Neovisno o tome koji jezik ljubavi vaše dijete razumije, samo je jedan način na koji mu ga treba komunicirati – bezuvjetno. Bezuvjetna je ljubav svjetlo koje pokazuje put, obasjava tamu i omogućuje nama kao roditeljima da znamo gdje se nalazimo i što trebamo činiti u odgoju djeteta. Bez takve ljubavi, odgoj izaziva zabunu i zbrku.

Bezuvjetnu ljubav najbolje možemo objasniti tako da pokažemo što ona čini. Bezuvjetna ljubav izražava djetetu ljubav bez obzira na sve. Dijete volimo bez obzira na njegov izgled; bez obzira na njegove osobine, sposobnosti ili ograničenja; bez obzira na to što očekujemo od njegove budućnosti; i, najteže od svega, bez obzira na njegovo ponašanje. To ne znači da nam se njegovo ponašanje uvijek sviđa. To znači da djetetu pružamo i očitujemo ljubav sve vrijeme, čak i onda kad se loše ponaša.

Mislite li da je ovo popustljivost? Nipošto. To znači baviti se u prvom redu onim što je najvažnije. Dijete punoga spremnika ljubavi na roditeljsko vodstvo može odgovoriti bez zlovolje.

Neki se boje da se na taj način dijete može samo „razmaziti“. Nijednome djetetu ne može biti previše bezuvjetne ljubavi. Dijete bi mogao „razmaziti“ nedostatak odgoja ili neprimjerena ljubav koja daje i odgaja na pogrešan način. Prava bezuvjetna ljubav nikad neće razmaziti dijete, jednostavno zato što je nije moguće dati previše.

Ako djecu do sada niste voljeli na ovaj način, možda će vam se u početku učiniti teškim. No dok se budete vježbali u bezuvjetnoj ljubavi, osjetit ćete čudesne promjene, jer postat ćete darežljiviji i sposobniji za ljubav u svim vašim odnosima. Nitko nije savršen, dakako, i od sebe ne možete očekivati da bezuvjetno volite cijelo vrijeme. Ali dok se budete primicali tom cilju, otkrit ćete da ste sve dosljedniji u sposobnosti da ljubite bez obzira na sve.

Možda će vam pomoći ako se često prisjetite nekih prilično očitih činjenica o svojoj djeci:

  • To su djeca.
  • Bit će skloni ponašati se kao djeca.
  • Djetinjasto ponašanje uglavnom je neugodno.
  • Ako ja obavim svoj dio posla kao roditelj i ako ih budem volio usprkos njihovu djetinjastom ponašanju, oni će sazreti i odustati od djetinjastog ponašanja.
  • Ako ih budem volio samo kad sam zadovoljan njima (uvjetna ljubav) i ako im samo u tim trenucima iskazujem ljubav, neće se osjećati istinski voljenima. To će narušiti sliku koju imaju sami o sebi, učiniti ih nesigurnima i spriječiti ih da steknu bolju samokontrolu i zrelije ponašanje. Stoga su njihov razvoj i ponašanje koliko njihova toliko i moja odgovornost.
  • Ako ih budem volio samo kad ispunjavaju moje zahtjeve ili očekivanja, osjećat će se nesposobnima i počet će vjerovati da nema smisla davati sve od sebe, kad to ionako nikad nije dovoljno. Uvijek će ih moriti nesigurnost, tjeskoba, nisko samopoštovanje i ljutnja. Ako ih želim od toga sačuvati, trebam se često podsjećati da sam odgovoran za njihov cjelovit razvoj.
  • Ako ih budem volio bezuvjetno, osjećat će se ugodno u vlastitoj koži i moći će tijekom odrastanja kontrolirati svoje ponašanje i tjeskobu.

Naravno, za naše je sinove i kćeri normalno da se ponašaju u skladu sa svojim uzrastom. Tinejdžeri se ponašaju drugačije od male djece i trinaestogodišnjak će drugačije reagirati od sedmogodišnjaka. No ne smijemo smetnuti s uma da su oni još uvijek djeca, a ne zrele odrasle osobe, stoga možemo očekivati da će griješiti s vremena na vrijeme. Budite strpljivi s njima dok uče odrastati.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Garyja Chapmana i Ross Campbell “Pet jezika ljubavi djece”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.