Teško je to vrijeme kad na kraju školske godine zaključni ispiti dolaze kao kruna višemjesečnog rada! Tjeskobnih ili prividno bezbrižnih, tisuće mladih ima u glavi samo jedno pitanje: jesam li prošao ili pao?

Život ne ovisi o rezultatu jednog ispita, to se shvati tek kasnije. Ali kad smo usred događanja, teško je tako razmišljati, posebno kad dotični ispit otvara vrata prema nekom dugo željenom zvanju: »Uvijek sam sanjala kako ću biti liječnica«, objašnjava Marion. »Ako ne prođem, imat ću dojam da ništa ne vrijedim, da je sve propalo!« Slično je kad netko zapne nakon više godina teškog i napornog rada: »Već tri godine živim samo za prijamni«, priznaje Jean-Marc koji već drugi put pokušava upisati građevinu. »Sve sam žrtvovao za te ispite. Ne dolazi u obzir da ponovno padnem!« Katkad ispit izgleda kao posljednja šansa: »Ako Paul ne bude primljen, što ćemo s njim?« Roditelji su u panici dok gledaju kako se vrata zatvaraju jedna za drugima.

Kako pomoći svojoj djeci? Pomoći ne znači samo poticati, hrabriti, spremati im najmiliju hranu i nuditi svaku vrstu utjehe, kratko rečeno − podržavati njihove napore da bi došli do uspjeha. Pomoći znači omogućiti im da svoje poteškoće uvijek vide iz ispravne perspektive, u svjetlu vjere. To uvelike ovisi o tome kako se postavljamo mi, roditelji.

Ljubimo li svoju djecu doista bezuvjetno? Znaju li ona to? Ako strah od neuspjeha zauzima sve više mjesta u životu studenata, to je zato što, svjesno ili nesvjesno, imali oni pravo ili krivo (najčešće imaju krivo), strahuju da će izgubiti poštovanje, pa čak i ljubav svojih roditelja. »Ako padnem«, jadikuje Marion, »roditelji ne će moći biti ponosni na mene!« Régis kaže: »Tata je uvijek više volio mlađeg brata jer je pametniji od mene«. Ili jedan adolescent: »Što god učinio, nikad ne ću biti kao tata!« U svakome životnom razdoblju, a posebno u vrijeme ispita, naša djeca imaju potrebu da im kažemo (riječima i tisućama konkretnih dokaza) da ih ljubimo zbog onoga što jesu, a ne zbog onoga što čine. I da naša ljubav ne ovisi o njihovu uspjehu, diplomama, karijeri ili velikim djelima.

Kad smo učinili što možemo, učinili smo dovoljno. O čemu god bila riječ − položiti prijamni ispit ili naučiti čitati, oribati pod ili napisati doktorat − Bog od nas traži da iz ljubavi damo najbolje od sebe. Isus nam nije rekao da treba imati sve moguće diplome da bismo ušli u kraljevstvo nebesko! Ostavio nam je samo jednu zapovijed, a to je zapovijed ljubavi. Diplome imaju smisla samo u svjetlu te zapovijedi: stjecanje profesionalnih sposobnosti konkretan je i pravedan način služenja bližnjem.

Što Bog od mene očekuje? To je jedino važno pitanje… Mnogo važnije od rezultata na ispitu. Neuspjeh, koliko god to bilo bolno, može biti prigoda da se razmisli o nekom drugom usmjerenju koje će se poslije pokazati boljim. Neuspjeh može dovesti do veće zrelosti ili potaknuti važna razmišljanja o načinu života, rada, o ciljevima za kojima se teži, itd. Nije moguće preko noći odlučiti početi tražiti Božju volju samo da bi se lakše progutalo neki neuspjeh! To je unutarnji stav koji se postiže s godinama, tijekom cijelog života, od djetinjstva, ne samo u odlučnim trenutcima.

Što očekujemo od svoje djece? Da ostvare naše planove i da utjelove naše snove, da postanu liječnici, profesori, prima-balerine? Ili da učine ono za što su stvoreni, ono na što ih Bog zove, iako je to možda suprotno od naših želja? Iako ih to vodi kroz kušnje, poteškoće i razočaranja koje bismo im željeli prištedjeti? Za nas roditelje vrijeme ispita je poziv da još dublje slušamo Božju volju kako bismo bili sposobni vidjeti uspjehe i neuspjehe onako kako ih Bog vidi. Tako ćemo moći pomoći svojoj djeci da u miru prožive ta razdoblja svog života.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.