Kada sam saznala da sam trudna, bila sam ljuta.

Moj suprug je došetao s drugog kraja stana kako bi pročitao rezultate sumnjivog testa za trudnoću. Spustio je pogled, nasmijao se, a ja sam se rasplakala. Bio je to jedan od najiskrenijih trenutaka mog života. Te su suze bile ispunjene frustracijom, olakšanjem, radošću, ali i trunčicom ogorčenosti.

Bili smo u braku otprilike mjesec i pol dana i upravo se počeli navikavati na život u novom gradu u kojem nijedno od nas dotad nije živjelo. Ja sam se navikavala na novi posao, a moj ga je suprug još uvijek tražio. Njegovi intervjui za posao pretvarali su se u razočaravajuće telefonske razgovore, a sati provedeni u traženju posla završavali su ljutitim gašenjem laptopa. Imali smo automobile koje je trebalo popraviti, papirologiju koju je trebalo ispuniti, redove u kojima je trebalo čekati, naknade koje je trebalo platiti i surove trenutke na koljenima u molitvi. Prelazak u život odraslih za nas nije bio najlakši, ali za koga jest lagan? Osjećala sam se kao da nas se svakodnevno bombardira tisućama novih, velikih stvari i taj mali znak + je bio nova, neočekivana težina.

Nemojte me shvatiti krivo: moj suprug i ja smo veoma pro-life. Marširamo na Hodu za život u Washingtonu i molimo se za prestanak pobačaja. Potvrđujemo i promičemo učenje Crkve da je „institucija braka i bračne ljubavi usmjerena rađanju i odgajanju djece te u njima pronalazi svoje ispunjenje“ (KKC 1652). Osim toga, moj suprug je magistar katoličke bioetike. Ipak, kada nas je Bog pozvao u nešto za što smo mislili da je pod našom kontrolom, vjera je morala dobiti novi smisao.

PRVI TJEDNI SU BILI LOŠI.

Išla bih na posao, pozlilo bi mi, skrivala bih svoju mučninu od studenata i kolega, odvezla se kući i ponovno bi mi pozlilo. Automobil mi je bio ispunjen vrećicama za potencijalni hitan slučaj. Moje vožnje do posla i natrag postale su jednostrani, suzama ispunjeni razgovori s Bogom u kojima sam govorila: „Ne razumijem, ali ne moram razumjeti. Ne znam kako će ovo funkcionirati kad se jedva možemo brinuti sami za sebe.“ Bojala sam se reći ljudima da sam trudna da ne bi komentirali: „Wow, pa to je bilo brzo.“ Ili: „Čini se da vam je to što ne koristite kontracepciju baš dobro ispalo.“ Ili: „Ima li Taylor posao?“ Bilo mi je teško shvatiti da je to što sam trudna dar – pravo čudo – jer bila sam zaslijepljena sebičnošću i željom za udobnošću.

Mudar mi je čovjek jednom rekao: „Nisam znao koliko sam sebičan dok nisam dobio djecu.“ To je vrijedilo i za mene. Čak i usred moje tvrdoglavosti, Bog je koristio mog sina da radi na meni. Došla sam do spoznaje da trebam podijeliti svoje misli sa svećenikom na ispovijedi. Prišla sam tom sakramentu i otvorila svoje srce. Rekla sam Gospodinu da sam ljuta, frustrirana i da se osjećam napuštenom. Svećenik je rekao puno utješnih riječi ali ono što nikad neću zaboraviti je pokora koju mi je dao na kraju ispovijedi:

„PJEVAJ SVOM DJETETU.“

Da se razumijemo, ja nisam sjajan glazbenik iako imam sluha. Ipak, začudio me svećenikov prijedlog. Otišla sam s ispovijedi pitajući se što je time svećenik htio postići. Činilo se čudnim. Bila sam zbunjena, ali i zaintrigirana. Slučajno se dogodilo da su mog supruga i mene u zadnji čas zamolili da sviramo na misi taj isti dan. Dok smo pripremali ozvučenje Taylorove gitare, sinulo mi je: „Neka ove pjesme budu za naše dijete.“ Svirali smo i pjevali kao nikada dotad. Pjevali smo djetetu koje nam je, meni osobito, zadavalo teškoće i težinu ispunjenja. Pjevali smo plodu naše ljubavi i to me promijenilo.

Dok se približava rođendan ovog malog čovjeka, puno promišljam o ovoj trudnoći. Iako on još nije vidio vanjski svijet, ovo su stvari koje me o njemu naučio u obliku tri teološke vrline.

