U obitelji sve više nestaju prilike koje omogućuju ljudima da se “gledaju”. Statistika bilježi da roditelji s djecom adolescentima provedu 12 minuta dnevno. Oni više ne večeraju zajedno jer su uvelike okupirani drugim aktivnostima i televizijskim programima. Od 12 minuta 10 ih se potroši na provjeru svega što je bilo dogovoreno protekloga dana, ostale minute prođu u pretresanju ne baš važnih stvari.

Tako sve završi na klasičnoj molitvi: “Gospodine, učini me televizorom, da me tata i mama malo više gledaju.”

Kontaktirati pogledom znači drugoga gledati u oči. Većina ljudi ne zna da je taj pogled životno važan, jer imaju iskustvo da gledaju na sve strane, a malotko sugovornika gleda u oči.

Ljudi žele biti viđeni. Čemu služi tolika pažnja u odijevanju, briga oko izgleda, koliko pozornosti privlačimo, koliko smo drugima zanimljivi? Piercing, tetovaža i neke druge navike kojima mladi pribjegavaju slični su glasnom zazivu: “Pogledajte me!”

Komunikacija pogledom bitna je ne samo za odnos prema djeci, nego i za njihove emocionalne potrebe. Dijete često pogledom susreće roditelje jer se tako emocionalno hrani. Očima se komunicira ljubav, to jako dobro znaju zaljubljeni. Svima je poznat duboko emotivni izričaj “jesti nekoga očima”. Sveti Marko evanđelist, opisujući susret Isusa i bogatog mladića, tvrdi: “Isus ga pogleda i zavoli ga.”

Pogled roditelja sadrži ljubav, stvarnu pozornost, uvažavanje i zanimanje. Oči roditelja dubok su zdenac vrednota i oblik moralnog i emocionalnog hranjenja. Djeca udvostručuju svoje zalaganje kad ih roditelji promatraju. Mnogi su roditelji, nažalost, prezaposleni i jednostavno zaborave “promatrati” svoju djecu.

Roditeljima se dogodi da usvoje opasnu naviku i vizualni kontakt koriste kad s djecom žele ozbiljno razgovarati, a to obično bude u negativnom smislu. Dijete je pažljivije kad ga gledamo u oči, a roditelji to koriste da mu izreknu kritiku, upozorenje ili prijetnju.

Tada se obično čuju prijeteće riječi: “Gledaj me u oči!”, nakon čega slijedi: “Pazi što činiš!”

Kad roditelji, najčešće nesvjesno, počnu upotrebljavati to moćno sredstvo u negativnom smislu, djeca u njemu naslute opasnu gestu odbacivanja.

Ako roditelji djeci svraćaju pozornost samo kad ona u nečemu pogriješe ili kad se inate, to onda uvećava probleme, osobito kad je riječ o djeci “jačeg” značaja.

Djeca koju majka, a napose otac, nikad ne pogledaju s ljubavlju, ponesu u život rane iz kojih se kasnije rađaju pobune.

Sumnjivo je i to kad se pogled u oči, kao oblik kažnjavanja, izbjegava. Djeca taj pogled ponekad teže podnose nego fizičko kažnjavanje, jer ga čitaju kao nezainteresiranost, “odbacivanje”, što je za njih u emocionalnom smislu upravo okrutno. Pogled služi u prvom redu da prenese ljubav. Jedan je nastavnik u školskoj klupi, na poleđini kontrolne zadaće pisane prije božićnih praznika pronašao ove riječi: “Ako me ovoga Božića nitko ne pogleda, nestat ću.” Djeca koju ne gledamo, gube želju za životom.

Za djecu je životno važno da nauče umijeće vizualnog kontakta. Ne smije se kod djece zanemarivati afektivno i emocionalno hranjenje. Koja je razlika između ljubaznog i simpatičnog djeteta i djeteta koje to nije? Drugim riječima, na čemu se temelji simpatija? U sposobnosti uspostavljanja ljubaznoga vizualnog kontakta praćenog osmijehom. Odgojitelji i prijatelji daju prednost djeci koja imaju takve sposobnosti, njima se više posvećuju; oni usvajaju sigurnost i dobru sliku o sebi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Vaša djeca imaju samo vas”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.