IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

Kako djecu pravilno poučiti vrlini odgovornosti

Djeca imaju mnogo dobrih razloga da budu odgovorna, ali glavna dužnost roditelja koji nastoje razvijati ovu vrlinu kod svoje djece jest ispravno izvršavati roditeljski autoritet.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Stjecati vrlinu odgovornosti znači učiti ne samo prihvaćati odgovornost za odluke koje su drugi donijeli, nego i samostalno donositi odluke. Međutim, posve je prirodno da mala djeca trebaju početi stjecati osjećaj za odgovornost poslušnim obavljanjem onoga što im se kaže. Malo dijete može činiti ono što mu roditelji kažu jednostavno zato što se boji da će biti kažnjeno, zato što su ga roditelji ljubazno zamolili, zato što voli svoje roditelje itd.

Naravno, postoje uzvišeni i manje uzvišeni motivi. Također, posve je razumljivo da jedno znači poslušati, a drugo poslušati dobro i upravo ovdje počinjemo uzimati u obzir činjenicu koliko je važno djelovati na dobrobit drugih koliko god je to moguće. Time želimo reći da dijete, ako čini samo ono što mu se kaže ili ako izvrši neku zapovijed samo da bi se riješilo posla, najvjerojatnije ne će taj posao obaviti baš najbolje. Da bi dijete moglo postupati odgovorno, u pravome smislu riječi, potreban mu je motiv za svako djelovanje koje se od njega zahtijeva – odnos s drugom osobom, na primjer s ocem. Međutim, postavlja se pitanje je li dijete zaista učinilo ono što je njegov otac naumio ili želio ili je samo obavilo minimum potreban da bi se izvršilo slovo očeve zapovijedi. Ili majka kaže kćeri: “Molim te, spremi svoju odjeću u ormar.” Ako će se djevojčica samo truditi ispuniti slovo majčine zapovijedi, jednostavno će pobacati svu odjeću u ormar dok će odgovorno dijete uzeti u obzir stvarnu majčinu namjeru pa će staviti odjeću na vješalice onako kako ga se učilo. Dijete također može, kao što ćemo vidjeti, biti odgovorno vlastitoj savjesti ili prema drugim ljudima.

S tim u vezi bilo bi dobro objasniti djeci razliku između “imati odgovornosti” i “biti odgovoran”. Odgovorna osoba uzima u obzir namjeru i ne ograničava svoje djelovanje na minimum dok osoba koja samo “ima odgovornost” može ispunjavati svoje dužnosti, ali bez ikakva stvarnoga osjećaja odgovornosti, ne trudeći se biti na korist drugima. To nije pozitivno i aktivno prihvaćanje odluke ili naloga drugoga, već puko ispunjavanje dužnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Postoje još dvije, ozbiljnije devijacije odgovornosti na osnovi kojih možemo neposredno zaključiti prakticira li stvarno netko ovu vrlinu ili ne. Ovdje govorimo o uobičajenoj sklonosti traženja opravdanja za nešto što nismo napravili, a trebali smo, te o nespremnosti da se nečemu potpuno posvetimo sve dok ne postane bjelodano da će biti uspješno. No kada nema opasnosti od neuspjeha, a veći je dio posla obavljen, osoba se veže za rezultat. Prvi od ova dva stava posebno je čest kod posve male djece. Njima treba govoriti da je bolje prihvatiti posljedice svojih pogrješaka i neuspjeha, negoli pokušavati zavarati sebe i druge. Jakost je neophodna za prakticiranje vrline odgovornosti jer, ako prihvatimo odluke, a onda se pokaže da ih nismo u stanju provesti u djelo čak i ako odgovorno prihvatimo situaciju i tražimo najbolje moguće rješenje tako da nitko ne trpi, moramo imati jakosti kako bismo mogli izvršiti svoju dužnost najbolje što možemo, a upravo to i jest cilj odgovornosti.

Možda će jedan primjer pokazati što se podrazumijeva kada kažemo da nitko ne bi smio trpjeti. Skupina tinejdžera odlučuje nešto napraviti pa među sobom dijele posao tako da svaki od njih snosi odgovornost za određeni dio posla. Jedan se od njih ponaša nemarno i u jednomu trenutku shvati da je vrijeme isteklo te da ne će uspjeti napraviti svoj dio posla. Nema nikakve sumnje da je bio neodgovoran kada nije rasporedio vrijeme za različite radnje koje je trebao napraviti, ali se barem, pozivajući druge da mu pomognu u dijelu posla koji je bio preuzeo na sebe, može pobrinuti da njegovi prijatelji ne trpe.