  1. Vjera je aktivna

Evo novosti za sve vas: Život je strašan. Prekrasan, ali strašan. Zato ne možemo Boga zadržati u jednom odjeljku. Ja sam pokušala hrvati se s njim kako bih dobila rezultate koje sam htjela u ovom malom poglavlju života. Naravno, izgubila sam. Bog želi sav naš život. Želi nered naše svakodnevice – dobro, loše, ružno. Zato je utjelovljenje tako otkačeno. Bog je postao čovjekom kako bi se razdor između nas uništio. On nas razumije jer je hodao uz nas.

Nisam zapravo razumjela što vjera znači dok se nije zahtijevala od mene. Nekoliko sam puta tijekom prvih mjeseci braka i trudnoće u molitvi znala pitati Boga: „Zašto? Zašto sve ove stvari odjednom?“ Gospodin bi mi svaki put jasno rekao: „Zato što ti je vjera slaba.“ U tim trenucima kušnje, promjene i teškoća shvatila sam da je moja vjera veoma ograničena. Bog ju želi ojačati i to je učinio kroz malena dječaka. Moj sin me naučio da je vjera ojačana u vremenima kušnje. Vjera je aktivna predaja moje volje Božjoj. Kada mi želimo ono što on želi uvijek pobjeđujemo. Nema poraza.

  1. Nada ne postiđuje

Sveti Pavao je to rekao u Poslanici Rimljanima: „Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim…“ (Rim 5,5) Ako sam posve iskrena sama sa sobom, ne mogu se sjetiti ni jednog jedinog trenutka kada me Bog razočarao. Doista, nijednog trenutka. To je zato što on to ne može učiniti. Mi sami sebe postiđujemo i razočaravamo. Previše nade stavljamo u svoje planove i idole, a premalo u obećanja koja nam je Otac dao. Moja slaba vjera je ograničila moj vid i zaboravila sam sanjati. Zaboravila sam nadati se Božjim obećanjima.

Ne znam jesam li ikad za ikoga željela raj više nego što ga želim za svog sina. Iskreno mogu reći da za svog sina najviše želim da u ovom životu ima odnos s Kristom. Istina je da ga već ima. Sin me naučio ponovno se nadati, sanjati veće snove, vjerovati neobuzdanije i hrabrije. Moj sin me podsjeća da ono što želim za njega trebam željeti i za sebe – nebesko kraljevstvo, Božju ljubav i obećanja Očeva.

  1. Ljubav je kreativna

Jedna od mojih omiljenih svetica je sv. Mala Terezija. Ako nikad niste čuli za nju, prestanite čitati moja klepetanja i pronađite njezinu priču na internetu. Ona je posve promijenila način na koji gledam na Božju ljubav u ove tri rečenice: „Bog je tako dobar! On će znati kako ti može pristupiti i pridobiti te za sebe. No bez obzira na to, pokušaj mu biti vjerna, da ne bi uzaludno čekao tvoju ljubav.“

Sveta Terezija je objašnjavala Božju ljubav i milost jednoj svojoj sestri karmelićanki. Vjerojatno joj je rekla mnogo dubokih stvari, ali je naglasak stavila na to da Bog zna kako nas zadobiti i privući nas natrag našem nebeskom domu. Bogu nije svejedno što će se dogoditi s nama. Njegova ljubav nije neutralna niti je nešto što se može zaraditi. Ona je drugačija od svih drugih ljubavi – oslobađa nas, obnavlja nas, daje nam život i svrhu. Iznad svega, njegova nas ljubav poziva u odnos s  njim. Vjerujte mi, veoma je kreativan sa svojim pozivima. Bog je znao da mene i mog supruga, dajući nam sina, može naučiti puno toga o svojoj ljubavi. Znao je da će nas to slomiti, ali nas i obnoviti. Znao je da će naš sin proširiti naš kapacitet za ljubav. I to se dogodilo.

BOŽJI POZIV

Ne mogu ti reći kako će te točno Bog pozvati i ponukati na dublji odnos s njim. Njegova ljubav je kreativna, njegova obećanja bogata i vjera koju nam daje jaka. Ono što znam je sljedeće: Bog zna kako te zadobiti. Zna kako te dovesti kući. Slušaj lekcije, obrati pozornost na poticaje, prihvati poziv. Bog te voli više nego što možeš zamisliti i želi te privesti dubljoj vjeri, jačoj nadi i neobuzdanijoj ljubavi. Čeka te i zna kako doći po tebe.

Meni je progovorio po sinu.

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. (Heb 1, 1-2)

Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (Rim 5, 1-5)

Abby Bettencourt | www.reverbculture.com

Prijevod: Dubravka Sertić | Bitno.net