Nedavno sam slušao jednu od radijskih emisija na koje sam pretplaćen, koja se ponajviše bavi tjelesnom kondicijom i zdravom prehranom. U toj je epizodi jedan gost izjavio da on nikada ne bi trebao biti ocem. Smatrao je da neki muškarci jednostavno nisu stvoreni da budu očevi. Ta izjava nije bila utemeljena samo na njegovoj subjektivnosti – budući da mu je njegov otac bio loš primjer – nego je to i prihvaćeno mišljenje, koje se uklopilo u sustavni etos muškaraca. Nisam siguran mogu li ponuditi mnoštvo razloga i logičnih argumenata da ustvrdim suprotno, ali mislim da njegova hipoteza nije zasnovana na stvarnosti, nego na njegovoj vlastitoj nesposobnosti da vodi vlastitu obitelj, ili njome možda želi opravdati manjak svoje želje da bude ocem. On ima ciljeve koje želi ostvariti, a ostvarenje tih ciljeva neprestano je ometala „gnjavaža” toga što je imao djecu. Nema potrebe posebno naglašavati da su mu se brak i obitelj raspali nakon tek koju godinu postojanja.

Zaključio sam da je taj iracionalni strah od odgovornosti prevladavajući – ako ne i najprihvaćeniji – mentalitet mnogih današnjih mladih muškaraca. „Tko bi htio biti tata, pa da onda sva zabava prestane?”, ili „Djeca su tolika odgovornost, a ja mislim da jednostavno nisam spreman za takvu dužnost” nit je što se redovito provlači – ako ne i izravna izjava – osjećaja koji vlada među muškarcima svih dobi i demografskih skupina. No ja sam sada uistinu posve prihvatio stvarnost da je ono što se čini preprekom sebičnim i bezbrižnim danima života neženje zapravo prilično oslobađajuće. Katarzičan osjećaj da se oni za koje se brinete mogu pouzdati u vas nije gnjavaža, nego „sustav” korijena, uz koji možete rasti, i smireno poći boljim putem. Putem ispunjenim divljenjem, čašću, pustolovinom, i – što je najvažnije – optimizmom. Tu nema neujednačenoga spuštanja prema naizgled nadom ispunjenoj „slobodi” svakodnevnoga življenja. Umjesto toga pronaći ćete dubok, obogaćujuć i uzbudljiv element strahopoštovanja pred samim licem ljubavi koja daje život.

Ja sam otac šest godina. Imam trojicu sinova – od šest, pet i tri godine, i dvogodišnju kćer. Moja smo žena i ja blagoslovljeni plodnošću, i fantastičnom domaćom dinamikom mlade muževnosti i fascinantne ženstvenosti. U kratkome vremenu što sam novopečeni otac naučio sam više o samome sebi, svojemu poslanju i životnome smislu. Upravo na temelju toga htio bih izložiti četiri razloga zašto volim biti tata.

Kao prvo: Zamislite mjesto gdje je sve moguće. Kada biste mislili da možete letjeti, jednostavno biste raširili ruke, s pouzdanjem skočili, i shvatili da će vas vjetar zahvatiti, a vi ćete poletjeti. Ne postoje granice – postoji samo manjak truda. U tome prostoru djeca žive svakoga dana. Kada postanete ocem, onda ćete moći uz njih živjeti u toj stvarnosti. Moći ćete još jednom zamišljati da ste možda pravi superjunak (a vaša vas djeca cijelo vrijeme i promatraju kao upravo to – Supertatu). Kada se hrvate ili igrate sa svojim mlađim sinovima, oni su obuzeti mišlju da im se njihov vlastiti otac želi pridružiti u tome zamišljenome herojskome pothvatu. Vaša će kći gledati kako se njezin otac s njom igra njezinim lutkama, i vidjet će blažu stranu malko neotesanoga diva dubokoga glasa – vidjet će ga kao pravoga gospodina, kojemu je najdraže upravo biti s njom. Usto, ja sam Tolkienov poklonik do srži svojega štreberskoga bića, pa ovako imam priliku živjeti u carstvu fantastike, uz osobe koje su posve uvjerene da to carstvo postoji, i to je kao da se s Frodom penjete na Kletu goru.

