Prije šest godina napisao sam članak “Četiri razloga zašto volim biti tata”. U proteklih se šest godina  mnogo toga promijenilo – dogodio se novi posao, dvije selidbe, magisterij, početak doktorskoga studija, a pored toga – i još dvoje djece u klanu Zimmererovih! Kada sam se vratio na taj tekst, razmišljao sam jesu li se moji osjećaji nekako promijenili ili preobrazili. U tome sam članku spomenuo ljepotu življenja u zamišljenome svijetu nedužnosti kojega djeca pružaju svojim roditeljima, osjećaj plemenitosti što sam netko u koga se drugi mogu pouzdati, paradoksalnu sloboda življenja za druge, i zahtjevne načine na koje djeca svojim očevima pomažu otkriti njihovu sposobnost da budu vođama.

Nakon šest godina s ponosom bih rekao da su svi ti razlozi još istiniti, ali su se od vremena kada sam ih zapisao – produbili. Izgleda da kultura i dalje smatra očinstvo jednom vrstom ropstva, koje se mora odgađati, ili posve izbjeći. No imati srce oca nešto je što vam nijedno svjetovno zadovoljstvo ili sebičnost nikada ne bi mogli dati – srce ispunjeno čašću, ljubavlju, borbom, i smislom. Sada kada imam još dvoje djece, imam još više bića kojima mogu dati svoje vrijeme i novac. Sada kada imam djecu koja će uskoro postati tinejdžerima, izazovi vodstva, strpljivosti i osobnoga rasta, koje djeca donose, proširili su se i pokazali neke nove (a često i neobične) puteve rasta. Prigode da se djecu poučava o vjeri i pruži im se kršćanski pogled na svijet postale su još dubljima, budući da djeca sada postavljaju znatno teža pitanja nego onda kada su bili u pelenama.

Moja supruga i ja prešli smo s mijenjanja pelena, crtića „Mali Einsteini”, i pokušavanja da obuzdamo kaos dovoljno da izmolimo jedno ili dva otajstva krunice, na treninge džiju džicua, satove glasovira, pucanje iz pušaka kalibra .22, igranje Mortal Kombata, šminku, i poučavanje kako pokazivati poštovanje prema suprotnome spolu. Obiteljska molitva krunice i dalje je kaotična, ali teško je povjerovati što sve šest godina može učiniti u životu jednoga roditelja. Dakle, evo četiriju razloga zašto – nakon šest godina radosti, teškoća, i mnogo više sijede kose – i dalje ne bih mijenjao očinstvo za išta na svijetu.

Kao prvo: Biti tata naučilo me je što uistinu donosi vrijednost u moj život. U prvome sam članku spomenuo smisao, ali vrijednost je nešto malo drugačije. Ovdje mislim na vrijednost u smislu onoga što ja kao osoba točno cijenim. Biti tata je izoštrilo, ali i obuzdalo moje političke, društvene, kulturne i vjerske vrijednosti. Sada razmišljam u naraštajima. Jedna od žalosnih stvarnosti suvremenih političkih i društvenih rasprava jest da veoma rijetko govorimo i o čemu drugome osim o onome što je ovdje i sada. Budući da sam otac, nemam ni luksuz niti želju da razmišljam isključivo o tome kako moja djela ili djela našega društva utječu samo na mene. Sada razmišljam o tome kako će svijet izgledati za moju djecu, njihovu djecu, i djecu njihove djece. Diktatura sebičnosti nestala je, i njezino je mjesto zauzelo nešto što bih nazvao „Republikom nerođenih”. To što imam djecu blagoslovilo me je čvrstom predodžbom o tome tko sam i za što se zauzimam.

Kao drugo: Ne mogu dovoljno naglasiti snagu i milost koju dobra i sretna supruga donosi jednome ocu. Uvijek sam slušao kako drugi ponavljaju staru uzrečicu: „Sretna supruga, sretan život”, i da budem iskren – ta je uzrečica točna. Moja supruga i ja nismo imali nekakvu idealiziranu, savršenu vezu. Znali smo imati priličnih teškoća. No duhovna elegancija, ljepota i ženski genij koje moja supruga unosi u ovaj svijet za mene kao oca su blagoslovi – ne samo zato što mogu svjedočiti tome kako jedna snažna Teksašanka uravnotežuje svoj duh discipliniranosti s blagošću koju može pružiti samo majka, nego i zato što ama baš svaku borbu koju imamo kao roditelji možemo podijeliti i u njoj se osloniti jedno na drugo. Naš odnos uvijek je bio utemeljen na zajedničkoj ljubavi prema humoru, i na povjerenju, i ona je za mene uzor u usađivanju toga našoj djeci.

Kao treće: Biti tata također mi je dalo tu usredotočenost da znam da, ako se ne brinem za sebe u tjelesnome, duševnome i duhovnome smislu, neću biti dobar nikome. Jedna interna dosjetka koju moja supruga i ja imamo kada možemo osjetiti kod onoga drugoga stres, frustraciju ili ljutnju jest: „Vjerojatno moraš vježbati i otići na ispovijed.” Iako odvajanje vremena za dizanje utega, za molitvu u tišini i čitanje, ili za bilo koju drugu aktivnost u samoći nikada nije lako, otkrio sam da će – ako ne odvajamo te trenutke onda kada možemo, i ako ne budemo koliko je moguće dosljedni u tome – naše borbe samo postati dubljima. Zapravo, kada se te aktivnosti rade kako treba, one nas trebaju naučiti kako biti nesebični i samopožrtvovni. Tjelovježba oca uči da koliko je god boli potrebno, morate nastaviti. Duševna borba s knjigama ili učenjem širi vokabular, ali i shvaćanje svijeta, što onda možete prenijeti svojoj djeci. A duhovni rast, produbljivanje mojega odnosa s Isusom, pruža mir, snagu i žarište čitavoga mojega postojanja kao oca.

I posljednje: Biti tata dovodi me u dubok osjećaj stvarnosti. Ponekad rad, financije, ili druge svjetovne potrebe uzrokuju to da se osjećam udaljenim od onih koje volim, ali djeca za to ne mare. Volim promišljati o dubokim životnim pitanjima, i razmišljati u oblacima platonovskih formi, ali djeci je jedino bitno što je za večeru. Njima je bitno jeste li provodili vrijeme s njima. Oni žele znati jedino da ih volimo, i da smo im to danas izrazili. Oni će pronaći način da budu dijelom rasporeda svojih roditelja, a nama je bolje da pronađemo vrijeme za njih.

Prošlo je tek šest godina otkada sam napisao onaj prvi članak, i mogu posvjedočiti da je istina da vrijeme jako brzo leti. Pustite da vam djeca postavljaju milijun i jedno pitanje. Kada traže da se loptate s njima, hrvate se, ili otpjevate neku pjesmu – učinite to. Djeca vas unose u ono što je uistinu važno, i ja volim znati da oni jednostavno žele da budem s njima.

Tinejdžerske godine dolaze, i ja znam da moram još mnogo toga naučiti. Ne znam što ću pisati za šest godina, ali znam da ću i dalje voljeti biti tata, i znam da dokle se god mogu truditi, okruživati svoju djecu s više ljubavi nego što oni mogu zamisliti, i nesebično davati svoje vrijeme, činit ću što god mogu da ih učinim svecima – a čineći to, možda i sam postanem svecem.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.