Zadovoljiti stvarne potrebe, nahraniti gladne, obući gole, pružiti utočište beskućnicima: da, naša obveza prema drugima u iskazivanju milosrđa jest ozbiljna obveza pravednog odnosa prema našoj obitelji. Naša je moralna obveza učiniti sve što možemo u skrbi za svoje ukućane. Ali ako se iscrpljujemo ulažući sve svoje snage u gomilanje novca, ako težimo za svim nepotrebnim luksuznim proizvodima i samodopadnim trivijalnostima koje nam nudi marketinška industrija, a zanemarujemo ljudsko i duhovno blagostanje onih kojima smo se obvezali, znači da slijedimo put Napasnika.

Kada Napasnik pristupi Isusu, reče: “Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.” (Mt 4,3) Ovo je dvostruka kušnja: kušnja ponosa i pohlepe. Sotona traži od Isusa da pokaže svoju božansku moć ispraznim dokazivanjem, ali on također traži od Isusa, koji je postio četrdeset dana, da napusti vjeru u svog Oca na nebesima i stvori sebi hranu. Upravo je ova napast razmetanja i nedostatka povjerenja u nebeskog Oca kriva što mnogi očevi gotovo sve svoje snage usmjeravaju na zarađivanje novca. Takvi su muškarci dopustili da ih zavede ista ona napast koju je Isus odbacio ovim riječima: “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.” (Mt 4,4)

Isus ne oklijeva obilno umnožiti kruh i ribu kada je potrebno nahraniti gladno mnoštvo: ali on nam daje primjer pouzdanja u Boga i odbacivanja taštog dokazivanja. To je primjer za koji se ne mari puno u suvremenom društvu u kojem muškarci (i žene), pohlepni za stjecanjem i pokazivanjem bogatstva, dopuštaju da ih njihov posao hranitelja odvoji od njihovih obitelji i od Boga. Nažalost, dopusti li čovjek svom poslu da napravi jedno od toga, na kraju će napraviti i drugo.

Takvi muškarci kući ne donose kruh, nego kamenje.

Ono najbolje što možemo dati djeci jesmo mi sami

Svaki dan čitamo u novinama o nesretnim očevima, gledamo ih u večernjim vijestima. Ponekad ih gledamo u sudnicama u kojima se sudi njihovoj maloljetnoj djeci, lica punih tuge, pitajući se: “U čemu sam pogriješio?” Često se zaklinju i sucima i svijetu: “Sve sam mu dao!”

Ali zar to priznanje zapravo nije odgovor na njihovo pitanje? Zar nisu, dajući djeci sve, činili krivo? “Sve” – ako se to sve odnosi samo na materijalne stvari – nije dovoljno. Ustvari, “sve” je premalo dok god nema odnosa u ljubavi.

Davati stvari ne znači davati ljubav. Stvari koje dajemo drugim osobama samo su vanjski znakovi, simbolični i često tragično krhki izrazi one neiskazive unutarnje predanosti dobrobiti drugih ljudi, koju nazivamo ljubav. Davati ljubav znači davati od sebe. Voljeti znači postojati za drugoga, a najveća ljubav znači predati svoj život dobru onoga koga ljubimo.

“Jezik dojenčeta za nepce se lijepi od žeđi; djeca vape za kruhom, a nikog da im ga pruži”, plače biblijska Knjiga tužaljki (Tuž 4,4). Ovaj opis možemo primijeniti na one koji su dovoljno nesretni da imaju oca koji im je “dao sve”, ali je zaboravio “ono jedino što im treba”. Gladovanje tijela, koje prorok opisuje, samo je blijeda slika gladovanja duha koje stoji iza svakog slučaja o kojem čitamo u novinama: slučaj djece koja su pobjegla od kuće ili su ih njihovi roditelji odbacili, slučaj djece koja završavaju u zločinu, drogi, prostituciji. Naše su novine pune članaka o svijetu koji žeđa za ljubavlju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Clayton C. Barbeau Glava obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.