Do sada smo govorili o odgovornosti koja raste kada prihvatimo nečiju odluku te poglavito o mlađoj djeci, budući da će ona vjerojatnije morati više prihvaćati odluke nego što će ih sama donositi. Ipak, tijekom života morat ćemo prihvaćati odluke drugih, premda se tinejdžerima često čini da se sloboda nalazi u oslobađanju od takve dužnosti. Oni misle da ti drugi mogu donositi odluke, ali da ih oni ne moraju prihvatiti. Međutim, mi smo ograničena bića, živimo u društvu i, kao što smo rekli, moramo odgovoriti na poziv da ostvarujemo svrhu poradi koje smo stvoreni, naime moramo slijediti svoj poziv. To je ono što se podrazumijeva pod preuzimanjem odgovornosti za vlastiti život: to nije odluka koju mi donosimo, nego poziv koji prihvaćamo. Na sličan način, odrasli obično nemaju izbora hoće li ili ne će raditi, ali se mogu postaviti prema toj situaciji odgovorno ili neodgovorno. Tinejdžeri moraju biti svjesni da je nužno prihvaćati odluke drugih i preuzimati odgovornost za njih.

Strogo uzevši, distinkcija između odluke koju mi donosimo i odluke koju prihvaćamo pogrješna je zato što moramo odlučiti prihvatiti želimo li nečiju odluku izvršiti na odgovoran način. Međutim, moramo razmišljati o posljedicama prihvaćanja odluke koju je donio netko drugi. Ako dijete odgovorno prihvati odluku koju je donijelo jedno od njegovih roditelja, to znači da ih ne će kriviti budu li stvari krenule loše. Ako bude odgovorno prihvatilo neki nalog, ne će se žaliti što mu je i kako mu je bio dan niti na poteškoće koje bi se mogle pojaviti: dijete je osobno prihvatilo sve posljedice i odgovarat će za njih.

Odgovornost u donošenju odluka

Kako rekosmo, odgovornost podrazumijeva ne samo prihvaćanje odluka koje su donijeli drugi, nego i samostalno odlučivanje o stvarima za koje je osoba nadležna kako bi se izgrađivala i pomagala drugima u izgrađivanju. Samo je po sebi razumljivo da djeca trebaju početi donositi vlastite odluke u ozračju u kojemu su roditelji uz njih da ih vode, drugim riječima – kod kuće. Tu govorimo o obavljanju njihova dijela posla. To znači, kako nam Otero kaže, “spremnost, kao i priliku za pružanje vlastitoga doprinosa zajedničkim poslovima, bilo u vidu informacija, odlučivanja ili obavljanja stvari, ali uvijek djelujući s osjećajem odgovornosti”.1

Za osjećaj odgovornosti potrebna je inicijalna odluka (obično ne donosimo nikakvu formalnu odluku prije nego što napravimo ili kažemo tako mnogo stvari). Primjerice, roditelji mogu zatražiti od djece njihovo mišljenje o tome kako bi se mogao riješiti neki obiteljski problem: jedno dijete odgovara neozbiljno, kao da se radi o šali, dok drugo daje razuman prijedlog, ne zbog svjesne odluke koja se tiče konkretne situacije, već zato što je prije odlučilo, vjerojatno nesvjesno, da želi biti na korist cijeloj obitelji. Tu se formalna odluka može zamijeniti trajnim vršenjem nečega važnog.

Neka djeca, po naravi, imaju vrlo razvijen osjećaj za odgovornost, ne zbog svoje svjesne odluke, nego zato što su ozbiljna i pažljiva. Stoga je važno da roditelji upoznaju svoju djecu u ovome pogledu. Inače bi mogli prisiljavati vrlo odgovorno dijete da bude još odgovornije, kada bi mu zapravo trebali pomagati svladavati problem druge vrste; na primjer, to vrlo odgovorno dijete možda nije radosno, možda je nedruštveno ili nesmiono.

Uputno je da sva djeca donose odluke, čak i ako neko dijete pokazuje prirodan osjećaj za odgovornost u obavljanju svojih obveza itd., njega ipak treba poticati da donosi osobne odluke jednako kao i ostalu djecu kojoj je teško napraviti ono što im se kaže.

Pogledajmo kako možemo poučiti djecu da budu odgovorna u donošenju vlastitih odluka i njihovu provođenju u djelo. Ne bi trebalo stvarati situacije u kojima djeca mogu donositi odluke, već im samo pomagati da budu svjesna onih odluka koje, u stvari, stalno donose. To će ih naučiti osobnomu prihvaćanju posljedica. Na primjer, ako dobivaju tjedni džeparac, valjalo bi ih naučiti da ga razborito koriste pa da im potraje cijeli tjedan, a da se ne ljute ako je drugo dijete kupilo nešto što bi i oni sami voljeli imati. Djeca mogu odlučivati i koje će prijatelje pozvati na svoju rođendansku proslavu. Mogu odlučivati i koje će igračke ponijeti sa sobom na ljetovanje, npr., te koji će dar kupiti majci za Majčin dan itd.

