Evo još jednog pisma! “Redovito čitam Vaše knjige i moram reći da sam oduševljena. Nisam još u braku, ali mislim da već sada trebam slušati savjete i učiti kako se postaviti prema budućem bračnom partneru te učiti kako jednog dana učiniti svoj brak dobrim, sretnim i kvalitetnim. Imam stalnog dečka već četiri godine… Koliko god sam već na samom početku naše veze skoro bila spremna odmah ući u brak sa sadašnjim dečkom, dogodilo mi se da se sad malo bojim braka, u meni nema one sigurnosti kao prije. Počele su mi smetati razlike među nama. On voli gledati televiziju, a ne zajedničke izlaske. Zato ja odem sama i ponekad se oko toga posvađamo. Imam osjećaj da mu je dosadno sa mnom. I koliko god razgovaram s njim, ništa se ne mijenja. Još smo premladi, meni je 25 godina a njemu 26, da bismo se zatvorili samo u kuću, a upravo nam se to događa. Zanimljivo mu je samo kad je televizor s nama. Razgovaramo najčešće i gotovo uvijek dok televizor radi. Zar je tako i kod drugih? Imam osjećaj da mu nije dosadno samo kad smo zajedno u društvu ili pred televizorom. Mislim da je dobro da ponekad budemo sami, da šećemo, razgovaramo i provedemo neko vrijeme sami, nas dvoje koji se volimo. Zanima me trebam li ostaviti sve kako je i dogovoriti vjenčanje već danas ili razgovarati s njim ili ga više ne gnjaviti s tim?! Često se u zadnje vrijeme pitam mogu li ga ja uopće usrećiti ako sam mu dosadna. Mijenjaju li se u braku neke stvari? S poštovanjem! Vaša vjerna čitateljica!”

Drago mi je da se i mladi interesiraju za konkretne probleme stvarnoga braka, a ne samo da sanjaju o “oazi sreće i zadovoljstva”. Jedan takav ozbiljan i stvarni problem svakoga braka je razgovor u braku i zapreka, koja se zove televizor. Taj se uljez doista nametnuo kao treći “intimni partner” u mnogim brakovima. Ne da nam mira ni u dnevnoj sobi, a ni u spavaonici. Prati nas po čitavom stanu ili kući. Čak i u hotelu prvo pitamo je li u sobi televizor i koliko ima programa.

Nemam ništa protiv televizije i iluzija je misliti da je možemo potpuno ukloniti iz naših brakova. I čak mislim, da nije problem u njemu nego u nama. Sve možemo upotrijebiti i zloupotrijebiti. I najkvalitetnija hrana može postati štetna, ako je uzimamo previše i prečesto. Dakle, ne radi se o televizoru kao o takvom, nego o našoj upotrebi televizora. Svaki lijek, ako je predoziran, može se pretvoriti u otrov, a mnogi otrovi u određenim količinama i u određeno vrijeme pretvaraju se u lijek. Isto važi i za televizor. On doista nije kriv ako bračni partneri ne znaju ili ne mogu razgovarati, pa samo popunjava prazninu koju smo mu ostavili. Možemo ga usporediti s punicom i svekrvom! One se nikada neće miješati u naš brak, ako im sami ne osiguramo prostora da uđu.

Dakle, problem nije u televizoru nego u nama, u našoj manjkavoj ili čak potpuno odsutnoj bračnoj komunikaciji.

Naša čitateljica se ne mora bojati ni braka ni televizor u njemu, ali mora znati da će se u braku nastaviti što i sada ima, ukoliko ne shvati da brak treba i održavati, a ne samo u njemu uživati i eventualno patiti!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak naš svagdašnji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.