U IŠČEKIVANJU

Djevojci koja čeka: Bože, je li to on?

Bože, je li to on? Ponekad se tako osjećam čekajući onoga koga mi je ljubiti i poštivati dok dišem. Kao da za svakog koga upoznam mislim: „Pa, Bože, je li to on?“ Svaki put srce počne stvarati priču…

Kada nešto čekaš, oči i uši su ti širom otvorene. Stalno si u stanju pripravnosti. Svaki put kada zazvoni telefon, misliš da je to baš taj poziv. Za svaku osobu koja izlazi iza zamagljenih vrata gdje se preuzima prtljaga nakon iskrcavanja putnika iz zrakoplova, misliš da je baš ona koju ti čekaš. Svaki put se radosno propneš na prste i usne se već blago počnu rastezati u osmijeh i onda… ništa.

Valja ti još čekati.

Bože, je li to on?

Ponekad se tako osjećam čekajući onoga koga mi je ljubiti i poštivati dok dišem. Kao da za svakog koga upoznam mislim: „Pa, Bože, je li to on?“ Svaki put srce počne stvarati priču. Prepoznajem znakove kojih nema. Uočavam da on baš voli blaženika kojem molim za njega. On baš svira gitaru kako sam priželjkivala. On tako mudro priča, ulijeva takvu sigurnost. Tako lijepo se igra s malim nećacima. Pozorno sudjeluje u misnom slavlju i tako skrušeno i mirno moli. On je baš Tvoj, tako Te voli i traži… kako sam molila. Bože, je li to on?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I tako, kao pčelica od cvijeta do cvijeta. Svaki je cvijet oduševi. U svakome vidi ljepotu. U svakome prepoznaje bogatstvo koje krije u sebi.

Kraj svakoga se propnem na prste i počnem razvlačiti osmijeh i onda… onda čujem blagi glas u sebi: „Ne još. Budi strpljiva. Još te želim samo za sebe.“ A ja se počnem opirati i svim silama ignorirati taj glas. Pa smišljam načine i namještam situacije. I trudim se biti najljepša, najzanimljivija, najvedrija… trudim se da me primijeti. Trudim se složiti tu priču kako bih je ja napisala.

Za početak, nauči ljubiti

Ali ne da me Bog. Ne da, jer još ima što graditi. Ne da, jer ono što je On naumio nadmašuje svu moju bujnu maštu i svaku predivnu priču koju sam osmislila kada god bih se zaljubila. A događa se često. Ne da, jer, iako ću cijeli život rasti, najljepše rastem ovako dok sam sama u Njegovom krilu. Dok sam samo Njegova. Dok me ne mora dijeliti ni s kim, strepeći kada će moje srce zaboraviti na Njega, utapajući se u zemaljskoj ljubavi. Ne da dok ne pronađe onoga koji to neće dopustiti. Koji će znati tko me ljubi toliko više nego što će on ikada moći. Koji će se više od svega truditi pokazati mi koliko me Bog voli i koliko sam Njemu dragocjena.

Kojega ću sama biti spremna bodriti na putu do raja. Hrabriti ga da sve svoje preda za Boga. A da ne budem ljubomorna. I da ne tražim da mi pokloni svu svoju pažnju, svu svoju ljubav. Jer tad, što će tad ostati Bogu?

A tako je lijepa ljubav kad dopustiš Bogu da uzme sve što imaš pa daješ samo Njegovu ljubav, jer svoje više nemaš. Toliko je snažnija. Veća. Neizreciva.

Iskusi radost davanja, prije nego primiš

Sjećam se, kada sam tek zasjela u školske klupe, s velikim naočalama i znatiželjnim pogledom kojeg su pomalo skrivale, jedna od najdražih stvari bila mi je kada bih nekome preslagivala pernicu. Ili još više, kada bi to netko činio za mene. Svi smo imali one pernice na tri kata. Poseban pretinac za olovke i tehničke, poseban za nalivpera i kemijske, poseban za drvene bojice. Kada bih promatrala kako netko oštri moje bojice, pažljivo ih slaže, reda olovke svaku na svoje mjesto, gumicom briše što sam, vadeći olovke, išarala po pernici; neki poseban osjećaj sam tada imala. Bio mi je poznat.

Slično sam se osjećala i kada bi mi teta primila glavu na krilo pa mi provlačila prste kroz kosu dok smo se vozile na stražnjem sjedalu djedova automobila. Do sada nisam uspjela spoznati što se točno krije iza tog osjećaja. Možda samo radost što ti netko pridaje pažnju. Netko čini nešto za tebe. Nema od toga nikakve koristi. Osim radosti što tebe vidi nasmijanu.

Pomislih, sigurno se tako Bog osjeća kada napravim neku sitnicu baš samo Njemu za ljubav. Nadam se baš tako, samo Njemu za ljubav, živjeti sve ono što stavlja pred mene. Radujući se svakom novom danu kao poklonu pomno umotanom u najljepši, svjetlucajući papir. Nestrpljivo se propinjući na prste i razvlačeći usne u osmijeh, samo da bih vidjela što mi je pripremio. Ne očekujući ništa određeno. Ne pitajući se.

Samo čekati.

Lea Potočar

Tekst je preuzet s dopuštenjem sa stranice Žena vrsna.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 6. svibnja 2019.

Možda vam se svidi