POTIŠTENA DJECA

Roditelji, nemojte olako prelaziti preko trenutaka kada su vaša djeca tužna i tjeskobna!

Mnogi roditelji, nažalost, olako prelaze preko trenutaka tjeskobe i tuge svoje djece. Oni obično misle da će one nestati s godinama ili da ih dijete može nadvladati s malo više volje

Foto: Shutterstock.com

Današnja djeca i mladi mogu biti “pod pritiskom” iz raznih razloga. Nemir je i za njih ozbiljna stvar. Mnogi roditelji, nažalost, olako prelaze preko trenutaka tjeskobe i tuge svoje djece. Oni obično misle da će one nestati s godinama ili da ih dijete može nadvladati s malo više volje i upornosti, pa su prema njima ravnodušni ili se ljute.

Iskustvo uči da su neke razine tjeskobe najopasnija prijetnja intelektualnom, psihičkom, društvenom, osjećajnom, seksualnom i tjelesnom razvoju djece.

Stalna potištenost djeci uvelike otežava, ako ne i onemogućava, shvaćanje pojedinih lekcija, rješavanje problema, sudjelovanje u raspravama, uspješno polaganje pismenih ispita ili odgovaranje na satu, sudjelovanje u natjecanjima, rast i uspostavljanje prijateljstava, a pored svega, ako dulje potraje, porazno djeluje na sliku i mišljenje koje dijete ima o sebi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pokazatelji koji otkrivaju poremećaje

Pretjerano potištena djeca obično su plašljiva, povučena, neodlučna; imaju premalo samopouzdanja i negativnu sliku o sebi. Sitna iznenađenja i nevolje djetinjstva, kao što su profesorova opomena, slaba ocjena ili neuspjeh u nekim pokušajima u kojima se očekivao uspjeh, mogu slomiti potišteno dijete. Djeca “tužna lica” kao posljedice nekih oblika tjeskobe i straha, pokazuju znakove teških poremećaja ponašanja: otvorenu neposlušnost, prostački govor, promjenljiva raspoloženja, drskosti provokacije, nespretnost, nemar, neodgovorno trošenje novca, krađe, interes za pornografiju i loše prehrambene navike.

Takvo ponašanje roditelji često strogo zabranjuju, a rijetko zalaze dublje da ispitaju njegove stvarne uzroke. Obično misle da je krivnja u neposlušnosti, nezrelosti, drskosti, lijenosti, buntovničkoj prirodi, egoizmu, gluposti i slabostima. Na taj se način obiteljsko ozračje truje neprestanim svađama kojima nikad kraja, uznemirujući sve više protivničke strane, ali stvarni problemi ostaju neriješeni.

Unatoč uvjerenju mnogih roditelja, takve situacije ne mogu se riješiti upozorenjima tipa: “ne pravi gluposti” ili podrugljivim primjedbama na račun djetetove hrabrosti i osobnosti, a niti čak, u najboljem slučaju, podrškom i razumijevanjem.

Dječje tjeskobe ne mogu nestati same od sebe. Jedna od najvažnijih zadaća obitelji jest smiriti uplašeno dijete, pomoći mu da se razvedri i stekne povjerenje te da nesigurnost uzrokovanu tjeskobom zamijeni samopouzdanjem.

“Bojim se svoga oca…”

Koji su glavni izvori stresa? Malo vjerojatno, ali prvi izvor stresa jest sama obitelj. Neki moderni psiholozi definirali su je kao “inkubator nesnosnih mora”: tu je konkretni strah od nasilnih roditelja, zbog njihove smrti, zbog rastava. “Bojim se svoga oca kad pocrveni od ljutnje”, “Kad se tata i mama svađaju i tuku”, “Bojim se oca kad ga gledam”.

