Jedan od fenomena koji je danas sve češći, jesu mladi ljudi koji ozbiljno hodaju bez i najmanjeg izgleda da bi uskoro bili spremni za brak. Često se to dogodi s adolescentima, ali odnosi se također i na mlade odrasle ljude. Knjiga Joshue Harrisa I Kissed Dating Goodbye (op. Rekao sam zbogom hodanju) prodala se u tisuće i tisuće primjeraka, jer je uočio neke stvari, poput, “ako se dvoje ljudi ne mogu vezati jedno za drugo, tada nemaju razloga pokušavati s romantikom.”

Connie Marshner napisala je prije nekog vremena u kojem je istaknula da su navike hodanja naših adolescenata savršena priprava, ali ne za brak, već za rastavu braka. Kada se mladi ljudi vežu i započnu prisan odnos, a da ne postoji ni najmanja mogućnost braka, tada oni traže nevolju.

Prvo, postoji problem napasti protiv čistoće. Postoji želja vezati se za tu osobu, približiti joj se i, dakako, kao što je često slučaj s navikama hodanja odraslih, izvući iz tog odnosa sav užitak koji se može. Čak i ako to dvoje nisu željeli ući u spolne odnose, osjećaju se primorani vlastitim osjećajima i bliskošću. Drugi je problem tobogan osjećaja kroz koje prolaze. Marshner to naziva “ponavljanja trenutaka prisnosti i trenutaka slomljena srca”. To je, kaže ona, “obrazac koji popločava put do svakog razvoda”.

Istina je da Harris i Marshner govore o mladima, ali ponekada se slično može dogoditi kada se odrasli ljudi igraju s udvaranjem, a još nisu spremni za brak. Uzmi za primjer muškarca ili ženu koja započinje studij prava ili medicine, ili osobu koja zna da se ne želi vjenčati još najmanje slijedećih pet ili šest godina. Bi li oni trebali intenzivno hodati, kao da su u stanju uskoro se vjenčati?

Ja bih predložio da oni koji su u takvoj situaciji, razmotre svoje stanje i vide ne bi li njihov život bio mnogo ugodniji kada bi viđali osobe suprotnog spola samo kao prijatelje, ili ponekad kao jako dobre prijatelje, umjesto kao ljubavnike. U suprotnom bi se osjećaji mogli zanijeti, pa unijeti u odnos i tjelesnu stranu.

Dakako, osjećaji se mogu razbuktati i u snažnom odnosu prijateljstva, ali postoji razlika. U scenariju prijateljstva te osjećaje ne ćeš izraziti riječima i ne ćeš se poljubiti, ne ćeš raspirivati tu osjećajnu vatru. Na taj način lakše je držati stvari pod kontrolom. Ne znači da u takvom prijateljstvu osoba ne može uživati u tim osjećajima. Ali, u svrhu zdravog udvaranja u pravo vrijeme, ona ili on samo uživaju u prijateljstvu, koje je za sebe divna stvar, bez izražavanja želje za obvezom, koja nije realna u to vrijeme. Sada bi neki ljudi mogli misliti: “Oče, meni je trideset i pet godina. Ja ne mogu provesti tri mjeseca samo u prijateljstvu. Moramo ići naprijed s tim.” Mnogo je jadnih duša doživjelo da zažali zbog takvog stava. Neki će reći: “Ali ujna Mira je projurila kroz udvaranje u šest mjeseci, a sada ima izvrstan brak.” Siguran sam da ga ima, ali na svaku ujnu Miru postoji deset ili dvadeset teta Ines koje su imale grozne brakove jer su se žurile.

Požurivati s udvaranjem jest jedan od najčešćih razloga za loše brakove i rastave. Sredinom osamdesetih istraživači na Kansas State University proučavali su u kakvoj je vezi zadovoljstvo u braku s trajanjem hodanja. Rezultat? “Parovi koji su hodali više od dvije godine, postizali su u pravilu visoko zadovoljstvo u braku, dok su parovi koji su hodali kraće vrijeme postizali rezultate u širokoj skali od vrlo visokog do vrlo niskog zadovoljstva.”

Temeljeno na tome i na onome što sam ja vidio, preporučujem vrijeme hodanja od najmanje dvije godine prije braka. Za neke ljude, koji dnevno primaju sv. pričest, koji su dobro upoznati sa životom svetaca i koji su iznad tridesete, osamnaest mjeseci može biti prihvatljivo, ali ne manje.

Ljudi iznose svakojake razloge da skrate kako bi skratili razdoblje hodanja. Treba im vremena da izrode određeni broj djece. Baka će doći u posjetu, a oni bi željeli da ona vidi vjenčanje. Stari smo. Znamo što želimo. Prisjeti se, brak je kalup za ljubav. Sve iz toga slijedi. Ako ti to ne uspije jer ste se žurili pa napravili pogrešan izbor, pobijati ćete sami svoju svrhu. Uz to, bit ćete jadni. Želiš li to zbilja riskirati?