U svim ovim slučajevima roditelji mogu pružati informacije na osnovi kojih će djeca moći odlučivati i pametno birati što će činiti. Kada budu birala dar za Majčin dan, može ih se podsjetiti da trebaju kupiti nešto što bi se svidjelo majci, a ne njima, i možda im dati nekoliko prijedloga kako bi stekli ideju o tome. Kada su djeca manja, u ovakvu je slučaju najbolje predložiti im nekoliko stvari tako da ona sama mogu odabrati jednu od njih.

Ovdje je cilj naučiti ih pozitivno prihvatiti jednu mogućnost i odabrati između više ponuđenih. U kasnijoj fazi njihova razvoja područje odlučivanja bit će šire pa će sami promišljati i o drugim mogućnostima. Cilj je poticati ih na odgovorno odlučivanje, temeljeno na dostupnim činjenicama, i razmišljanje o mogućim posljedicama. Nakon ove faze možemo inzistirati na tome da djeca sama snose posljedice svojih odluka, bez jadanja i pripisivanja krivnje drugomu. Kao što smo rekli, odgovornost bi trebala biti potkrijepljena jakošću, posebice ustrajnošću, kako bi svaka odluka koju djeca donesu bila na korist drugih, a ne samo koja će osigurati da ona sama i drugi ne pretrpe neku štetu.

Samoprocjena: Jesam li odgovorna osoba?

  1. Kao odgojitelj prihvatio sam punu odgovornost. Duboko sam svjestan važnosti svoje uloge. (Odgovornost zahtijeva ovu prvu vrstu odluke: da se bude svjesno odgovoran za ono što jesmo. Tu se ne radi toliko o odgovornosti za niz poslova.)
  2. Shvaćam da odgovornost podrazumijeva i da odgovaram za svoje postupke onima koji imaju autoritet nada mnom. (Moram odgovarati nekomu da bih bio odgovoran, a svi mi imamo nekoga tko ima autoritet nad nama.)
  3. Posvetio sam se nečemu vrijednom što onda nastojim podijeliti s onima za koje sam odgovoran. (Posvećenost je rezultat donošenja neke odluke. Moramo razmišljati o tome što nam je važno, a onda te vrjednote nastojati štititi i braniti.)
  4. Nakon što donesem odluku ili započnem djelo, prihvaćam sve posljedice u slučaju da započeto ne završi dobro. (Ima ljudi koji pokušavaju prebaciti svoju odgovornost na druge. Na primjer, ako dijete nije uspješno u školi – uglavnom zato što ne uči dovoljno – neki roditelji za taj neuspjeh okrivljuju školu.)
  5. Prije donošenja konačne odluke trudim se određeno vrijeme posvetiti razmišljanju o mogućim rezultatima svoje odluke. (U obiteljskomu životu roditelji obično reagiraju na kraju neke situacije, umjesto da ranije dobro prouče problem i donesu ozbiljnu odluku. Odgovornost iziskuje ne samo da prihvaćamo posljedice svojih djela, nego i da predviđamo eventualne rezultate.)
  6. Prihvaćam negativne posljedice svojih pogrješaka. (Pokazatelj da je tome tako bit će, na primjer, ako se odgojitelj ispriča kada pogriješi ili ako nastoji ispraviti pogrješku kada shvati da je u krivu umjesto da tvrdoglavo ustraje u svome.)
  7. Obično se posvećujem projektima nakon što ih ozbiljno proučim, razmišljam o mogućim posljedicama za mene i druge, ne oviseći isključivo o mišljenju drugih. (Neke su osobe spremne posvetiti se određenomu projektu samo ako je veći dio skupine već učinio isto ili ako vide da projekt dobro napreduje.)
  8. Premda ima mnogo razloga za odgovornost, svjestan sam da glavni razlog treba biti vlastita odgovornost prema nekome ili vlastita odgovornost pred Bogom. (Netko može djelovati na očito razborit način radi financijskih razloga, ili iz straha, ili kako bi bio uspješan. Međutim, takve osobe ne shvaćaju najdublje razloge zašto treba biti odgovoran.)
  9. Kada sudjelujem na sastancima u kojima se donose odluke, prihvaćam posljedice tih odluka čak i ako se ono što je bilo odlučeno nije poklapalo s mojim mišljenjem. (Zapravo, prihvaćanje odluka koje su donesene u skupini kao vlastitih nije lako. To zahtijeva veliku mjeru poniznosti.)
  10. Nastojim biti odgovoran za ono što radikalno jesam, to jest dijete Božje. (To znači često primati sakramente, proučavati vjerske istine, tražiti primjereno duhovno vodstvo, živjeti vjeru u odnosima s drugima, moliti i priznavati Boga kao Oca.)