Na drugom mjestu je škola. “Bojim se ubojica i ocjena u dnevniku” kaže desetogodišnji dječak. Erika, 9 godina, kaže: “Najviše se bojim da neću prijeći u četvrti razred”. Zatim slijedi strah da neće zadovoljiti očekivanja roditelja ili prijatelja, strah da se neće uključiti u društvo ili da neće imati uspjeha u ophođenju sa suprotnim spolom. Kritičnom fazom u životu adolescenata, primjerice, drži se prijelaz iz osnovne u srednju školu, gdje se susreću s novim zadacima i ulaze u novu sredinu, daleko manje zaštićeni i praćeni, sredinu u kojoj glasovi vršnjaka, njihove prosudbe i vrijednosti dobivaju veće značenje od svega što još uvijek čuju u obitelji. Taj skok bez zaštite iz djetinjih snova u stvarnost adolescencije postaje novi izvor tjeskoba. Ima tu, naravno, još uvijek posebnih strahova i fobija, od straha pred noćnom tamom do straha od nepoznatih ljudi i straha od siromaštva.

Što tu mogu učiniti roditelji? Prvi korak je priznati da se tjeskoba kod djece može temeljiti na promjeni ponašanja; drugi korak je uočiti uzrok ili uzroke tjeskobe; treći korak je intervenirati na najbolji način i pomoći im da izađu iz problema.

Nekoliko jednostavnih pravila

Moguće je slijediti nekoliko jednostavnih pravila koja olakšavaju rješavanje ovog problema.

Razgovarati. Može se činiti kao nešto samo po sebi razumljivo, ali teško je između djece i roditelja uspostaviti iskren i otvoren razgovor. Roditelji nemaju puno drugih mogućnosti da otkriju uzroke tjeskobe u svoje djece. U obitelji treba razgovarati o svemu: o školskim problemima, o ljudskim odnosima, o seksualnosti, kao i o budućnosti i o religioznim vrijednostima.

Sudjelovati. Roditelji se trebaju spustiti na razinu svoga tjeskobnog djeteta. Moraju ga potaknuti da razmotri eventualne pogreške na učinkovit i objektivan način, umjesto da se to izbjegava. Suočiti se sa svojim pogreškama nije nimalo ugodno, ali je jako poučno.

Pozitivan stav. Djeca imaju potrebu znati da barem njihovi roditelji, unatoč svemu, imaju u njih povjerenja. Potrebno je pohvaliti i nagraditi dijete puno češće nego što ga se kažnjava. Pohvale uključuju razne nagrade, ohrabrenja, čestitke, pa i smiješak u znak priznanja. Mnoga djeca, nažalost, prestanu slušati čim odrasli uzmu riječ. Iz iskustva znaju da će njihove primjedbe biti negativne ili uobičajene grdnje.

Strpljivost. Žurba mnogih roditelja da što prije dođu do rješenja, samo još više povećava tjeskobu u djece jer najčešće misle: “neću ja to nikada postići”.

Ustrajnost. Roditelji moraju biti nježni, trebaju nastojati da njihovo tjeskobno dijete ne “popusti”. Moraju mu dati nešto od svoje snage, hrabreći ga da ide naprijed malo brže nego je to kod njega uobičajeno; ne tako brzo da bi u njega izazvalo paniku, ali ni sporo da ne bi steklo dojam kako od toga neće biti koristi.

Oprez. Treba biti jako oprezan kad se tjeskobnoj djeci zadaju ciljevi. Treba devedeset posto biti uvjeren da su ona u stanju dosegnuti cilj koji je pred njih postavljen.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mir. Obiteljsko ozračje je neobično važno. Roditelji koji žele pomoći djetetu da nadiđe tjeskobu moraju sami biti slobodni od svih nemira. Obitelj treba biti otok mira, otok na kojem vlada opušteno ozračje i otok koji potiče na opuštanje.

Danas ću reći svome sinu: “Možeš uvijek računati na mene; ti to znaš, zar ne?”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


Objavljeno: 9. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi