ISTINSKA MUŽEVNOST

Jeste li primijetili da su većina ljudi u crkvi žene? Ovo je jedan od razloga zašto ima manje muškaraca

Neki liturgičari teže uvođenju “rodno neutralna” jezika te idu tako daleko da izbacuju svako spominjanje Boga kao Oca… Rijetko se kada o Bogu govori kao o sudcu ili kralju koji zaslužuje poštovanje i poslušnost. Bog jest blag i milostiv, ali ako je to sve što o njemu čujemo, muškarci ne će razumjeti zašto je potrebno pokloniti se pred njim.

Foto: Shutterstock

Godine 1852. jedan je lovac, imenom Francois Dorel, prolazio kroz malo selo u Arsu, u Francuskoj. Čuo je da u njemu živi iznimno svet svećenik pa je odlučio propješačiti kroz tu župu da vidi zašto su se tolika mnoštva okupljala da vide toga tobožnjeg sveca. Dok je sa svojim lovačkim psom šetao u blizini crkve, sveti je Ivan Vianney prošao pored njega. Svetac je zastao, pogledao mu u dušu i rekao: “Silno bih želio da vaša duša bude lijepa poput vašega psa.”

Svijet cijeni izvanjske odlike, ali njihova je vrijednost površna. Ako muškarac ne posjeduje nutarnju snagu, on je hodajuće protuslovlje onoga što znači biti muškarac. Zbog toga se vojnikova vrijednost otkriva tek pod pritiskom bitke. Jedan mi je prijatelj, koji je služio u marincima, rekao da se mnogi zapovjednici vodova zaprepaste kada vide kako neki od otvorenih i tjelesno najjačih muškaraca klonu pod pritiskom dok ponizni muškarci nezavidna stasa često znaju pokazati zadivljujuću hrabrost.

Savršen primjer takva muškarca bio je papa Ivan Pavao II. Nekoliko godina prije nego što je preminuo, imao sam veliku milost susresti se s njime u Rimu. Nakon privatne mise Sveti je Otac, podupirući se štapom, polako prehodao do stolice s koje je mogao pozdraviti sve prisutne. Iako je kao mladić bio strastven športaš i volio biti u prirodi, godine su učinile svoje. Kada sam mu pristupio, primijetio sam da mu ruka dršće zbog Parkinsonove bolesti dok je sav pogrbljen sjedio na svojoj stolici. Preda mnom je bio čovjek koji je kao mladić ostao siroče, preživio nacizam, pridonio padu komunizma i kojemu je bila povjerena duhovna odgovornost za više od milijardu duša. Kada me je tijekom našega kratka razgovora pogledao u oči, shvatio sam da nikada nisam susreo nekoga tko bi imao toliku snagu pa stoga i muževnost. On je doista bio slika Onoga koji ga je stvorio.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bog kao ratnik

Jeste li ikada primijetili da su većina ljudi u crkvi žene? Jedan bi razlog ovome mogao biti taj da unutar Crkve ima nekih koji odnedavno teže lišiti Boga svih muških odlika. Neki liturgičari teže uvođenju “rodno neutralna” jezika te idu tako daleko da izbacuju svako spominjanje Boga kao Oca. “Na kraju krajeva,” kažu oni, “ne želimo nikoga uvrijediti ni isključiti.” Mnoge propovijedi odražavaju ovaj trend. Rijetko se kada o Bogu govori kao o sudcu ili kralju koji zaslužuje poštovanje i poslušnost. Bog jest blag i milostiv, ali ako je to sve što o njemu čujemo, muškarci ne će razumjeti zašto je potrebno pokloniti se pred njim. U crkvi često čujemo da trebamo biti osjetljivi i pažljivi prema drugima. Kada se Boga opisuje ovako, on podosta nalikuje Djedici Mrazu.

Od kakve je koristi takav Bog čovjeku koji vapi: “Izbavi me od dušmana, Bože moj, zaštiti me od mojih protivnika! Izbavi me od bezakonikâ, od krvolokâ spasi me!” (Ps 59,1–3)? U Psalmima kralj David objavljuje svoje povjerenje u Svemogućega: “Ne bojim se tisuća ljudi što me opsjedaju dušmanski. Ustani, o Gospodine! Spasi me, o Bože moj! Ti udaraš po obrazu sve neprijatelje moje, opakima zube razbijaš” (Ps 3,7–8).

U Psalmima čitamo i: “ako se ne obrate, mač će naoštriti [Gospodin], luk će svoj zapet’ i pravo smjerit’. Spremit će za njih smrtonosno oružje, strijele će svoje užariti” (Ps 7,13–14). Na drugome mjestu kralj David piše: “Optuži, Gospodine, tužitelje moje i napadni one koji mene napadaju! …ustani meni u pomoć! Zavitlaj kopljem i presretni progonitelje moje, reci mojoj duši: ‘Ja sam tvoje spasenje.’ Nek’ se smetu i postide koji život moj traže, nek’ uzmaknu i nek’ se posrame koji mi propast snuju! Nek’ budu k’o pljeva na vjetru kad ih Anđeo Gospodnji potjera! Mračni i skliski bili im putovi kad ih Anđeo Gospodnji bude gonio!” (Ps 35,1–6).

Oni koji nastoje uškopiti Boga mogli bi pročitati ove odlomke i reći: “Ratne sjekire i razbijanje zubi? E pa, to baš i nije lijepo od Boga.” I doista, nigdje u Svetome pismu Bog nije tako opisan. On je Bog koji se bori za svoje ljubljene.

U C. S. Lewisovu remek-djelu Lav, vještica i ormar jedna djevojčica izražava svoju bojazan zbog upoznavanja s lavom Aslanom (koji simbolizira Krista). Prije nego što će ga susresti, Lucy pita:

“Je li on – potpuno bezopasan? Bit ću poprilično prestrašena zbog upoznavanja s jednim lavom.” Odgovor koji dobija savršen je opis Božje biti:

“Bezopasan? … Tko je rekao išta o tome da je bezopasan? Naravno da nije bezopasan. Ali je dobar. Kažem ti, on je Kralj.”

Upitajte bilo kojega muškarca koji je bio u vojsci i on će vam posvjedočiti da će ljudi slijediti ovakva vođu u otvorenu vatru. Isto vrijedi i za duhovni boj. Uškopljen bog je nemoćan bog. Kao posljedica toga muškarci religiju ne će shvaćati ozbiljno. Duhovne će stvari prepustiti ženama. Tek kada im se otkrije puna Božja istina, muškarci i žene uvide kakvima su stvoreni. Jednako tako, kada muškarci i žene vjerodostojno žive muževnost i ženstvenost, objavljuju svijetu nešto Božje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jasona Everta “Istinska muževnost”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Objavljeno: 19. lipnja 2019.

Možda vam se svidi