Kad razmišljam o mladoj osobi vidim mladića ili djevojku koji traže vlastiti put, koji nogama žele letjeti, koji okrenuti svijetu gledaju na obzor očima punim nade, punima budućnosti, ali i iluzija. Mladi hodaju na dvije noge kao i odrasli, ali za razliku od odraslih koji ih drže usporedo, kod mladih je uvijek jedna ispred druge, spremna za polazak, za skok. Uvijek izbačena naprijed. Govoriti o mladima znači govoriti o obećanjima, ali znači govoriti i o radosti. Mladi posjeduju toliku snagu, u stanju su gledati s nadom. Mladi su obećanje života koje u sebi ima određeni stupanj upornosti; imaju dovoljno ludosti da se mogu zavaravati i dostatnu sposobnost da mogu ozdraviti od razočaranja koje iz toga može proizići.

Nadalje, o mladima se ne može govoriti, a da se ne dotakne tema adolescencije jer nikada se ne smije podcijeniti ta životna faza koja je u životu vjerojatno najteža i najvažnija. Adolescencija obilježava prvi pravi svjesni susret s identitetom i predstavlja prijelaznu životnu fazu ne samo za djecu, nego i za cijelu obitelj; to je međufaza, poput mosta koji nas vodi na drugu stranu ulice.

Zbog toga adolescenti nisu ni ovdje ni tamo, oni su na putu, u pokretu. Nisu djeca – i ne žele da se s njima postupa kao s djecom – ali nisu ni odrasli – a ipak žele da se prema njima odnosi kao da jesu, posebno kada se radi o povlasticama. Dakle, vjerojatno se može reći da je adolescencija napetost, neizbježna introspekcijska mladenačka napetost. No istodobno je toliko snažna da pogađa i cijelu obitelj, a možda je upravo zbog toga toliko važna. To je prva revolucija mladoga muškarca i mlade žene, prva životna promjena koja te toliko izmijeni da često poremeti i prijateljstva, ljubavi, svakodnevicu.

Kod adolescenata se riječ „sutra“ teško može sa sigurnošću upotrijebiti. Vjerojatno i kao odrasli trebamo biti oprezniji kod upotrebe riječi „sutra“, posebno u ovomu povijesnom razdoblju, ali nikada kao kada smo adolescenti nismo tako svjesni trenutka i njegove važnosti. Za adolescenta trenutak je cijeli jedan svijet koji može preokrenuti čitav život i vjerojatno se u toj fazi misli na sadašnjost više nego u čitavu ostatku života. Adolescenti uspoređuju, ispituju, o svemu raspravljaju i traže odgovore. Moram istaknuti koliko je važno to raspravljanje o svemu. Adolescenti žele učiti da bi mogli izići na kraj i postati samostalni pa u tomu razdoblju više nego ikada odrasli trebaju imati razumijevanja te nastojati vlastitim primjerom pokazivati ispravan put, a ne poučavati samo riječima.

Mladi prolaze kroz različita, čak burna duševna stanja, a s njima i njihove obitelji. Bez sumnje u toj fazi postoje rizici, ali prvenstveno je to vrijeme rasta, za njih i za cijelu obitelj.

Adolescencija nije bolest i ne smijemo se prema njoj odnositi kao da to jest. Dijete koje ispravno proživljava svoju adolescenciju – koliko god to roditeljima bilo teško – dijete je s budućnošću i nadom. Često me zabrinjava sadašnje nastojanje da se naše mlade preventivno „liječi“. Kao da se sve hoće riješiti nekakvom terapijom, ili sve kontrolirajući, uz slogan „maksimalno iskoristiti vrijeme“, pa tako dnevne obveze mladih postaju gore nego u ljudi na upravljačkim mjestima. Inzistiram: adolescencija nije bolest protiv koje se trebamo boriti. Ona je dio normalna, prirodnoga životnog odrastanja naših mladih.

Gdje je život, tu je kretanje; gdje je kretanje, tu su promjene, traženja, nesigurnosti, tu su nade, tu je radost, ali i tjeskoba i ojađenost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog je mlad”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na poveznici ovdje.