Postoji vrijeme u ljudskom životu kada nemamo nikoga blizu svog srca. Kod nekih ljudi to vrijeme traje kratko, privremeno može se reći. Međutim, ja sam jedna od onih koji su trajno sami. Moja usamljenost je dugotrajna.

Čekanje na gospodina Pravog. Nervozno hvatanje pogleda na ulici nadajući se da ću pronaći iskru ljubavi. Ugrizi usana tijekom prijateljičina vjenčanja. Plakanje u jastuk noću i ponavljanje samoj sebi: “Zašto sam sama?!”

Zvuči li vam ovo poznato?

Sve otkad mi sjećanje seže u prošlost, samosažaljenje je bila nit koja se uvijek vraćala. Običavala sam se prepuštati samosažaljenju i imala sam besprijekoran talent u zaključivanju kako je svima drugima bolje nego meni. Ustvari, u tome sam čak nalazila i neku vrstu zadovoljstva. Nažalost, nisam shvaćala kako je razmišljanje u tom pravcu ozbiljan problem.

Samosažaljenje je postalo moja navika.

Moj mozak bi automatski tražio razloge da se sažalijevam čak i u trenucima užitka. Dok bih jela čokoladu, mislila bih: “Stvarno sam debela”; dok bih bila na zabavama, govorila bih si: “Izgledam najgore od sviju,” a dok bih pjevala u zboru, mislila bih: “Bože, kako falšam.”

Kako su godine prolazile (a ja i dalje bila sama), sljedeće toksične fraze su počele odzvanjati u mojoj glavi: “Bit ću zauvijek sama”, “Nikada neću nikoga upoznati”… Pala sam na dno i našla se u rupi koju sam si, dan za danom, sama godinama kopala. Nisam imala snage ništa učiniti. Izgubila sam svu nadu u sebe. Trebam li napisati da to nije bio nimalo lijep osjećaj? Znate i sami da nije.

Danas nema traga tom bolnom razdoblju kada sam se osjećala tako potišteno. Sretna sam, iako sam još uvijek sama. Što se promijenilo?
Donijela sam odluku: “Odustajem od samosažaljenja i izabirem biti zahvalna.” Jedne sam večeri na komadu papira velikim slovima napisala “ZAHVALNOST” i nabrojila sam sve ono za što sam bila zahvalna: imala sam gdje živjeti, svjež zrak koji sam udisala, ljubazni ljudi koje sam tijekom dana susretala, činjenica da sam mogla brati maline u svom vrtu”…

Navela sam preko 100 razloga! Kako je to bilo moguće? Autor Psalma 63 je napisao kako duša može biti suha i žedna. Moja duša mora da je bila toliko isušena kad joj je trebalo toliko zahvalnosti.

Ako se osjećate iscrpljeno, ako vam u osvit dana naviru misli kako ćete zauvijek biti sami, te kako je to tužno, bolno i strašno, molim vas da načinite popis svih onih stvari zbog kojih ste zahvalni. Odmah sada. Dovoljno je skupiti samo pet razloga: “Imam što obući, mogu se koristiti internetom, moj doručak je bio preukusan, ljeto je, imam još jedan dan života pred sobom.”

Ovo su samo primjeri, no vrijedno je da napišete vlastite razloge zbog kojih ste zahvalni. Onda se osvrnite na svoje osjećaje, samosažaljenje ili zahvalnost, te potom izaberite ono što je za vas najbolje.

Ja izabirem zahvalnost. Ne zauvijek. Za jedan dan. Za danas. Za tri godine. Zahvalnost je otvorila moje oči i moje srce. Došla sam sebi: nije istina da sam sama. Vidjela sam svoju obitelj, prijatelje, poznanike, susjede, stanovnike grada u kojem živim, te sve one koje susrećem u autobusu, u trgovinama, na biciklističkim stazama. Primijetila sam kako oko mene ima toliko zanimljivih ljudi koje ranije nisam uspijevala uočiti.

Zahvaljujući tomu što sam zahvalna, nije me strah biti sama. Zahvalnost me sprječava da se osjećam usamljeno. Zahvalnost me čini raspoloženom. Ne plačem u jastuk dan za danom i više nisam jadna. Napustila sam egocentričnu iluziju usamljenosti i stojim s obje noge na zemlji.

Stvarni svijet je pun prekrasnih ljudi koji žele upoznati mene i tebe, možda i na duže vrijeme i možda samo kako bi čuli o zahvalnosti i mogli se othrvati samosažaljenju i iščupati se iz vlastite crne rupe.

Magdalena Galek | Aleteia.org

Prijevod: T.S. | Bitno.net