Često primjećujem kako osiromašuju ljudski odnosi. Kao do nestaje žara ljubavi. Čovjek si nastoji tako organizirati život da ima čiste račune s drugima i smatra da je dobro samo ono što odgovora tom njegovom uhodanom stilu života. Kao do nema mjesta za ljubav, za iznenađenja, darivanja, predanja, kao da nema prostora za velikodušnost i žrtvu. U susretima koji se događaju među mladima izgleda kao da prevladava strast koju oni pokušavaju nazvati zaljubljenošću, a u odnosima odraslijih i odraslih osoba otkrivamo proračunatu razboritost ili nailazimo na natezanje oko ljudskih prava.

Teško je živjeti u braku u kojem supružnici počinju računati što je tko uložio i na što tko ima pravo. Kako je jadna riječ “pravo” u odnosu na ljubav! A ipak, ona preuzima sve više maha. Mislim da je to posljedica istočnoga grijeha, tereta čovjeka i čovječanstva. Vjerujem da nas je Isus upravo u tome htio otkupiti, da nas je htio zaštititi od umora u življenju s drugima. Bilo bi divno kad bi muž i žena svakog dana u radosti obnavljali svoju ljubav i svoje međusobno darivanje, a ne samo da se ponašaju kao da izdržavaju životnu kaznu svojeg zajedništva!

Zabrinjava me katkada ono što se događa među mladima. Kao svećeniku mučna su mi pitanja mladih koji žele znati dokle smiju kao vjernici ići u tjelesnoj blizini prije braka. Teško mi je kad vidim da im je to glavni problem i jedina preokupacija. Mislim da se takvim pitanjem degradira nešto bitno. Pitanje je pogrešno. Volio bih čuti druga pitanja, kao npr.: “Što bih sve mogao učiniti da drugi kraj mene bude sretan? Čega se mogu u slobodi odreći da ovo zajedništvo poprimi temelje istinskog života? Kako da u ljubavi uvijek ostanem otvoren za pravo darivanje?” Volio bih da vjera u Boga, koji je ljubav, nadahne mlade za velikodušnost i predanje, nesebičnost i istinsku želju da drugi pokraj nas postanu sretni. Kad bi se mladi ljudi umjesto o zabranama pitali o ljubavi, izlili bi iz vlastite sebičnosti i na ovoj zemlji bilo bi više sretnijih ljudi: mnoga ljudska prijateljstva i zajedništva postala bi izvorištem novih radosti i plodnom zemljom novoga života. Upravo tu, u prostorima našeg osobnog Života, u susretima s drugima, događaju se divne stvari. Pozvani smo na ljubav. Ne degradirajmo sebe i ne pretvarajmo se u bića bez srca jer temeljni zakon života jest – ljubav!

fra Zvjezdan Linić

Gornji tekst je izvadak iz knjige Zvjezdana Linića “Riječ za dobar dan”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.