Kao drugo: Biti tata više je od toga da donosite u kuću kruh svagdanji, a onda ga gotovo svega pojedete gledajući utakmicu. Očinstvo je čast u najistinitijemu, najintimnijemu smislu riječi. Ciceron, veliki rimski govornik, jednom je objasnio da je čast vezana uz obavljanje dužnosti, a da se nečasnost nalazi u zanemarivanju te obaveze. Život oca punoga ljubavi, ispunjen dužnošću, postaje muškarčev put prema časnome životu. Bilo da to proizlazi iz tjelesnoga očinstva biološkoga roditeljstva, ili pak iz duhovnoga očinstva svećeničkoga poziva, čast, ili možda jedna druga riječ za to – plemenitost – može se pokazati jedino u svjetlu susreta sa životom ispunjenim dužnostima, i ispunjavanjem tih dužnosti s ljubavlju i predanošću. Dakle, u veoma praktičnome smislu, kada ja mijenjam pelene, perem suđe, ili radim kako bih svojoj djeci priuštio dobro obrazovanje, ja gradim svoj vlastiti plemeniti put prema posvećenoj stvarnosti, i tako postajem plemenitim čovjekom.

Kao treće: Mnogi možda djecu smatraju ograničenjem slobode, ali moje vlastito iskustvo pokazalo se posve suprotnim. Sloboda koja proizlazi iz neprestanoga življenja za drugu osobu može se činiti pomalo nelogičnom, ali ja mogu ponosno hodati uzdignute glave, sa spoznajom da sam svakoga puta kada dobijem još jedno dijete – slobodniji. Što ovime hoću reći? Prema besmrtnim riječima svetoga Ivana Pavla II.: „Sloboda se ne sastoji u tome da činimo što želimo, nego u tome da imamo pravo činiti ono što trebamo.” Naša odgovornost kao ljudskih bića jest svijet ostaviti u boljemu stanju nego što je bio onda kada smo se mi rodili. Baš svakoga dana kada svoje sinove poučavam o kreposti, a svoju kćer o dostojanstvu, i te pouke uklapam u tkanje živoga srca Crkve i Krista raspetoga, ja pripremam bolju budućnost za ostatak čovječanstva. Što više svoju djecu približim tome da postanu svecima, ja sâm sam slobodniji postati svecem. Kako možemo promijeniti svijet koji se čini tako neprijateljski nastrojenim prema istini, a sloboda se nalazi upravo u istini? Tako što ćemo sljedeći naraštaj poučiti kako da žive disciplinu i etos istinske slobode. Tako ne samo da sam ja – u svojoj odgovornosti kao otac – slobodan čovjek, nego i oslobađam one koji dolaze poslije mene.

I posljednje: Nema ničega tako iskrenoga nego kao kada pogledate te oči pune povjerenja, i kada vam one pomognu otkriti vašu vlastitu sposobnost da vodite. Kada me moje djeca gledaju kao uzor, kada me gledaju s osjećajem posve predane i pouzdane potrebitosti, moje muško srce dirnu dvije stvari: prva – stvarnost da bi takvim trebao biti moj odnos s Ocem svemira, i druga – da je moja uloga kao oca jednoga djeteta mnogo veća nego što ću to ja ikada znati. Pozvan sam na veće dobro od ičega što će svijet ikada ponuditi. Možda to znači da nikada neću biti bogat u materijalnome smislu riječi, ali i više sam nego zadovoljan ostvarenjem svoje muževnosti. Svi mi tražimo smisao života. Ja sam taj smisao pronašao uz pomoć svoje katoličke vjere, svoje supruge koja me voli, a u veoma stvarnome, praktičnome smislu – u tome što sam tata.

Dakle, one koji se podruguju međuovisnosti u dinamici između oca i djeteta pozvao bih na izazov – da pogledaju put koji je pred njima. Jedan je put popločan navodnom srećom, i vodi prema trenutačnome, svjetovnome blaženstvu. Drugi je pak put popločan mijenjanjem pelena i manjkom sna, i vodi prema konačnome dobru. Jedan bi vam mogao ponuditi privremeno zadovoljstvo, a drugi vam nudi pustolovinu života. Radije nego da izbjegavate dužnosti, fascinaciju i oslobađajući optimizam odgovornosti, možda je vrijeme da počnete raditi na ojačavanju svojih ramena, kako biste – kada dođe vrijeme za to – bili dovoljno jaki da nosite lagani jaram križa očinstva.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.