Autoritet roditelja u našim domovima mora se uvijek upotrebljavati radi postizanja najvećega mogućeg dobra za one za koje skrbimo. Mi ne koristimo taj autoritet za svoje dobro – što je, zapravo, osnovna zlouporaba istog – nego za zemaljsko i vječno dobro koje želimo onima koje volimo. Muškarac koji ne shvaća da je njegov autoritet zapravo sredstvo pomoću kojeg služi onima za koje je odgovoran, ne zna ni što je autoritet niti zaslužuje da ga ima. Očevo služenje jest služenje ukorijenjeno u ljubavi koja će se pokazati njegovim stalnim nastojanjem da djeci za koju brine pomaže u stjecanju zrelosti i samostalnosti.

Ljubav muža prema ženi znači duboku predanost njezinu dobru. Da ljubav nema granica, otac otkriva ubrzo, kako se ona otvara prema van, prema djeci rođenoj iz njegove ljubavi za ženu. Dijete mora biti prihvaćeno ne samo kao utjelovljenje uzajamne ljubavi roditelja, nego kao osoba, jedinstvo tijela i duše s razumom, voljom i poslanjem koje je veće od pukog simboliziranja njihova sjedinjenja. A ovo će dijete, tijekom svojih prvih godina života, biti svjesno samo jedne jedine stvari: je li voljeno ili ne. Dijete mjesecima ne će biti u stanju konkretno uzvratiti tu ljubav, pa ipak, od prvih trenutaka svog života ono će čeznuti za iskustvom ljubavi.

To iskustvo – koje u djetetovu svijest utječe s mlijekom koje pije, zrakom koji udiše, načinom na koji se postupa s njim – od presudne je važnosti za dijete. Liječnici, psiholozi i odgajatelji danas tvrde da je psihički i fizički zdravo ono dijete koje je sigurno u ljubav svojih roditelja. Ni najbolja medicinska njega ne može djetetu nadoknaditi nedostatak ljubavi.

Djetetova potreba za ljubavlju prepoznaje se u njegovu skretanju pozornosti na sebe. Obraćati pozornost znači pružati znak ljubavi. Želja za privlačenjem pozornosti samo je drugi način iskazivanja djetetove želje da mu dopustite da bude “nazočno” za vas. A to djetetovo traženje pozornosti smanjit će se čim ono, na svoje zadovoljstvo, “dokaže” sebi da je voljeno. Još jedan slučaj kada “ljubav izgoni strah” (1 Iv 4,18) jest djetetov prvi kontakt sa svijetom jer je to traumatsko iskustvo i samo čvrsti omotač ljubavi može ublažiti taj šok. To što se djetetovo otvoreno traženje pozornosti smanjuje, ne znači da ćemo mu pružati manje pozornosti, da više ne ćemo dopustiti da bude “nazočno” za nas ili mi za njega. Djetetu je potreban brižan otac, pun ljubavi, kroz sve godine njegova odrastanja.

Borba da se ljubi bezuvjetno

Teško je ljubiti, čak i kada je ljubav uzvraćena. Jer i najbolja volja na svijetu ne može ponekad nadvladati umor, ne može se suzdržati od oštrih riječi ili brzine kojom na uvredu uzvraćamo uvredom.

Kada je povrijeđen, ego postaje zlovoljan, ližući rane i režeći na one koji mu se približavaju. Ponos ljutito uzdiže svoju glavu. Poniženje traži duševnu nasladu u samosažaljenju. Neuspjeh traži žrtvenog jarca na koga se može svaliti krivnja. Često su ranjeni ego, povrijeđeni ponos i osjećaj neuspjeha posljedice nekog događaja koji se zbio izvan doma – na poslu ili tijekom dnevnih aktivnosti – a kušnja da se te boli donesu sa sobom kući i da za to što smo pretrpjeli natjeramo druge da pate, bit će velika.

Popustiti tomu znači otvoriti obiteljska vrata neprijatelju ljubavi. Kada naša ljubav nije uzvraćena ili nije uzvraćena onako kako mi mislimo da bi trebala biti, kušnja je još veća. To su trenutci u kojima se moramo prisjetiti da poziv na ljubav nije poziv uvjetovan uzvraćanjem. Naša ljubav prema drugima mora biti poput ljubavi Onoga koji je “nas ljubio prije” (1 Iv 4,19). A primjer je Kristove ljubavi križ, poniženje, agonija, smrt koju je on podnio za nas. Križ, znak neuspjeha za onoga koji ne vjeruje, za kršćanina je znak ljubavi. Krist, Mladoženja, dao je život svojoj Nevjesti, Crkvi, svojom smrti na križu.

Očeva ljubav sjedinjuje oca s Kristom

Otac ne može očekivati da će njegov brak ili njegova obitelj opstati ako zaboravi da je njegova najveća obveza ona koju dijeli sa svim kršćanima: obveza ljubavi. U onoj mjeri u kojoj on ljubi ne očekujući uzvraćanje, u onoj mjeri u kojoj čak i na svog neprijatelja gleda kao na beskrajno dragocjenog u očima Božjim, a stoga i beskrajno vrijednog njegove vlastite pozornosti i brige, on tu osobu ljubi, ma kako to slabo bilo, onako kako Bog ljubi njega.

Kada ljubav prema drugoj osobi dovede do izricanja bračnih zavjeta u sakramentu braka, ona prelazi u sferu nadnaravnog; i čovjek doista daje i prima ljubav preobraženu Kristovom ljubavlju. Sjedinjeni u Kristovoj ljubavi, živeći i ljubeći u sakramentu koji dijele, muž i žena otkrit će da će njihovu požrtvovnu ljubav, poput svake istinske žrtve, Bog učiniti plodnom: ta će ljubav donijeti novi život. Budući da su predali svoj život Kristu, njihov će život biti mnogo bogatiji. Jer: “Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga” (Mt 16,25).

Bračni par može imati djecu i tako mnogo brže shvatiti da je ljubav život; ali ako par ne bi bio u stanju začeti i roditi djecu, njihov brak ipak može biti plodan. Ljubav koju dijele u Kristu postaje život koji dijele u Kristu, način njihova uzajamnog rasta u svetosti, priprema za onaj konačni život s Bogom koji je ljubav.

Ta izrazito ljudska ljubav, budući da struji od osobe k osobi, privrženošću slobodnog htijenja, obuhvaća dobro čitave osobe. Stoga je ona kadra posebnim dostojanstvom obogatiti tjelesna i duševna očitovanja te ih oplemeniti kao elemente i posebne znakove bračnog prijateljstva. Tu ljubav se Gospodin udostojao iscijeliti, usavršiti i uzdignuti je posebnim darom svoje milosti i ljubavi. Ujedinjujući ljudsko i božansko, takva ljubav navodi supruge da se slobodno daruju jedno drugome dokazujući to nježnim osjećajima i djelom. Ona prožima sav njihov život; štoviše ona se sama usavršava i raste velikodušnim izvršavanjem. Daleko dakle nadvisuje puku erotičku privlačnost koja, budući da se uzima egoistički, brzo i bijedno iščezava.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Claytona C. Barbeaua “Glava obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.