Ima ljudi kojima sam se divila, a kad sam ih upoznala, doimali su se tako jednostavni da sam stalno tražila mrvice njihove glamuroznosti i veličanstvenosti koje će od nekuda ispasti, a koje sam htjela pošto-poto vidjeti. Često je prava veličanstvenost skrivena u jednostavnosti koja duboko u sebi nosi korijenje jako, stalno i osobito.

I toga popodneva borila sam jednu od petnaest dječjih raspri u onih čak dva sata dok su svi na okupu. I to naravno iz uloge profesionalnog sudca o tome kako je baš dobio udarac dok je prošao pred golom, ljubeći ranu na glavi, pokušavajući opravdati nervozu donesenu iz škole i tražeći argumente zašto se baš on u tom trenutku našao na tom mjestu.

U jednom trenutku sam bila mirna da je sve u redu i da će sve biti u redu. Na tren sam osjetila onaj čarobni trenutak u životu majke, onu stotinku sekunde kada je dobar osjećaj biti slab, s granicama, ne pobijediti na van bitke koje bijemo, ne presuditi rasprave koje vodimo i ne vidjeti korisnosti, smislove i divne stvari od kojih se uzdiže naše majčinstvo.

Imala sam osjećaj da je moje materinstvo kartonska obična kutija, ni po čemu posebna, no u postojanim uvjetima može biti stoljetna, čuvati mnoge uspomene, premještati mnoge terete i prenositi darove drugima. Naposljetku djeca je znaju obojiti raznim bojama, ispisati i izlijepiti pa i može možda biti skroz zgodna te vrlo lijepa i unikatna. Ona izgleda sasvim obično, no posebnom je čini sadržaj unutra. Kao i svi naši dani. Jednostavni i obični znaju kriti svu glamuroznost tvoga života i poslanja. Zaviti u slabost koja je sastavni dio nečega velikoga. Kao i Isusovi zadnji dani hodanja po zemlji. Što od toga čovjeka ima i može biti veliko, pitala su se mnoga usta. I to je naša stvarnost. No neka nas ne zavara vanjsko oko jer dubina i veličanstvenost čuči u pozadini, poznaješ ju samo ti, i izvor je tvog začuđenog oka i udivljenog stava prema svemu što te okružuje.

Slabost je oznaka za hrabre, ona je osobina jakih, ona je ljepota i misterij materinstva. Prihvatiti nju znači premostiti tolike planine i živjeti punim plućima. Prigrliti ju i voljeti ju najveća je zrelost i pobjeda našeg života.

Stalno padanje i pridizanje dio je majčinstva koji je tako poznat, a opet najteže ga nosimo. Jer s djecom te uvijek nosi kad imaš osjećaj da ti dobro ide, da si dobar s njima, pred njima ili prema njima. No, život s Isusom uči da to i nije nešto. Što ga više poznajemo, više vidimo da on to od nas uopće ne traži. On se sam rodio u štali, smrdljivoj i prljavoj. Biti dobro sa svojom štalom i u njoj porađati i odgajati djecu traži i znak je tolikog povjerenja u Isusa. Svoj dom i samu sebe često ćeš vidjeti štalom, no ljubiti svoju slabost i iznad nje uzdizati Božju jakost znak je poniznih i hrabrih.

I upravo to želimo biti. Ako smo kao majke jake, Bog i njegova pomoć nam ne treba. Ako smo slabe, trebamo ga kao riba vodu. Nije li bolje onda grliti i hvaliti se svojom slabošću? Isus je rekao da bez njega ne možemo učiniti ništa. Sve što učinim dobro, potpomaže Milost. Sami smo tako krhki. Kao probušeni s tisućama rupica; tek što se ispovjedimo ili primimo milost, brzo curi na sve strane. Znamo da je to od istočnoga grijeha naša stvarnost. Zato nam je stalno dolaziti mu. On se ne može umoriti prilaziti, no ja se umaram i to me tako brine. Hoću li se umoriti dolaziti mu iznova i iznova u toliko susreta? Hoću li uvijek povjerovati da sam ljubljena od njega i u toj ljubavi pronaći ljubav za svoju djecu?

On nas tako dobro zna, zna od čega smo sazdani. On je učitelj slabih, on treba tvoju štalu, ne ljekarnu. On iznad štale šalje zvijezdu koja sjaji i dalekim zemljama i mnogima koji put traže. On ti u štalu pošalje darove kad se ni najmanje ne nadaš. Iznad svega, dat će ti mir i novi pogled na okolnosti oko tebe.

Oko za neviđeno biser je majčinstva koji je presudan da živimo sve što nam je živjeti. Djeci ćemo ga lako darovati ako ga posjedujemo. I probudit će nas On u snu kad treba i ako treba. I reći će nam gdje da živimo. Naš je Bog moćan Bog štalice. Bog koji voli umorne i slabe majke da kroz svoje slabosti proslave Njega. I naravno, to nije logika ovoga svijeta, pa čemu u njemu tražiti pohvalu ili odobravanje za ikoju tvoju žrtvu koja i ne izgleda kao ne znam što ili tvoj “Da” novom životu. To je potpuno i jedino božanska logika koju je sv. Pavao na svojoj koži razradio pa pisao u poslanici Rimljanima.

Same smo sebi sazidale svakojake zahtjeve. Jer učimo od krivih koji ne znaju ništa o besplatnoj, nezasluženoj, beskompromisnoj Očevoj ljubavi. Slušamo li rječitu tišinu Duha Svetoga u molitvi svoje sobe dok dojimo, saznat ćemo da je život i majčinstvo jako jednostavno. Ne moramo ništa, slabe smo i to je dovoljno da Isus bude jak u našem životu, da opere sva suđa, prebaci svu sezonsku odjeću i porodi i odgoji sav naš rod. I učini od njega novi sveti narod.

Do najvećih istina života često se dolazi u sasvim običan dan, slabi trenutak, dok gulimo grincajg za juhu u ekspres-loncu. Tek kad lekcija o slabosti i običnosti bude toliko obljubljena i poznata mome biću, mogu kao majka udahnuti onako istinski i duboko, bez primjesa krivnji i očekivanja, svojih i tuđih. Mogu sjesti i popiti kavu iz gušta, onako da izgleda kao pravo očijukanje, sinovski i kćerinski slobodno, ne robovski. I tako se dičiti svim glamuroznim veličanstvenim stvarima koje činiš kao kad noću dok ideš u kupaonicu, usput pokriješ svako otkriveno dijete i usput te očara taj blaženi izraz lica dok spava.

Danas je dan za mrvu tvoje hrabre vjere. Ne boj se! Biblija poznaje slabe. Jedino je štalica postala Betlehem. Palača nikad to nije bila i ona ti zaista ne treba. Smiješ odahnuti i biti slab.