Da, u filmu o mafijašima pronašao sam jednu scenu koja je progovorila meni kao ocu troje djece

„Goodfellas“ (Dobri momci) danas mnogi opisuju kao ponajbolji film legendarnog redatelja Martina Scorseseja i klasik suvremene američke kinematografije.

Djelo iz 1990. bavi se temom talijanske mafije u New Yorku, temom na koju će se Scorsese vraćati u svom opusu još par puta kasnije. Dinamičan, emocijama (uglavnom negativnim) nabijen film pojačan nevjerojatnim glumačkim kreacijama (Robert de Niro, Ray Liotta i genijalni Joe Pesci) prati životni put Henryja Hilla, čovjeka odraslog u siromašnoj, radničkoj talijansko-irskoj četvrti koji postaje dio lokalne mafijaške organizacije, ali svoju kriminalnu karijeru završava kao policijski doušnik.

Film je to drugačijeg senzibiliteta od „Kuma“ Francisa Forda Coppole, još jednog klasika američkog filma o mafiji. Dok (ne)kultura mafijaškog nasilja u Coppolinoj trilogiji ima skoro monumentalan prizvuk, gdje akteri i događanja bivaju, kako se to kaže, „veći od života“ i gdje Coppola ulazi dublje u povijesne i sociološke korijene zla mafije, Scorsese se u „Dobrim momcima“ više bavi „banalnošću zla“, onako kako ga je opisala Hannah Arendt.

Mafijaši u „Dobrim momcima“ većinom su, dakle, potpuno patološki tipovi koji hodaju unaokolo poput tempiranih bombi, pucaju na druge ljude i tuku ih bez ikakva razloga i nemaju nikakav osjećaj lojalnosti prema bilo čemu osim prema vlastitim potrebama. Nakon što pokopaju svoju žrtvu, odlaze na rani doručak kod mame i tamo zbijaju šale s njom. Ta „nepodnošljiva lakoća zla“ kojoj se Scorsese posvetio u „Goodfellas“ utjecala je na Davida Chasea, autora „Sopranosa“, vjerojatno najbolje serije u povijesti američke televizije u kojoj se mafijaško nasilje događa paralelno s prizorima iz obiteljskog života kriminalaca.

Zato „Goodfellas“ imaju u sebi taj nevjerojatni naboj, tjeskobu zapravo koju gledatelj osjeća promatrajući tu mučnu lakoću s kojom nam se zlo događa pred očima. Je li Scorsese ovim naturalizmom i artističkom nezainteresiranošću za dublje propitivanje korijena zla (to propitivanje kod njega ipak postoji na onoj, pojedinačnoj psihološkoj razini) stvorio zapravo, na određeni način, njegovu atraktivnu glorifikaciju – pitanje je za neke druge tekstove.

Ja se, pak, u ovome želim osvrnuti na jednu scenu koja mi je dala važnu lekciju o – mom očinstvu. Da, u filmu o mafijašima pronašao sam jednu scenu koja je progovorila meni kao ocu troje djece.

Henry Hill na početku filma opisuje svoje odrastanje u radničkoj četvrti u New Yorku. Opisuje kako je „od kada zna za sebe htio biti gangster“. Jer biti gangster značilo je „biti netko u četvrti koja je bila puna ljudi koji su bili nitko“.

Ti gangsteri bili su njegovi uzori od samoga početka. Oni, a ne njegov otac koji je, doznajemo, bio radnik koji je pokušavao uzdržavati svoju sedmeročlanu obitelj u kojoj je bilo i dijete s invaliditetom. Kako je došlo do toga da je otac izgubio svoj autoritet?

„Moj je otac uvijek bio ljut. Bio je ljut jer je loše zarađivao. Bio je ljut jer živimo u malenome stanu. Bio je ljut jer je moj mali brat Michael u invalidskim kolicima…“, opisuje Henry svoga roditelja na početku scene u kojoj ovaj doznaje da mu sin mjesecima ne ide u školu jer radi kao kurir za lokalne mafijaše i potom ga okrutno pretuče (scena je nasilna i vulgarna. Također, općenito napominjem da ovaj tekst ne treba shvatiti kao apsolutnu, bezuvjetnu preporuku za gledanje ovoga filma).

