Kada mi je bilo dvadeset godina, počela sam proces razlučivanja poziva klauzurne redovnice, točnije redovnice klarise.

Moji su roditelji bili apsolutno protiv te ideje, kao što su bili i protiv svakoga scenarija koji nije završavao sa mnom kao majkom njihove unučadi, ili prihvaćanjem plemenitoga i brižnoga poziva neudane kćeri, koja bi im pomagala u njihovoj staračkoj dobi. Kao redovnica ne bih mogla ostvariti ni prvo ni drugo, pa za moje redovništvo – koliko god moji roditelji poštovali svetoga Franju i Isusa – nije bilo, kako se kaže, „teoretske šanse”. „Jedino s nama mrtvima” i dalje je eskaliralo, sve dok sam se prepala da će cijeli gradovi biti u opasnosti ako ne postanem redovnicom.

U međuvremenu sam dobila priliku da se vratim u New York, gdje sam se rodila – što je bila naizgled glamurozna prigoda da radim i da završim svoje školovanje te da upoznam rođake koji sve dotle nisu bili ništa doli imena na božićnim čestitkama.

Nekoliko dana nakon što sam stigla, netko od tih rođaka pozvao me na oproštajnu zabavu za jednoga drugoga rođaka, koji je trebao uskoro postati redovnik kapucin.

Nekoliko sati prije zabave, držeći u ruci ohrabrujuće pismo majke poglavarice s kojom sam se dopisivala, dok mi je u ušima odjekivalo još jedno roditeljsko obećanje međunarodne propasti ako se usudim suprotstaviti njihovu gnjevu, kleknula sam pred Presvetim oltarskim sakramentom i iznijela odvažan molitveni borbeni govor, proizašao iz krajnjega pouzdanja. „Moraš ovo učiniti”, govorila sam Kristu. „Ako me želiš u samostanu, Ti moraš učiniti da se to dogodi, jer se ovo ne miče s mrtve točke! Ako imaš nešto drugo za mene, onda mi bolje pokaži što je to, jer bi me ti trebao voljeti, a ne puštati da se mučim!”

Dok sam izgovarala te riječi, osjetila sam promjenu, i bila sam obuzeta neobičnom i divnom mirnoćom. I prije sam čula biblijske riječi „mir Božji koji je iznad svakog razuma” (vidi Fil 4,7), ali sam ih ovoga puta prvi put i sama doživjela. U tome sam trenutku znala da o toj stvari više ne trebam razmišljati, i da će sve uskoro biti očito i nedvosmisleno.

Toga sam poslijepodneva prvi put srela veliko mnoštvo svojih rođaka, a uskoro je stigao i počasni gost – visok, snažan i lijep mladić, svijetle puti i kose – a s njime je bio niži mladić maslinaste puti, koji je bio posve okružen nečime što mogu opisati jedino kao živahni oblak bijeloga, blještavoga svjetla.

Posve zapanjena, prišla sam prateti koju sam ranije upoznala, i pitala je tko je taj mladić što se smije s mojim rođakom. 

„O, to je njegov najbolji prijatelj”, odgovorila je, pokazujući cigaretom dok je sebi točila drugi ili treći votka-tonik. „Uvijek su zajedno.”

Primaknula sam joj se i potiho upitala: „Hoće li i on biti svećenik?”

„A ne, on neće”, rekla je teta, smijući se. „On će biti inženjer ili astronaut, ili nešto slično.”

„Ja ću se udati za njega”, rekla sam joj.

„Pa, to ima smisla”, rekla je dok mi je nazdravljala, a zatim je pošla dalje. „Pitali smo se među sobom što bi te to moglo vratiti u New York. Ovo mjesto postaje strašna rupa.”

On i ja zajedno smo – niti u samostanu, niti u nekoj strašnoj rupi – sve od tada, amen. A izazovi gotovo četrdeset godina braka i odgajanja djece (i riječi jedne klauzurne redovnice koju znam, a koja mi je rekla da je „život u zajednici kao da si udana za dvadeset i petero ljudi”), naučili su me da ne bih bila dobra redovnica.

No ovoga Valentinova nadam se da će mi onaj kojega volim donijeti ružičaste karanfile. On se vjerojatno nada svojemu najdražemu jelu. Obje te stvari relativno je lako ostvariti. Sitnice vezane za ljubav obično su takve. Srca i cvijeće, slatkiši i pirjana govedina, poljupci, i ugodna večer provedena u gledanju najdražega staroga filma – sve su to jednostavne i zgodne stvari, naročito kada se u vezi plovi uglavnom mirnim vodama.

Aha, tu je kvaka – taj uvjet koji čini da najugodniji dijelovi ljubavi djeluju tako jednostavno – to su te mirne vode. Kada bi barem svaka veza mogla neprestano uživati u vedrome nebu i mirnim vodama.

No svi mi znamo da veze ne funkcioniraju tako, jer čak i najbolje veze, one utemeljene u istinskome obostranome divljenju ili obostranoj dubokoj ljubavi, povremeno naiđu na greben i nezgodnu situaciju.

Sveti Jakov ima nešto za reći o postojanosti u prvome čitanju današnje svete mise (Jak 1,1-11). On piše o ustrajanju u životu u vjeri kada stvari postanu nezgodne, kako to inače biva, ali ja mislim da se te njegove riječi podjednako dobro mogu primijeniti i na neizbježne izazove koji se događaju u svakoj ozbiljnoj vezi, bio to brak, redovničko ili svećeničko zvanje, ili naš vlastiti odnos s Isusom Kristom. Na kraju krajeva, sve su to ljubavne priče, zar ne?

„Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka. Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se.” (Jak 1,2-5)

Nekima te riječi mogu zazvučati arogantno, ali one to nisu. Sveti Jakov savjetuje nam da svoje molitve Bogu iznosimo bez raznih sumnji, jer sumnja ima sklonost zadržavati stvari za sebe, a molitva prošnje – koja uvijek uključuje Getsemanski vrt istinskoga predanja – ne smije ništa zadržavati za sebe, mora sadržavati čin stvarnoga davanja sebe. To je dosta slično ljubavi. Čak i tada, odgovor koji dođe u takvoj molitvi možda će na kraju biti veoma drugačiji od onoga što mi želimo – bit će to možda ono što nam treba.

Ovoga Valentinova, dok razmišljamo o srcima i cvijeću, priznajmo da je ljubav lijepa, ali da je ozbiljna ljubav – s obvezivanjem – ponekad naporan posao. Ponekad nam se srce slomi, i naše nade budu zgažene kao latice cvijeća bačene na zemlju. A zatim, prikažimo molitvu za one čije veze (bračna veza, duhovni poziv, veza s institucijom Crkve, ili čak veza s Gospodinom – koji ponekad dopušta razdoblja kušnje i suhoće, u kojima prolazimo kroz lišenost i tugovanje) prolaze kroz borbe i trenutke tame. Naročito ako je ovaj dan za vas sretan u vašoj vezi, prikažite molitvu za one koji se bore s teškom, strašnom ljepotom koja ljubav jest.

Nekada prije, kada bi mlada redovnica polagala svoje prve zavjete, njezina majka poglavarica odgovorila bi: „Dijete moje, neka ti Bog dadne ustrajnost.” Često mislim kako bi svećenik pri vjenčanju dobro postupio kada bi rekao to isto, i da bračni par i svi okupljeni svjedoci tu malenu molitvu potvrde jednim glasnim: „Amen!”

Sveti Valentine, mučeniče i zaštitniče zaljubljenih, brakova i ljubavi, moli za nas!

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.