Poučavati druge vrlini odgovornosti

  1. Uočavam sklonosti svakoga svojeg djeteta u pogledu prakticiranja vrline odgovornosti tako da ne vršim pritisak na dijete koje je odgovorno već po svojoj naravi. (Svako se dijete rađa drukčije i ne smijemo zaboravljati da iz pretjerivanja u bilo kojoj vrlini izlaze poroci. Možda dijete koje je već odgovorno treba razvijati druge vrline: fleksibilnost, iskrenost ili razumijevanje, npr.)
  2. Djeci dajem naredbe tako da nauče biti poslušna i odgovorna. (Jedan od načina da se bude odgovoran jest prihvaćanje odluka koje su drugi donijeli. To znači poslušati ih. Ako odgojitelji nikada ne daju naredbe, oduzimaju djetetu priliku da bude odgovorno na ovaj način.)
  3. Pomažem djeci da shvate o čemu zapravo odlučuju kako bi mogla prihvatiti odgovornost za te svoje odluke. (Na primjer, pomoći djetetu da shvati na koji je način potrošilo sav svoj džeparac, ili da shvati posljedice pozivanja ili nepozivanja prijateljâ na svoju rođendansku proslavu, ili posljedice javljanja za dopunsku aktivnost u školi.)
  4. Djeci pružam na izbor i druge mogućnosti tako da mogu razmišljati o prednostima i nedostatcima svake od njih. (Kada djeca budu starija, moći će sama iznaći vlastitu alternativu, ali dok su mlađa, potrebno im je pomagati da prepoznaju i druga moguća rješenja.)
  5. Mladima dajem potrebne informacije, ili im pomažem da ih sami pronađu, kako bi mogli donositi odgovorne odluke. (Ovdje govorimo o fazi u kojoj mlada osoba još nije dovoljno zrela da bi posve sama prolazila čitav proces odlučivanja. Zapravo, mnoga djeca u dobi od četrnaest ili petnaest godina donose odluke gotovo bez ikakvih informacija. Djeca još ne prepoznaju moguće opasnosti ili preuzetno misle da mogu svladati svaku poteškoću. Potrebno im je pomoći da dobro promisle o svemu.)
  6. Nastojim utvrditi autonomna područja za djecu u kojima mogu sama donositi odluke i učiti prihvaćati posljedice, osim ako se pojavi realna fizička ili moralna opasnost. (Ako stvari ne idu kako treba, odgojitelji su skloni intervenirati kako bi zaštitili dijete od patnje, ali kada to čine, oduzimaju djetetu priliku za učenje ili napredovanje.)
  7. Pomažem djeci da obrate pažnju na prijatelje s nakanom da im pomognu kako bi i oni bili odgovorni. (Biti odgovoran podrazumijeva i pomaganje drugima da budu odgovorni. Na primjer, jedan učenik može pomoći drugome da prihvati posljedice kršenja nekoga pravila, ili da održi riječ, ili da dobro napravi posao, ili da bude poslušan roditeljima.)
  8. 18. Pomažem djeci otkrivati prema komu su sve odgovorna i za što. (Ona će, korak po korak, postati sposobna prepoznati različite autoritete kojima trebaju biti odgovorna. Na primjer, prema nastavnicima, roditeljima, vlastima i, dakako, prema Bogu.)
  9. Učim djecu da se savjetuju prije donošenja odluke te nauče kome se obratiti u kojoj situaciji. (To zapravo znači prepoznati tko je autoritet u kojoj situaciji. Ne ide se nastavniku kako bi se riješio neki medicinski problem niti se ide liječniku kako bi se riješio problem koji se tiče rada u školi.)
  10. Pomažem mladima prihvaćati odgovornost za pogrješke koje su napravili, premda nisu htjeli da do tih pogrješaka dođe. (Mnoge se stvari događaju zbog neznanja ili naivnosti i teško je nekome pripisati stvarnu osobnu krivnju za njih. Međutim, moramo prihvaćati posljedice svojih postupaka. Ako djeca upadnu u rijeku i jedno se od njih razboli, možda ih ne treba optuživati, ali ona moraju prihvatiti tu situaciju.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davida Isaacsa “Izgrađivanje karaktera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

——————-

Tekst se nastavlja ispod oglasa

1 O. F. Otero, Autoridad y autonomía en la familia (Pamplona 1975) str. 71.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 1. veljače 2016.

Možda vam se svidi