Mi žene posjedujemo nevjerojatnu snagu u načinu na koji komuniciramo sa svojim muškarcima (uključujući i svoje sinove) – snagu da izgradimo ili srušimo, da ohrabrimo ili obeshrabrimo. Neke stvari jednostavno nerviraju muškarce ili ih pogađaju u mjesta koja su iznimno bolna, a mi to uopće ne shvaćamo. To ide dalje od onoga što mi kažemo, kao kada dovodimo u pitanje muškarčevu prosudbu ili njegove sposobnosti, sve do toga kako mi to kažemo.

U razgovorima je velik broj muškaraca rekao nešto poput: „Kada moja supruga kaže nešto što pokazuje nepoštovanje, ja često pomislim: Ne mogu vjerovati da ona ne zna kako se ja zbog toga osjećam!“ Morala sam te muškarce više puta uvjeravati da njihove supruge najvjerojatnije nisu imale namjeru pokazivati nepoštovanje, nego jednostavno nisu znale što rade.

Dopustite da vam pokažem nekoliko čestih primjera toga kako muškarac može čuti nešto negativno, a da ženi nije bila namjera reći bilo što negativno.

Kada čuju nepoštovanje

Jednom sam upitala Jeffa i jednoga od njegovih oženjenih kolega o dinamici toga da muškarci sve žele učiniti sami. Taj je muškarac rekao: „Ponekad, kada se nešto u kući pokvari, ja želim sam pokušati to popraviti prije nego što pozovem majstora. Ako moja supruga kaže: ‘Znaš, ti baš nisi tip za popravke’, mene će to uvrijediti. Ona ne bude nepristojna ili nešto slično, ali meni je to kao da me ne poštuje dovoljno da vjeruje da ja to mogu sam dokučiti samo ako se koncentriram, čak i ako mi treba više vremena.“

Supruga toga muškarca jedna je od mojih najboljih prijateljica, i znam da ona stvarno poštuje svojega muža. Otvorilo joj je oči kada je čula da je ono što je za nju bila usputna primjedba njezin muž jako ozbiljno shvatio – i, ako to mogu oprezno primijetiti, potpuno pogrješno.

Kada čuju razočaranje

U anketi, kao i u životu, znatna manjina muškaraca jednostavno žensko podsjećanje shvatila je kao nešto negativno. Pitala sam muškarce što bi im prolazilo kroz glavu kada bi ih njihove supruge ili partnerice podsjetile da je kuhinjski zid i dalje oštećen, i da ga i dalje treba popraviti. Više od trećine tih muškaraca taj bi podsjetnik shvatilo kao zanovijetanje ili kao optužbu za lijenost, ili pak kao nepovjerenje.

Još na početcima svojega istraživanja sastala sam se na kavi s Calvinom Edwardsom, svojim prijateljem i književnim agentom. Htjeli smo početi osmišljavati prvu inačicu anketnih pitanja. Kada smo vidjeli pastora kojega je Calvin poznavao, njemu sam postavila pitanje o kuhinjskome zidu, i pitala ga što bi mu prolazilo kroz glavu. Pogledajte njegov odgovor, koji dosta toga pojašnjava:

Pastor: Iritiralo bi me to podsjećanje. Mrzim podsjećanje.

Calvin: Zašto je to problem? Pa pogledajte svoj planer – u njega stalno zapisujete podsjetnike.

Pastor: U njezinu je podsjećanju skrivena izjava njezina razočaranja. Za mene kao muškarca to je kao da kaže da nisam uspio. Mrzim kada nešto ne uspijem. Ne smeta mi njezina izjava, nego sve što ta izjava sadržava.

Zanimljivo je da su oni koji su odmah donijeli negativne zaključke i dalje bili u manjini. Veća skupina – polovica ispitanika – jednostavno to nije postavila visoko na popis prioriteta kao što su to učinile njihove supruge, i samo su rekli da će uskoro učiniti traženu stvar.

Kada čuju napade

Dobila sam odličan primjer toga kako se naše riječi mogu protumačiti kao napad kada smo Chuck Cowan i ja raspravljali o anketnome pitanju koje sam sastavila: „Znate li kako organizirati romantičan događaj u kojemu će vaša partnerica uživati?“

Chuck: To pitanje ne će funkcionirati, jer si počela s napadom.

Ja: Molim?

Chuck: Počinješ s aluzijom da je muškarac nesposoban.

Ja (misleći u sebi): S aluzijom da je muškarac nesposoban? O čemu on priča?

Chuck: Malo ublaži – stavi to u neki kontekst koji nije tako izravan.

Samo s dodavanjem jedne rečenice konteksta na početku – „Kada biste trebali isplanirati događaj za neku godišnjicu za vašu partnericu, znate li kako biste…?“ – pitanje je ublaženo, i nije ni na koji način dovodilo u pitanje muškarčevu sposobnost.

Bez obzira na to što mi mislile da govorimo, na kraju je važno ono što on čuje. Naravno, neki ljudi znaju biti osjetljiviji od drugih, a ne možemo cijelo vrijeme hodati kao po jajima. Također ne želimo propustiti sve prilike da muškarcima pomognemo razumjeti naš komunikacijski ustroj. No, uzevši u obzir da je većina muškaraca jako osjetljiva na nepoštovanje – uključujući i to da ga vide i tamo gdje ga nema – ja bih rekla da ne treba prosječan muškarac biti manje osjetljiv na ženine riječi, nego da prosječna žena treba biti osjetljivija na osjećaje svojega muškarca.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Samo za žene” Shaunti Feldhahn. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.