„Laku noć, Benjamine. Volim te!”

„Laku noć, Hildie. I ja volim tebe!”

Moj dvanaestogodišnji sin stavio je svoju trogodišnju sestricu u njezin krevetić, pa je sjeo na kauč u dnevnome boravku kako bi pročavrljao sa mnom.

„Mama, Hildie je najbolja stvar u mome životu”, rekao je uz široki osmijeh. I stvarno je to i mislio.

Nakon što je ispočetka bio razočaran što će dobiti treću sestricu zaredom umjesto brata, kojega je mnogo više želio, moj se sin posve zaljubio u svoju najmlađu sestru. Nosi je na ramenima kada se ona umori od hodanja, čita joj, donosi joj slastice, i zauzima se za nju u njezinim dječjim ispadima: „Mama, mislim da je vjerojatno umorna ili gladna, i zato joj govori strpljivim tonom!”

Ona, sa svoje strane, smatra da je on nešto najbolje na svijetu. Njegov trogodišnji fan klub od jednoga člana svakoga dana željno iščekuje kada će se brat vratiti iz škole. Čak i kada njezinim starijim sestrama dosade njezine dječje fore, njezin veliki brat uvijek je pun ljubavi za nju. Jako je lijepo to vidjeti.

Mi se često bojimo da proširivanje naše obitelji znači da ćemo nešto oduzeti starijoj djeci. No uz te se strahove ne uzima u obzir dar koji svako dijete donosi – ne samo svojim roditeljima, nego svakome.

Budući da sam majka četvero djece, mlađe majke ponekad dijele sa mnom svoju zabrinutost u vezi s novom trudnoćom. „Više tu neće biti samo nas troje! Hoću li s novim djetetom u kući imati energije za svoje starije dijete?”

„Samo čekaj dok se ne upoznaju!” napomenem joj. „Tvoje starije dijete dobiva brata ili sestru, pored toga što će učiti dijeliti tebe.”

Mi se često previše brinemo hoćemo li imati dovoljno vremena i energije za svoju djecu – kao da se naša djeca natječu za te dragocjene resurse. Na praktičnoj razini, moj muž i ja samo smo dvoje ljudi. Imamo samo dvadeset i četiri sata u jednome danu, i čini se da je sa svakom godinom koja prolazi naše energije sve manje. A ipak, iako je na neke načine „manje” nas, kada u obitelj dođe još jedno dijete, tu je jedna čitava nova osoba koja će vas voljeti i koju ćete vi voljeti. Ono što dodaje jedna nova duša ne može se izbrojiti. To je neizmjerno.

Naravno, Crkva nikada ne zahtijeva da imamo djece koliko je to god ljudski moguće, ili da ignoriramo potrebe obitelji kao cjeline kada razmišljamo o veličini obitelji. Sva se nakostriješim kada netko ignorira tjelesno i duševno zdravlje žene promičući estetiku velikih obitelji, koje naprosto nisu ono što je svaka katolička obitelj pozvana da bude. Mnogo je legitimnih razloga koje treba uzeti obzir kada se kroz molitvu razmišlja o tome da se ima još djece. Financije, tjelesno i duševno zdravlje roditelja, posebne potrebe djece, i druge važne stvari koje brinu ljude – sve su to čimbenici u ovome pitanju. Zato ovdje želim pažljivo postupati. Zasigurno ne želim umanjivati veliku žrtvu pri donošenju nove duše na svijet, ili izazove koji čine izbjegavanje trudnoće uz pomoć prirodnoga planiranja obitelji mudrom odlukom. Moj je cilj jednostavno reći kako ovaj specifični strah kojemu smo mi roditelji skloni – da će biti „manje” za svakoga ako nas bude više u obitelji – može za posljedicu imati to da ne sagledamo širu sliku. Čudo obiteljskoga života jest poput čuda s umnažanjem kruhova i riba. To je više od zbroja svojih dijelova. Ljubav se tu umnožava.

Naravno da obiteljski odnosi nikada nisu savršeni. Uvjerena sam kako je svakoga člana obitelji Bog posebno stvorio kako bi pomogao popraviti sve što se u mojoj duši treba popraviti, a taj proces nije bez boli – upravo suprotno. Roditeljstvo nije raj, s djecom za biti naporno, i tko god vam govori drugačije, hoće vam nešto prodati. No kada pogledam kako moj sin voli svoju sestricu, i sve što je ta vesela djevojčica donijela u naš život, to me podsjeti da ova nepredvidljiva pustolovina obiteljskoga života nije nešto što možemo izmjeriti ekonomskim terminima resursa i manjka. Ona nadilazi sve to. Ne mogu zamisliti svoj život bez tolike ljubavi što nam je donosi moja najmlađa kći, „najbolja stvar” u životu mojega sina. Razmišljati o daru koji je ona za nas jest razmišljati o zagonetki toga kako se ljubav zapravo širi, a ne smanjuje. Kada se ljubav daje, ona se ne troši, nego raste. A kada vidim kako se ona umnožava pred mojim očima dok moja trogodišnja kći sluša svojega velikoga brata kako joj čita knjigu o dinosaurima. Ona ga promatra posve očarana time što ima vlastitoga stručnjaka za dinosaure, a on joj pokazuje ilustracije poput mudroga znalca, i uživa u njezinu društvu.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.