Mnoge žene koje su prešle tridesetu, osjećaju žurbu da se udaju. Jedna od žena u našem društvu, pametna, šarmantna i pobožan katolik, imala je trideset i osam, kada ju je jedan mladi čovjek osvojio na prvi pogled. Činio se dobrim katolikom i dobrim čovjekom u cjelini. Susreli su se u veljači, a već su se u rujnu vjenčali. Sljedeće godine u rujnu on je već podnosio zahtjev za rastavom.

Sljedeća važna stvar je ne usredotočiti se na vlastiti biološki sat! Jedna se žena udala kada je imala četrdeset godina, a zatim je imala troje djece. To nije baš najjednostavniji razvoj događaja, ali Bog za tebe ima plan; ako ga slijediš, on će biti oplođen. Ni jedna žena ne bi smjela prihvatiti prijedlog braka prije negoli je muškarca viđala najmanje godinu dana. Ako spadaju u skupini iznimki, dnevnih pričesnika u dobi iznad 30, mogu imati kraće zaruke, šest ili sedam mjeseci. To im daje godinu i pol da se međusobno upoznaju. To bi trebalo biti dovoljno, uz mnogo molitve i promišljanja razumom, za dvije pobožne duše u dobi iznad trideset. Razmisli o tome. Ako se vjenčate, bit ćete zajedno možda četrdeset, možda pedeset, a možda čak šezdeset godina. Što je prema tome dodatnih šest ili osam mjeseci?

Jedan mi je par došao u travnju da bi ugovorio vjenčanje u rujnu. Hodali su samo nekoliko mjeseci. Ja to nisam smatrao dobrom odlukom. Pitao sam nju zašto se žuri, a ona je rekla: “Pa, imala sam loša iskustva s dugim vezama.” Ono, što je mislila pod tim jest da je protratila oko pet godina na mladića koji joj se nikada nije obvezao, a kroz to nije željela proći ponovno. Osim toga, imala je trideset i tri godine te je sa zebnjom gledala na svoj biološki sat.

Oboma sam rekao: “Nipošto mi nije po volji ovaj vremenski okvir za vjenčanje u rujnu. Žarko vas molim da pričekate još barem nekoliko mjeseci. Molim vas idite i molite se za ovo, a zatim se vratite k meni.” (Kada god svećenik kaže: “Moli se za to”, to znači da se ne slaže s tvojim planom.)

Zaista su se molili i složili da će sačekati do studenog. Prošli smo kroz cijelu pripravu za brak i sve je bilo spremno. U rujnu mi je ona došla reći da je vjenčanje otkazano jer je ona odlučila da on nije pravi za nju. Zato jer su čekali, izbjegli su veliku nepriliku.

Napokon, neki bi mogli pitati što je s napastima u vezi sa spolnošću u dugim udvaranjima. Rješenje je u pravoj krjeposti čistoće, a ne u skraćivanju udvaranja, koje bi samo umanjilo vaše izglede za uspjeh u braku. Prava čistoća nije kao zadržavanje daha dok se ne pronađe prikladan izlaz. To je vrlina koju trebaš razviti za čitav život. Ona je život u miru s vlastitim spolnim nagonom, bio u braku ili ne. To nije kratkoročna zakrpa, već dio pravoga kršćanskog života.

Ako obratiš svoje srce da vjeruje kako je čistoća put do sreće, i obvežeš se na poljubac za laku noć, brižnu izmjenu nježnosti i mnogo čednih zagrljaja, tada dugo hodanje ne bi trebao biti ozbiljan problem. Rast ćete u duhovnoj bliskosti koja će vam donositi pravu radost. Takav pristup zaista djeluje. On stvara temelje da se usredotočiš na osobu umjesto na tijelo, što će biti izvrsna osnova za udvaranje i brak.

Neki bi mogli prigovoriti: “Ne možete postavljati pravila za trajanje udvaranja. Budući da su ljudi tako različiti, trebate ih promatrati svakoga pojedinačno.” Dobar pokušaj, ali koji su kriteriji? Zrelost? Kako to mjeriti? Snaga vjere? Treba vremena da bi se to ustanovilo. Mogućnost prilagodbe? Darežljivost? Mnogi su ljudi pokazali da mogu biti darežljivi i da se mogu prilagoditi kroz nekoliko mjeseci, ali ne kroz dvije godine. Postoji tako mnogo disfunkcionalnih ljudi danas da je teže nego ikad ocijeniti karakter osobe. Jedina je nada žarko se moliti, služiti se vlastitom glavom i pokušati smanjiti vjerojatnost neuspjeha tako da se da dovoljno vremena razvoju odnosa. Ako bi brak postao propast, mogao/mogla bi tada barem pred Bogom reći: “Učinio/učinila sam svoj dio!” Razmišljaj u terminima od najmanje dvije godine od dana kada ste se počeli viđati jednom ili dvaput na tjedan do dana vjenčanja. Ne ćeš zažaliti.

Preuzeto iz knjige Thomasa G. Morrowa “Kršćansko udvaranje u svijetu naglašene spolnosti – Vodič za katolike”