona čezne za tim da druga osoba dođe u nebo i zbog toga će je poticati na život u čistoći. To nije odricanje od ljubavi već dubok i hrabar izraz iste.

Izvor:chastityproject.com

Prijevod: Martina Klarić | Bitno.net