“Najsigurniji način da djeci stvari otežamo jest da ih učinimo lakima.” To je glasovita uzrečica koju pripisuju Elenori Roosevelt, a dobro pristaje našem vremenu odgojnih neizvjesnosti, vremenu koje bije loš glas zbog prevelike popustljivosti, laksizma i (konačno) ravnodušnosti prema novim generacijama.

Roditelji koji pokušavaju stvoriti “savršen” život svojoj djeci, ograničavaju njihove mogućnosti i umanjuju im inteligenciju, koja raste bez poticaja. Sasvim je prirodno, posebno za roditelje, da će svojoj djeci željeti što lakši život, bez boli i bez muke, ali moramo biti svjesni da je čovjek, od dana kada dođe na svijet, neizbježno izložen trpljenju.

Trpljenje je sastavni dio čovjekova života, kao toplina i studen, strah i žeđ, rast i starenje. Život bez patnje može biti i život bez radosti. Stvarni problem mnogih današnjih mladih jest upravo dosada zbog pomanjkanja izazova. Djeca i mladi navikli su na svakodnevno “mijenjanje kanala”; biraju ono što hoće na osnovi jednog jedinog kriterija: “sviđa mi se ili mi se ne sviđa”.

Užitak je mnogim mladima postao mjera svega. Njihovo geslo glasi “sve i odmah”, po mogućnosti bez truda. Njihovi idoli su “oni koji su uspjeli”: bogati, popularni, lijepi, moćni… “Užitak” kao najveću vrednotu prate nove kreposti: ispraznost i popularnost, uspjeh i bogatstvo, nasilje i nadmetanje. U takvoj situaciji nužan je “odgoj za trpljenje”, tjelesno i moralno.

Djeca moraju naučiti svladavati fizičku bol. Današnja djeca su toliko ukalupljena i zaštićena da im i najmanja ogrebotina predstavlja smak svijeta. Ne samo da se plaše vlastite prave boli, nego zaziru od bilo kakve tjelesne neugode i pomno je izbjegavaju. Za to su krive i promidžbene poruke koje sve više naglašavaju tjelesno zdravlje, potrebu da se čovjek “dobro osjeća”, da bude uvijek pri snazi, izvrsno građen. Ormarići, priručne apoteke u našim obiteljima, puni su biranih kemijskih proizvoda, “nadomjestaka” koji su postali čarobni napici: “Popij ovaj sirup, kušaj ovu tabletu, i osjećat ćeš se bolje, bit ćeš u formi.” Izlažemo se riziku da stvorimo ljudsko biće tako ogoljelo da će ga trebati prištedjeti svakog tjelesnog napora i svakog truda. Naravno, osim ako nešto od toga ne zatraži  moda, ali i u tom slučaju neće smjeti tražiti velikih napora. Način da se djeca poštede od ove ludosti, nisu “propovijedi” i ljubazna nagovaranja, nego jedino primjer roditelja.

Djeca moraju naučiti suočavati se s problemima i rješavati ih. Jedna od najvećih usluga koju roditelji mogu učiniti svojoj djeci sastoji se u tome da ojačaju njihovu sposobnost za sučeljavanje s neugodnim i zahtjevnijim životnim situacijama (to valja činiti postupno vodeći računa o razini njihove zrelosti). Reakcija današnje djece na životne probleme daje dojam da im nisu dorasli: potišteni uzmiču ili su besmisleno nasilni. Samo uz pomoć roditelja moguće je naučiti rješavati životne probleme; oni trebaju znati voditi djecu, uočavati probleme i osjećati ih kao izazov njihovoj inteligenciji i karakteru. Da bi se mogla suočavati s problemima, djeca trebaju imati pozitivnu sliku o sebi, jasne ciljeve koje treba postići, sposobnost uočavanja zadataka koji su pred njima i vještine pravog odabira načina izvođenja.

Mora im najprije biti jasno da su trud, strpljivost, upornost i žrtva sastavni dio života. Ako u obitelji postoje problemi, djeca to trebaju znati i sudjelovati u njihovu rješavanju.

“Vježbati ga i za poraze, važnije je od vježbanja za pobjede”, to je geslo jedne akcije protiv droge i vrlo je mudar savjet. Jako je teško podnositi moralnu bol, to jest gubiti neki osjećaj, neku stvar i osobito dragu osobu. Voljeti znači neizbježno trpjeti, ali živjeti znači također znati reagirati.

Djeca se ne mogu zaštititi od života. Hrabrost i odlučnost s kojima ćemo odbijati udarce u kasnijoj dobi, moraju se usvojiti u djetinjstvu. Ako roditelji žele voditi djecu odvažnom prihvaćanju života, ako ih žele naučiti da uživaju u svladavanju prepreka i jačanju sposobnosti da čine ono što trebaju činiti, onda moraju naučiti izbjegavati zamke pretjeranog suosjećanja, što nikako ne znači napustiti dijete kad se nađe u poteškoćama.

Djecu treba pomoći da prepoznaju stvarnost i da je razlikuju od snova. Oni najmlađi često se osjećaju kao mali supermani, koji neranjivi i nepobjedivi lete među oblacima. Suočenje s kakvom životnom nevoljom može u njima uzrokovati psihološke traume ako ne budu dovoljno pripremljeni.

Odluka: Svladavat ću poteškoće svoje djece zajedno s njima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.