Kada sam prvi put vidio ovu scenu, osjetio sam strah. Strah jer sam se pronašao u tom Henryjevu ocu koji je neprestano nezadovoljan svojom sudbinom i ljut na sve oko sebe i na cijeli svijet i pri tome dopušta da njegova djeca to vide. On je možda i živio poštenim životom, možda i nije krao poput kriminalaca iz lokalnog restorana, možda je i bio vođen nekim idealima, čak otišao povremeno u crkvu… Ali, ništa od svega toga njegov sin nije vidio i prepoznao kao nešto što bi ga moglo formirati i voditi kroz život. Zašto? Pa zato što je njegov otac bio neprestano ljut, frustriran, očito i često nasilan prema djeci, a možda i ženi. Što znače svi ti ideali poštenog rada, uzornoga života ako te ostavljaju nesretnog, bez radosti, tjeskobnog, depresivnog i nasilnog? Kako bi bilo koje dijete ikada moglo osjetiti poriv da ih slijedi kada vidi da ti ideali nemaju snagu učiniti njihova oca radosnog i sposobnog za komunikaciju, pa umjesto s njom on na probleme u kući odgovara nasiljem? Naravno da će u takvoj situaciji čak i gangsterski način života izgledati kao nešto prihvatljivije i bolje!

Nisam, Bogu hvala, nasilan poput oca Henryja Hilla i ne tučem svoju djecu. Ali, baš kao i on, ja prečesto dopuštam da moja zabrinutost životnim problemima i tjeskoba djeluju na njih, da se pokažu, ako ne u potpunom nasilju, onda kroz grubo izgovorenu riječ, kroz nestrpljenje njihovim potrebama i pitanjima, kroz povišeni glas, kroz sve ono što dijete može zaboljeti jednako kao i fizički udarac, a možda još i više.

“Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući! Zar nije život vredniji od hrane, a tijelo od odijela?“, kaže nam Isus, a Matej prenosi.

Kada slušam ovu Isusovu poruku kao otac, shvaćam kako tjeskobna briga zbrinjavanjem moje obitelji može učiniti da zaboravim na ono najvažnije u svom očinstvu (jer „jedno je potrebno“, kaže Isus Marti). A to najvažnije je – prenijeti vjeru svojoj djeci.

Kako mogu tu vjeru prenijeti ako nisam sposoban pokazati primjerom da je ona doista dubinski promijenila moje srce, učinila me boljim čovjekom, dala mi istinsku, a ne varljivu radost prolaznoga sjaja? Ako to moja djeca ne vide na meni, ništa neće pomoći redoviti odlasci u crkvu ili napamet naučene molitve izgovorene svake večeri prije spavanja. Mogu kasnije postati samo manje ili više ugodna sjećanja iz djetinjstva, ispražnjena od Riječi i Duha, nemoćna pokrenuti bilo što moćnije od prolazne nostalgične ugode koja brzo nestaje pred naletima života…

Ne želim biti nepravedan prema ljudima poput Henryjeva oca, onima koji najbolje kako mogu pokušavaju skrbiti za svoju obitelj i biti dobri očevi. Ali, ako takvi, uključujući mene, griješe u nečemu, onda je to samo u jednome – što misle da to mogu učiniti vlastitim snagama, bez pomoći jedinog pravog i istinskog Oca…

Nitko od nas nije sposoban sam za sebe zaštititi svoju djecu od zla ovoga svijeta, učiniti da se oni ne pretvore u izopačenog kriminalca poput Henryja Hilla koji i na kraju filma, kada je već u programu zaštite svjedoka, potpuno nepromijenjenog srca jadikuje za onom moći i lažnom raskoši koju mu je dala mafija.

Ne, to ne možemo učiniti bez pomoći nebeskog Oca, onoga čija bezuvjetna ljubav i prema nama i prema našoj djeci čini da se formiramo u istinski radosne i ispunjene osobe.

Što se mene tiče, dakle, ja ću svaki put kada osjetim da tjeskoba prodire u moje srce i čini da prestajem biti dobar otac, posegnuti za riječima koje nam pomažu shvatiti istinsku bit očinstva i uče što znači biti pravi Otac, onaj kojega trebamo nasljedovati.

„Oče naš…“

Goran Andrijanić | Bitno.net